Magistar kemijskog inženjerstva Luka Carev, 34-godišnjak, živi u Kaštel Gomilici. Kemiju predaje u školi koja je od njegove kuće udaljena 220 kilometara. Do tamo i natrag, Luka se do posla vozi 500 kilometara svaki dan, jer satnicu nadopunjuje u školi u Brinju, koja je još udaljenija, te u još jednoj ličkoj školi, u Ličkom Osiku.
Svaki dan se vozite tri sata do posla i tri sata natrag?
- A je – kaže Luka, kao da mu je malo neugodno što posao nije mogao naći u Splitu, gdje je studirao.
Koliko dugo tako radite?
- Sedam godina.
I nema mogućnosti da u Lici prespavate, da ne vozite baš svaki dan 500 kilometara?
- Nekada, ranije, sam ponekad znao prespavati, ali to je sve jako nezgodno… Onda, oženio sam se prije nekoliko godina i imam trogodišnju djevojčicu. Ako se ne bih vraćao kući iz Like s posla, kada bih moje dijete vidio? – kaže Luka, naočit mladi magistar kemije, kojemu je „neugodno“ (!) što posao nema bliže kući u kojoj živi u Kaštelima.
- A i… znate, moja supruga je glumica u HNK Split, Monika Vuco Carev, predstave su navečer i ja ne želim da mi dijete navečer bude bez ijednog roditelja. Vidim da je vama to sve čudno, ali ja sam navikao, sedam godina radim ovako – vedro kaže Luka Carev, a meni je pred očima cesta kojom smo fotoreporter i ja tog jutra iz Zadra došli do škole u Gornjem Kosinju. Kad se dokopate Općine Perušić i skrenete s glavne ceste prema Kosinjskoj dolini, koju inače prati glas „jedne od najljepših dolina u Hrvatskoj“, cesta do škole vijuga. Okuka za okukom, unedogled. Dobro, mjesto je malo, pa nema veze što je do tamo cestica dvosmjerna, uz to je slučajno minus devet stupnjeva i snijeg je posvuda, ali… tom vijuganju nema kraja, do Osnovne škole „Anž Frankopan“ vožnja je gora nego cijeli put prije skretanja. Tuda putuje Kaštelanin Luka, magistar kemijskog inženjerstva, zbunjen pitanjima o nalaženju posla u Splitu, oko Splita…
Sjedimo u zbornici Osnovne škole „Anž Frankopan“ u Gornjem Kosinju. To je najmanja matična škola u Hrvatskoj. U osam razreda ima svega 13 učenika. Pitamo Luku, koji u ovoj školi sedmašima i osmašima predaje kemiju, da li je, prije zaposlenja u tri ličke škole, predavao molbe za posao na splitskom području.
- Naravno, na desetke. U državne firme, u privatne firme. U škole… Ne znam broja molbama.
I ništa?
- A ništa…
Da li biste prihvatili posao u Splitu sada?
- Joj… jako volim i poštujem moje kolege, ali šest sati dnevno vozim… Naravno da bih prihvatio posao tamo gdje živim – kaže Luka, koji je od vukova na cesti prema Kosinju u početku mislio da su psi.
- A nisam u početku očekivao vukove; sada ih već kužim – pomireno priča Luka.
Luka Carev nije jedini profesor koji sa splitskog područja putuje u Kosinj. Nastavnik informatike Tomislav Jurić (50) je iz Vranjica i u Kosinj putuje i vraća se dva puta tjedno. I on radi u tri škole da bi imao punu satnicu, no ostale dvije škole nisu u Lici, već je jedna u Trogiru, a druga u Marini.
- Prvi dio tjedna ludilo, mediteranska klima, a u četvrtak i petak idem u Kosinj na minus pet – s vrata se u zbornici raspričao Jurić, omiljeno lice OŠ „Anž Frankopan“, duhovit i zabavan.
- Je, super je sve to, jako volim ovu urednu i prekrasnu „najmanju školu u Hrvatskoj“, ali… više od 30 molbi sam napisao za posao u Splitu i okolici Splita; to je „nemoguća misija“, tada sam ugledao neku školu, pisalo je „Kosinj“, na karti nisam ni skužio koliko je to daleko. Predao sam molbu, a onda sam vidio da trebam voziti 220 kilometara i natrag. Svojim automobilom – priča Jurić, kojemu je vožnja do škole u Marini i u Trogiru, po tridesetak kilometara, šala naspram puta u Kosinj do kojeg se vozi tri sata.
