Stotine žena u Hrvatskoj svake godine prijavi zlostavljanje, a među njima je puno i onih s područja Dalmacije. Potresna svjedočanstva donosimo uz pomoć Neve Tolle iz Autonomne ženske kuće Zagreb koja vodi i sklonište za zlostavljane žene i njihovu djecu.
K.J. (37) iz Ploča u sklonište je stigla zbog konstantnog zlostavljanja supruga, koje nikako nije prestajalo, a sa sobom je povela i dvoje malodobne djece.
Ovo je njena priča.
M. sam upoznala preko zajedničke prijateljice. Odmah sam se zaljubila u njega, vrlo brzo smo ušli u vezu, bio je jako slatkorječiv i nježan na početku. Sve je izgledalo lijepo, mogla sam s njim zamisliti budućnost, obitelj... Nakon par mjeseci veze ostala sam trudna, bili smo iznenađeni, ali i sretni. Nakon prvog djeteta, brzo je došlo i drugo. Nakon što sam rodila prvo dijete, počeo se drugačije ponašati, izlaziti često vani, vraćati se kasno, bio je bezobrazan i grub prema meni. Nije mi pomagao s djecom ni s kućanskim poslovima, udaljio se od nas.
Ne sjećam se točno uzroka svađa, ali znam da sam ga molila da ne pije i ne izlazi toliko vani jer bi uvijek pijan započinjao svađe. Ja sam bila trudna i jako umorna, stalno smo se svađali. Kuhala sam čaj u kuhinji i rekla mu da mi je dosta svađe i da me pusti na miru. On se zaletio prema meni i gurnuo me tako snažno da sam od jačine udarca pala u nesvijest. Udarila sam u rub frižidera. Nakon što sam se probudila iz nesvjesti, vidjela sam da je u panici jer mi je očito jako šikljala krv. Ponavljao je da nije on to namjerno, da mi nije ništa i pokušavao zaustaviti krvarenje. Otišli smo na Hitnu gdje smo rekli da sam se okliznula i pala. Tamo su mi zašili ranu. Bila sam u strahu za dijete. Hvala Bogu, rodila sam zdravu curicu i bilo je sve u redu.
Taj dan smo bili jako umorni i ja i djeca, njega nije bilo kod kuće. Tek se navečer kasno vratio i odmah s vrata krenuo vikati na mene da sam stalno na mobitelu. Cijeli dan i večer sam bila s djecom i kad su napokon zaspala, uzela sam mobitel da se javim prijateljici koju nisam čula jako dugo. Kad sam mu rekla da me pusti na miru i da zašto njega cijeli dan nema, da mi je trebala pomoć s dvoje male djece, on je odjednom podivljao.
Počeo je vikati na mene da šta ja njemu prigovaram, da ne mora on meni polagati račune. Udario me šakom u glavu u desnu stranu. Toliko jako da sam pala na pod. Zapomagala sam da me pusti i da me ne udara jer me jako boli i jer sam tek rodila. Nadala sam se da će se sažaliti i prestati. On me samo šutnuo jednom ili dva puta nogom u predjelu bedra. Nisam sigurna koliko puta jer sam bila u jakim bolovima.
Vrištala sam od boli. Čula sam ga kako stoji nada mnom i urla. Stvarno sam mislila da se neće zaustaviti. Kako sam bila stjerana u kut, morala sam se pokušati nekako dići. Uvatila sam se za fotelju, dizala se na jednu nogu. A on mi na to prilazi i govori: ‘Kurvo ubit ću te! Odležat ću te!‘ Otrčala sam u sobu kod djece i zagrlila ih, probudili su se i plakali. Pokušavala sam smiriti i njih i sebe. Čula sam ga kako vrišti i dalje u dnevnom boravku, stalno je ponavljao da će me ubiti i odležati.
Svađe s njim bile su svakodnevne, stalno je bio kraj mene. Kad bih ga zamolila da pričuva djecu dok se ja idem tuširati, pospremiti ili skuhati uslijedilo je da sam kurva koja ostavlja djecu, a ako mu krenem odgovarati onda sam luđakinja koja se svađa.
Derao se stalno na mene, a dok bi se svađali držao bi mi ruku na ustima, imala bi osjećaj da se gušim. Prijetio mi je da će me ubiti. Govorio bi da nemam pojma tko je on. Da se rješavao i drugih žena pa će i mene, a da će se mene riješiti tako što će me ubiti. Stalno me vrijeđao, bio ljubomoran i manipulirao sa mnom.
Tukao me i u trudnoći. Tukao me i nakon poroda, po glavi, po trbuhu... Nisu mu bili bitni ni ja ni djeca. Stalno je pio i sve naše novce trošio na alkohol i izlaske. Često ne bi imali za račune platiti. Nije mi dao da idem u trgovinu niti da raspolažem novcem. Čak mi je na prevaru i kartice zaplijenio. Pod izlikom da će otići u kupovinu i onda mi ne vrati karticu. Osjećala sam se nemoćno, bojala sam ga se...
Par noći za redom me je tukao, bila sam toliko iscrpljena i mislila ako ne odem da bi me mogao stvarno ubiti. Na internetu sam našla kontakt AŽKZ i nazvala ih kad nije bio kod kuće. Nisam znala što više da napravim, htjela sam s nekim pričati, htjela sam da mi netko da rješenje za moju situaciju.
To jutro sam skupila hrabrosti, a osnovne stvari za djecu i sebe stavila u mali ruksak. Čekala sam da se spremi i izađe u grad. Kupila sam kartu za autobus i došla u Zagreb. Bilo me užasno strah cijelim putem, isključila sam mobitel. Nakon što sam ušla u sklonište AŽKZ-a, prvi put nakon dugo vremena sam prodisala. Prvi put sam se osjećala kao ja. Shvatila sam da sam cijelo vrijeme bila nevidljiva, da sam bila kao u zatvoru. Moja djeca i ja smo se napokon spasili!
Prvu priču zlostavljane Dalmatinke koju smo objavili pročitajte ovdje: