StoryEditorOCM
RegionalUKRAJINA U KORENICI

U Macolinom hotelu i kućama za odmor utočište je našlo 330 Ukrajinaca koje Ličanin i hrani: ‘Spašavao sam i medvide, di neću ljude!?‘

Piše Lenka Gospodnetić
9. travnja 2022. - 20:34

U objektima u vlasništvu vjerojatno najpoznatijeg ličkog poduzetnika Željka Oreškovića Macole (62) smjestilo se, vjerovali ili ne, čak 250 obitelji iz Ukrajine. Većinom "krnjih", bez muških članova, mada ima i iznimaka - uvjerili smo se.

Preciznijom formulacijom, kod Macole sad boravi čak 330 ljudi u smještajnim jedinicama koje čine hotel, turističko naselje sa drvenim kućicama i kamp, i rijetko kad su u ovo - debelo predsezonsko - doba godine tako puni života. Na žalost, to nije "sezona" kakvu je itko iz oblasti turizma priželjkivao, štoviše ljeto je kod Macole u turističkom smislu već otpisano. Izbjeglice iz Ukrajine u Korenici će, zahvaljujući apelu Crvenog križa i dobročinstvu Oreškovića Macole, tamo ostati do daljnjega. I o tome Macola ni mrtav ne želi davati izjave niti se slikati za medije kako bi "ispao dobar". Kaže da za sada ne prima bilo kakvu državnu naknadu za smještaj ljudi kojima daje tri obroka dnevno, niti o tome razmišlja. Kao ni o renoviranju svih kapaciteta u kojima su smješteni ljudi izbjegli od rata, na žalost mnogi od nas znaju kako izgledaju ti pseudo-životi u sobama, i kako iste izgledaju nakon odlaska nesretnih ljudi.

Pričamo s Macolom onako neslužbeno, za masnjikavim stolom u objektu na staroj ličkoj cesti - za onim stolom kojega zove "office" jer ga krasi pločica s natpisom "Na ovom mjestu sjedi Macola" - dok ga ljudi koji ulaze i izlaze srdačno pozdravljaju. Ima i onih koji ga doživljavaju kao neko "mitsko biće" pa ne prepoznaju "gazdu" koji sjedi uz prozor odjeven u iznošenu bijelu majicu, puši i pije kavu. I mješavinu soka od jabuke s mineralnom; podsjeća na pivo.

Macola je čovjek koji je, veli, kao dječak spasio i medvjede, a kako ne bi pomogao ljudima. Dva medvjeda još uvijek žive u "kućnom ZOO-u", Macola ih je kao momčić hranio na bočicu. Ma koliko nekima od nas pothvat udomljavanja medvjeda pored vlastitog prebivališta izgledao barbarski, to je "Kino Lika". I ta Lika postala je Eldorado za mnoge koji su u njoj našli spas od rata.

Do naselja s drvenim kućicama vodi nas Macolin djelatnik Džemal Zulić (28), on je sa djevojkom Melvude Selmanović (26) došao iz Bihaća raditi kod dobrog ličkog gazde. Zadnjih mjesec dana i Džemo i Melvude umjesto o gostima-predsezoncima iz Europe brinu o izbjeglicama iz Ukrajine. Da im u Macole bude kao kod kuće; čini se da su u tome uspjeli, jer o ličkom gostoprimstvu svi naši sugovornici govore zapljusnuti valom zahvalnosti, sa suzama u očima.

image

Na fotografiji: djelatnici u hotelu Mevlude Selmanović i Džemal Zulić brinu o izbjeglicama.

Nikola Vilić/Cropix

Namah prizor ispred kućica izgleda bajkovito; granulo je škrto sunce, dječica rumenih obraza se igraju, trčkaraju, voze bicikle. Dovikuju jedni drugima nešto na stranom jeziku, ukrajinskom; no, kad vam padne na pamet mogući scenarij u kojemu će ta djeca uskoro biti raseljena u Njemačku, Švedsku ili Crnu Goru, shvatite da materinjim jezikom neće pričati još dugo. Zadržat će samo prezime kao podsjetnik na nesretnu zemlju iz koje su prognani bombama sa svojim majkama, bez očeva. Neko vrijeme pitat će: "gdje je tata?", a onda će i njega zaboraviti. Pamtit će ga po nekoj staroj fotografiji, svoga tatu mladog lica, lica koje nije stiglo ostarjeti. Osim ako se nekom ludom srećom vrati iz rata po nj, makar i sa doživotnim invaliditetom, u nekom novom, drugorazrednom životnom scenariju.

Na ulici tog "gradića" zatječemo dvije žene, Olgu Volčatovu (39), farmaceutkinju iz Kijeva i svekrvu joj Nadiiju (65), kuharicu. Nadiia je vedra; muška familija u Ukrajini je dobro a ona je upravo dobila posao u Macolinoj kuhinji! Ne zna ni riječ engleskog, zasad ni hrvatskog, ali majstori se među sobom već sporazumiju "po inerciji".

image

Na fotografiji: Nadiia Volcatova i Olga Volcatova

Nikola Vilić/Cropix

Nevjesta joj Olga priča na engleskom da je suprug joj, inače liječnik u Hitnoj službi, ostao u ratnoj zoni. Imaju dvoje djece, tinejdžere; sin ima 16, kćer 14 godina, i krenuli su odmah u lokalnu školu zajedno sa još šezdesetak mladih sunarodnjaka. Srećom, svi su "online-generacija", znaju pomalo engleski a samim tim i latinicu.

- Došli smo ovdje prije dva tjedna, ranije smo bili kod prijatelja u Francuskoj ali tamo je jezik bio golema barijera, uvjeti za ostanak nemogući. U Poljskoj nije bilo mjesta za nas, sve je pretrpano izbjeglicama pa smo preko Crvenog križa došli ovdje. Puno ste nam pomogli vi, Hrvati, hvala vam! Nismo očekivali takvo gostoprimstvo - zaplače Olga.

Iako je visokoobrazovana, ne nada se poslu u struci magistre farmacije; radila bi bilo što, pa rješava papire i traži neko namještenje. Još uvijek imaju podstanarski stan u Kijevu kojeg plaćaju u nadi da će se vratiti u domovinu...

Mikita Pereverzev (33) jedan je od rijetkih izbjeglih muževa iz Ukrajine; prema njihovu zakonu, pravo zbjega imaju očevi sa troje i više djece. Mikita ima jednu malenu kćer, ali sa urođenom bolesti bubrega, pa je također dobio poštedu. On, supruga mu Katerina (srednjoškolska ljubav) i još jedna mlada obitelj dijele drvenu kućicu. Zahvalan je na prilici da bude uz svoje najdraže, a nada se poslu u struci; s obzirom da je vrsni IT-developer, nije isključeno da mu se doista posreći neki "home-office" angažman.

- Imam nešto novca, ali znate kako je kad imaš bolesno dijete i bez posla si. U Harkivu nam je ostao stan, svi su projekti za moju tvrtku stopirani, mi smo "nigdje". Familija se sklonila u Kropivnickij u središnjem dijelu zemlje, tamo manje "tuku". Moji i suprugini roditelji - polako govori Mikita.

image

Na fotografiji: Katerina i Mikita Pereverzev sa malom Nikom.
 

Nikola Vilić/Cropix

Zahvalan je Macoli na gostoprimstvu. Kaže da u Hrvatskoj imaju svu potrebnu medicinsku skrb za svoju djevojčicu. Brat mu je u Lavovu, žali se na poskupljenje stanova.

- Tamo je još relativno podnošljivo po pitanju bombardiranja pa su ljudi unajmili stanove, ali cijene su jako porasle. Ranije je jednosoban stančić stajao oko 300 eura, sad tisuću - žali se na ratno profiterstvo Mikita. Ah, zvuči poznato...

U "wooden houses Macola" uređuje se dječje igralište na otvorenom, kad zatopli napunit će se i bazen. Središnji objekt ukrašen je hrvatskom i ukrajinskom zastavom; unutra je maleno skladište odjeće Crvenog križa, "vozni park" rabljenih dječjih kolica i priručni "kindergarden". U njemu su ovih dana proslavili prvi rođendan jednog djeteta, Malvude i Džemo nabavili su balone, tortu, klopicu...

Hrana se inače triput dnevno dijeli po kućicama, dok u hotelu Macola kao zasebnoj jedinici postoji središnja blagovaonica u kojoj se poslužuju obroci. Odlazimo tamo i opet vidimo djecu koja se u dokolici igraju na hotelskim hodnicima. Odjeveni su u nečiju nošenu, malko preveliku odjeću. Još su blijedi, oni stariji zagledani su u mobitele. Neku virtualnu, paralelnu stvarnost.