Međutim… tko se dovoljno dugo zadrži u školi u Kosinju, razgovara s nastavnicima i zaposlenicima kojih je 20-ak, te s ravnateljicom Zrinkom Vukelić, počinje nazirati „sliku iza slike“, onu o kojoj nam je najviše govorio Jurić.
U kućama, kaže, žive tri generacije i djeca su odgojena, „normalna“. Tamo se automobili ne zaključavaju. Ljudi se druže. Nema stresa. I ima nešto posebno u toj ličkoj dolini i u toj najmanjoj školi, koja nije malena gabaritima već brojem učenika. No ravnateljica Zrinka Vukelić kaže da u Kosinjskoj dolini podmlatka ima i da se ne boji za opstanak škole.
Unutrašnjost škole izgleda kao iz časopisa. Po izgledu zaposlenika, dobiva se dojam da postoji neki „dress code“. Dakako da ne postoji, ali svi izgledaju, kako bi rekao Miro Gavran, „onako nekako“. Malo, kao, „kneževski“. U samoj zgradi već hodnici najavljuju da niste došli na obično mjesto. Sve je dotjerano, ali ne bogatim stvarima, već nekim stilom, pretenciozno bi bilo reći dvorjanskim, ali… „onako nekako“.
A da zavirimo u povijest te Kosinjske doline, u kojoj ima šest sela i veći broj zaseoka? E pa ona je, osim što je jedna od najljepših u Hrvatskoj, i mjesto slavne prošlosti. To donekle objašnjava stil, način ophođenja i međuljudske odnose u ovoj ne samo najmanjoj, nego možda i najzanimljivijoj školi u Hrvatskoj.
Ime sela Kosinja spominje, ni manje ni više, bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojim zapisima iz 10. stoljeća.
Ali, Kosinj je po nečemu iznimno značajno mjesto: tu je tiskana prva hrvatska knjiga, 1483. godine, Frankopani su, ubrzo nakon otkrića tiskarskog stroja, u Kosinju osnovali prvu hrvatsku tiskaru.
Knez Anž Frankopan (1458. – 1521.) stolovao je u Brinju, odakle je najvećim dijelom upravljao svojim naslijeđenim dijelom Frankopanske državine.
Po njemu se zove škola u Kosinju Gornjem.
Koliko je Kosinj bio poznat u prošlosti pokazuje podatak da je na različitim europskim zemljovidima od 16. do 19. stoljeća ucrtan više od stotinu puta!
Otkrivamo da škola u Kosinju ima „Školski tim za kvalitetu“. Što rade?
- Anketiramo učenike koliko su zadovoljni. Međusobnim odnosima, ali i odnosima nastavnika prema njima. Anketiramo i nastavnike. Dobri odnosi su temelj za dobar rad – kaže ravnateljica Vukelić, kojoj je potpuno normalno da škola ima zadrugu i da učenici vrijedno izrađuju med, ličke kape, sapune… Jer, ovi su učenici odavno otišli puno dalje – sav novac koji zadruga zaradi doniraju za UNICEF-ove projekte u Africi, pa tako trenutno grade školu na Madagaskaru, a od skupljanja čepova pomažu Udruzi oboljelih od leukemije.
U ovoj školi radi i dvoje Zadrana. Također putuju, po 130 kilometara u jednom pravcu. Jelena Kraljev predaje njemački jezik, a Ljubo Majica, 38-godišnjak, predaje u Otočcu i u Kosinju geografiju. I tako od 2014. godine.
- Jedina mana je udaljenost. Ovdje bih ostao doživotno. Ovdje su djeca prava djeca, razumijete li… Vodim ih na most, ovaj u Kosinju iznad rijeke Like, i tu ih podučavam. Nema zabušavanja, posvećeni smo im potpuno, jer ih je malo, a oni to vraćaju izvanredno. Kad sam počeo raditi u Kosinju, moje dijete je imalo dva mjeseca i mislio sam da je Kosinj privremeni posao… ali… Ovdje se živi pravi život, u svoj svojoj punoći, s emocijama prema ovoj pitomosti. Ljudi rade, nitko ne gleda kako bi zabušavao. U ovu školu sam primljen kao „ja“, ne kao netko preko veze. Moje dijete sad već ide u školu, a ja sam još uvijek u ovoj pustolovini, s ovim predivnim ljudima u čarobnoj Lici. Nisam patetičan, realan sam. Kad jednom stupite u Liku, ne možete lako odavde – u dahu je rekao Zadranin Ljubo Majica.
To je ta Kosinjska dolina… Mjesto slavne prošlosti koja još „diše“ tim krajem, a jedan njezin snažan eho je „škola iz slikovnice“ u Gornjem Kosinju. U koju, eto Zadrani i Splićani putuju po pet, šest sati na posao…
