Otišao je naš Lav, dobri duh ‘Slobodne‘. Bio je i nogometaš, osvojio naslov prvaka s Eusebiom, zavidao Pelea...

Otišao je Zdravko Juričko, naš Lav. Iznenada, bez najave, za nas mnoge kao grom iz vedra neba, neočekivano i u svakom slučaju prerano. Umjesto njegovih tekstova u redakciju je stigla tužna, neshvatljiva, neprihvatljiva vijest.

Lav nije bio samo novinar s nervom i posvećeni urednik, koji se ni u svježim umirovljeničkim danima nije znao ni htio umiriti, nego i dobri duh redakcije, koji je na dugom putu uspjeha Slobodne utkao desetljeća svoga rada, kreacije i sposobnosti da talent stavi u funkciju novine kojoj je bezgranično pripadao.

Lav je bio okretan, prodoran, brzomislen, organiziran, duhoviti zafrkant ali uvijek i nadasve odgovoran. Profesionalac. Bio je poznat kao jedan od onih koji su uvijek dostupni, bez obzira koje je doba dana ili noći, ma gdje se nalazio.

Kroz zadatke je prolazio s nonšalancijom koja nije proizlazila iz njegovog disrespekta prema novinarstvu. Baš suprotno, ta činjenica dolazila je iz njegove duboke uronjenosti u posao koji je volio. Lagano je prošao tranziciju iz onog starog novinarstva kojega je živio, u moderno medijsko prezentiranje. Plivao je u hiperprodukciji sadržaja kao da je milenijalac, ostajući pritom svoj.

Lav je ime dobio po stricu, nogometašu Hajduka i beogradskog BSK-a i po obiteljskom nasljeđu Juričkovih trebao je biti ponajprije nogometaš. I bio je. Nebrušeni nogometni dragulj. Tituliran kao ‘mali Jerković‘ ipak nije dobio ugovor u Hajduku, pa je nakon kratke epizode u Solinu, uz priznatog trenera Đalmu Markovića, s 19 godina otišao igrati u Kanadu, za Toronto Metros Croatiju. Te 1976.godine zajedno s legendarnim Eusebiom osvojio je naslov prvaka Sjeverne Amerike.

Ovo je priča o našem kolegi iz ‘Slobodne‘ koji je igra balun s najboljim igračima svita, a evo zašto nije uspija u Hajduka

Rado je veselom redakcijskom auditoriju pričao kako je kralju nogometa Peleu jednom gurnuo loptu kroz noge, a s princom Eusebiom ravnopravno pucao penale i razvio pravi prijateljski odnos izvan terena.

Život je htio da mali, okretni nogometni zvrk, kreativac,

tehničar, graditelj igre sve te odlike prilagodi novom pozivu. Krenuo je stopama oca Zlatka, bavio se i sportskim novinarstvom, za agenciju Tanjug izvještavao do devedesete, radio i u novinama poduzeća Lavčević. Odatle mu nadimak Lav, kako su ga svi zvali, a mnogi jedino po tome i znali.

Sredinom devedesetih stigao je u Slobodnu gdje se ubrzo profilirao kao specijalista za praćenje automobilske industrije. Od kolega je izabran i za automobilskog novinara godine 2008.

Žarom kojim je nekad suptilno milovao loptu upravljao je automobilima, ponekad vrijednim stotine tisuća eura. Strastveno je do zadnjeg dana testirao nova vozila, godišnje prevaljivao po 50.000 kilometara, posjećivao na desetke različitih gradova i država, nebrojene prezentacije novih modela. I godinama, bez zastoja, gradio autoritet stručnjaka i stvarao relevantni Auto prilog. Jedan je od neponovljivih kojima je najteže naći zamjenu.

Teško je kad kolegu ispraćaš među čemprese, kad više nema tekstova, sočnih priča, ozbiljnih kontravanja, znatiželjnih zapitkivanja. Nedostajat će i Lavov smisao za humor, zafrkancija, lagano prikrivena dobrota, smijeh.

Zbogom, dragi naš Lave. Počivaj u miru.