Neki iz hotelskih soba s ruksacima na leđima odlaze u školu. Ozračje podsjeća na hrvatske prizore iz ratnih devedesetih, srce nam se slama.

U komunikaciji pomaže jedna od rijetkih prognanica koja dobro govori engleski, k tomu i njemački i ruski: ona je Ksenija Proskurina, 21-godišnja prvostupnica međunarodne komunikacije iz Dnjipra. Studij će možda nastaviti u Zagrebu, a možda ga uopće neće nastaviti. I ona je "friško" došla s mamom i bratom i sestrom-blizancima, još se konsolidiraju. Njezin 43-godišnji tata morao je ostati u Harkivu; iako ima troje djece, jedno mu "nisu priznali" (Kseniju), jer je - punoljetno.

- Pomažem u komunikaciji, administraciji, svakodnevnom funkcioniranju, povezujem ljude u whatsapp-grupama da se lakše organiziraju. To je moj izbor. Tako mi je lakše, kad sam ovdje od koristi. Inače nam je lijepo, puno bolje nego mnogim drugim izbjeglicama koje borave u kamp-kućicama, bez normalnog grijanja, sanitarija... Mi smo imali sreću što smo dospjeli ovdje preko Poljske, pa Varaždina u Korenicu. Sviđa mi se Korenica, ovaj hotel, naše tri sobe. U jednoj spavamo mama i ja, u drugoj su brat i sestra a u trećoj prijateljica i njena mama. Brat i sestra imaju dvanaest godina, krenuli su u školu u Korenici. Puno nam je bolje nego nekim našim sunarodnjacima u Njemačkoj, na primjer - veli mlada Ksenija. Nada se da će njena majka naći posao odgajateljice u vrtiću; to joj je zanimanje. Brat i sestra uklopili su se u svoj novi, sedmi razred. Zasad je u redu, na sigurnom su svi, tata je živ... To je najvažnije.

image

Na fotografiji: Ksenija Proskurina iz Ukrajine radi u hotelu Macola kao koordinatorica

Nikola Vilić/Cropix

Jedna od malobrojnih s kojima Ksenija može pričati na engleskom je - recepcionerka Marijana Bureš (34). Marijana je, dakako, u hotelu Macola vidjela i bolje dane. Ranije je pričala na brojnim europskim jezicima s gostima koji su dolazili uživati u ljepoti Plitvičkih jezera i drugim biserima ličkog kraja, a sad joj valja učiti ukrajinski.

No, vidjela je i lošije dane, kao i sama izbjeglica davnih devedesetih u Baranji.

- U Domovinskom ratu sam kao sedmogodišnja djevojčica sklonjena iz zaraćene Like u Baranju, u divne Kneževe vinograde; tamo je tada bilo mirnije. Vratila sam se u Korenicu kao desetogodišnjakinja... Kad vidim ovu djecu po hotelu, vidim sebe - zasuzi Marijana, inače samohrana majka dvoje djece.

image

Na fotografiji: recepcionerka u hotelu, Marijana Bureš

Nikola Vilić/Cropix

Priznaje da je tišti sudbina ljudi koji su joj otprije nekoliko tjedana stalno pred očima. "Gostiju" silom prilika, kojima više nije recepcionerka, nego dio obitelji. Neke su priče posebno teške.

- Puno mališana ima problem sa rotavirusom, akutnim uzročnikom infektivnog proljeva koji dovodi do dehidracije... Jedna majka došla je k nama s četvero djece; najmlađoj bebi od samo tri mjeseca dijagnosticiran je virus, bila je kritično, odvezena je u Zagreb i još je na Jedinici intenzivnog liječenja. Ostali su mališani isto još praktički bebe od godinu dana i četiri godine, najstarije dijete ima sedam, žena ne zna ni riječ engleskoga, bespomoćna je... Dok se beba borila za život, javili su da joj je muž poginuo; doživjela je psihički slom. Sad su svi premješteni u Zagreb, da budu blizu bebe. Strašno je vidjeti te drame iz prve ruke. Promijeni čovjeka zauvijek - iskrena je recepcionerka izbjegličkog hotela.

Mlada Ksenija želi nešto reći.

- Molim vas, napišite da smo zahvalni Hrvatskoj na svemu. Hvala vam iz srca! I još nešto: Slava Ukraine! Herojam slava - poručila je mlada Ukrajinka u ime svojih raseljenih sunarodnjaka iz srca Like.

28. studeni 2024 23:27