Fotografkinja po struci, Rosa Čulić počela je raditi u splitskome škveru u studenome 1977. godine, a za današnju priču bitni su dani iz prve polovine 90-ih godina.
– Prije škvera sam radila u Foto Marjanu, kod Ive Jerkovića u Šubićevoj ulici, i tamo sam ostala pet godina. A onda se u Brodogradilištu otvorio natječaj za radno mjesto fotografa u Odjelu za informiranje, prijavila sam se i bila sam izabrana. Kad sam došla raditi u Brodogradilište Split, bila sam prva žena fotograf u teškoj industriji bivše Jugoslavije – govori nam Rosa Čulić, koja je u škveru dočekala i Domovinski rat.
– Naš Škverski bataljun pratila sam od samog početka i osnutka 1990. godine. Zapravo, sve je počelo prvim prosvjedom 3. listopada 1990. godine, ovdje u Brodosplitu, pa sve do prosvjeda ispred tadašnje Skupštine općine i Banovine. Škver je prvi krenuo, a njemu su se priključila i sva ostala splitska poduzeća.
U ta vremena morao si tražiti dozvolu za snimanje vojnika i vojne proizvodnje, pa sam bila vrlo oprezna u tom dijelu. Snimala sam naše gardiste u škveru, na Svilaji, Moseću, u Stonu, Dubrovniku... Onda sam kroz “Bedem ljubavi” pratila i izvlačenje vojnika iz vojarni JNA. Sjećam se kako smo ih skrivali, nosili im hranu i odjeću, da bismo ih spasili. O svemu tome priredili smo i izložbu u Napulju 25. svibnja 1995. godine.
Prognanike smo također dočekivali, oni su ovdje dolazili iz Vukovara i Kijeva. Bilo je i ranjene djece koja su se liječila u KBC-u Split, sve sam to snimala. I prognanike smo dočekivali u hotelu “Zagreb” u Duilovu, te u Crvenom križu na Bačvicama.
Krenuli u rat u tenisicama
Ratu ste se odmah priključili?
– Da, u samom početku. Jedna od prvih fotografija, koju ste vidjeli, bilo je samo osnivanje, na sastanak su došli Joško Tešija, Stipe Bilokapić, Ante Čatlak, Jure Jurić i Mladen Bujas. Snimila sam i prvi izlazak na teren naših dragovoljaca, iz naše 114. brigade, kad su momci došli u rebatinkama i tenisicama, imali su samo maskirnu odoru. Snimala sam izradu minobacača, bombi “škveranki”, oklopnjaka...
Jeste li se plašili da ćete nastradati?
– Ne! Iako, par puta sam zamalo nastradala. Prvi sam put zamalo poginula ispred Sinja, na Kukuzovcu, onda je tu bio zapovjednik Roguljić. Upravo je JNA otišla s Kukuzovca, a iza sebe su ostavili strašan nered, sve su porazbijali. Roguljić je zvao mene da to snimim. Dok sam snimala, on me je povukao k sebi viknuvši: “Stani!” Ja sam stala, a ispod nogu mi je bila bomba “pašteta”. Da sam je ugazila, sve bi nas raznijela!
To je bilo prvi put, a drugi put na drniškom području, iznad Ružića. Išla sam s Bartulom Filipušićem, on je također bio pripadnik 114. brigade, u kojoj su bili i Škverska, Solinska, Omiška i Trogirska bojna, ja sam sve njih pratila. S jednog brda iznad Ružića išli smo snimati položaje JNA. To je bilo 18. veljače 1992. godine, oko 16 sati. Nas je bilo četvero, a ja sam imala teleobjektiv, no sunce na zalasku reflektiralo mi se u objektiv i zbog bljeska četnici su nas primijetili.
Raspalili su po nama, a mi smo se bacili u obližnji rov, gdje smo ostali jedno sat i pol. Puzali smo po dnu rova. I ja tu puzim minutama dugim kao vječnost. Odjednom ugledam dvije noge, tip nije imao nikakvih oznaka, samo je bio u maskirnoj odori, a ja ću tada: “Ajme meni, ja sam vaša, ja sam u 114. brigadi.” Onda je on mene zgrabio i tada sam doživjela šok! Ali dobro je ispalo, preživjela sam.
Bili ste i na Južnom bojištu?
– Da, u Stonu smo bile moja kolegica Anita Perković-Škalic i ja. Taman smo se spremale ići u brda, ali su nam istog trena kazali: “Ne idite tamo, poginulo je pet naših ratnika.” Nakon toga sam išla i u Dubrovnik, gdje sam snimala naše vojnike na položajima oko Grada – kaže nam Rosa Čulić, rođena 1953. godine, koja sa suprugom Brankom ima dvije kćeri. Starija Damira profesorica je matematike i fizike, a mlađa Ana turistička je komunikologinja.
– Nisu imale ambicije baviti se fotografijom – kaže nam Rosa Čulić.
– Imam dosta priznanja, od “Bedema ljubavi”, zatim iz Nizozemske, iz pokrajine Flandrije, te Spomenicu Domovinskog rata. S europarlamentarkom Doris Pack bila sam u obilasku srušenih sakralnih objekata u Otavicama, Kljacima i Kijevu.
Velika važnost snimljenog
Dosta je fotografija razvijeno i izloženo u prostorijama Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit.
– Da, s tim me je upoznao Goran Kosor, predsjednik UVDR-a Brodosplit. Dobro je da to ostane, ne samo kao uspomena, nego i kao dokaz onoga što se događalo u Domovinskom ratu, ali i poslije njega. Dio fotografija je razvio, ali dio još ne može. Mislim da su “škverani” dali puno u Domovinskom ratu, a da mnogima od njih do dana današnjeg to nije priznato niti im je vraćeno. Jer mnogi su ostali bez posla ratujući u Škverskom bataljunu.
Nisu se borili za položaje, nego su na teren išli iz srca i ljubavi. Uostalom, ovdje su izgrađeni slavni brodovi “Amorella” i “Isabella”, koji sada plove po svjetskim morima – veli Rosa Čulić.