U pravu su bili naši stari kada su govorili narodne izreke poput one kako su čudni puti Božji, te da je cijeli svijet, koliko god ogroman izgledao, samo mala obiteljska kuhinja.
Da je tome tako svjedoči i ova priča iz Imotskog koju je potaknuo strašni rat u Ukrajini. Vinar Ivan Iko Glavota u svojoj kušaonici vina u Imotskom na ručku je ugostio izbjeglice s istoka Europe. Petnaestak ljudi koji su smješteni u Makarskom primorju doveo je poduzetnik i humanitarac Thomas Mravičić.
Iz njegova kombija, u posjet iza Bijakove izišle su tri obitelji iz Ukrajine s ukupno 15 članova, mahom žena s malom djecom čiji su supruzi i očevi ostali su braniti domovinu od ruske agresije. Dočekali su ih toplim riječima dogradonačelnica Anamarija Radeljić i Darko Karin, ravnatelj Crvenog križa u Imotskom.
Novinarska znatiželja da ih malo propitamo odakle dolaze, prate li stanje u Ukrajini, kako su i gdje proveli prve dane agresije, gdje ih je zatekla izbjeglička sudbina, dovela nas je do gotovo, pa nezamislive poveznice njihove domovine i Imotske krajine. Prevoditelj nam je bio Petar, Ukrajinac koji već godinama živi i radi u Makarskoj.
Mladu simpatičnu sugovornicu pitali smo odakle dolazi, a uzvratila nam je kao iz topa:
- Ja sam iz Harkiva imam 30 godina, zovem se Julia i radim kao administrativna menadžerica u ispostavi jedne japanske tvrtke koja prodaje sushi. Moje prezime je Đurmez i moji korijeni su baš iz - Imotskog.
Iznenađenju nije bilo kraja, ali i to je dokaz koliko je svijet malen.
- Ovdje sam zajedno s nevjestom Nadijom, suprugom moga brata Dmitrija Đurmeza koji je agent za kupoprodaju građevinskih potrepština, te s njihovim šestogodišnjim sinom Milanom i dvogodišnjom kćerkicom Polinom. Svi smo iz Harkiva i preživjeli smo prve dane invazije skrivajući se u prostorima podzemne željeznice punih šest dana, da bismo onda izbjegli na sjever Poljske u mjesto Zamošć.
Odatle nas je sve do Hrvatske, a odlukom izbjegličkih ureda u Poljskoj, doveo gospodin Mravičić. Smješteni smo u Gradcu kod Makarske i lijepo nam je tu. I sada smo na moju veliku radost, u rodnom gradu moga pradjeda Marka Đurmeza - ističe naša sugovornica.
Ubrzo se u naš razgovor uključila i nevjesta Nadia kada je čula da se raspitujemo za prezime Đurmez.
- Imamo i službeni dokument, vjenčani list suprugova djeda Milana. U Matičnom uredu u Makarskoj zatražili smo i dobili taj dokument još 2016. godine kada smo boravili na moru. Ponijeli smo razne dokumente iz Harkiva kada smo krenuli na izbjeglički put, jer nismo znali gdje ćemo završiti. Eto, sudbina je htjela da to bude u Makarskoj i sada u Imotskom, odakle su korijeni naših predaka - kaže vidno uzbuđena gospođa Nadia, gastronomska stručnjakinja.
Julia Đurmez svjedoči kako se njezin pradjed Marko još krajem 19. stoljeća iz Imotskog odselio u Ukrajinu, ali obitelj do danas nije doznala što ga je potaknulo na takav potez.
- U Ukrajini je zasnovao obitelj. Naš djed Milan se vratio korijenima, došao je u Makarsko primorje i 17. travnja 1927. godine se u Drveniku oženio bakom Danicom iz makarske obitelji Gojun. Uvijek nam je pričao o Imotskom i Makarskoj. Moj nećak, mali Milan, dobio je ime po njemu, a moj brat Dmitrij stalno je govorio kako ćemo jednoga dana krenuti na godišnji odmor u Hrvatsku, posjetiti Imotski i vidjeti živi li još neka obitelj s prezimenom Đurmez.
Pričao nam je o jezerima, dobrim ljudima u Imotskom. I evo, prst sudbine nas je doveo ovdje. Tužni smo, jer brat Dmitrij nije s nama da vidi ovu ljepotu i prijaznost ljudi. Ostao je u Harkivu i bori se protiv Rusa. Bog ga čuvao! - kaže ukrajinska Imoćanka.
Njezina nevjesta, da bi atmosferu ponovno usmjerila u vesele tonove, dobacuje da bi Julia bila sretna kada bi se udala u Imotskom, kako bi se barem preko nje obnovila loza Đurmezovih. Međutim, njihovom iznenađenju nije bilo kraja kada smo im spomenuli da u gradu i danas živi obitelj Đurmez i da će zbog muških članova njihovi korijeni i dalje opstati.
- Kada završi rat, kada budemo slobodni, doći ćemo u Imotski i sve to lijepo vidjeti - uglas će Nadia i Julia.