Tragom navoda da je indijskog državljanina ugostitelj iz Kaštela spasio od ropstva, nahranio ga, dao mu pristojan smještaj i čak mu donirao neki novac da pošalje svojoj obitelji koja ovisi o njegovim prihodima, zaputili smo se u potragu.
Raspitujući se, ušli smo čovjeku u trag te uvidjeli da stvar nije bila baš tako dramatična – nije riječ o prisilnom oduzimanju slobode i izrabljivanju, što bi odgovaralo definiciji ropstva.
No, višemjesečni rad bez plaće nije daleko od toga, pogotovo u svjetlu činjenice da je riječ o osobi koja se nalazi gotovo 6000 kilometara daleko od svojeg doma, ni u snovima ne može namaknuti novac za avionsku kartu, k tomu i loše barata engleskim, a hrvatski, naravno, ne zna, osim nekoliko psovki koje su ga naučili na baušteli.
Na početku super
Daya Nath (42) državljanin je Uttar Pradesha, savezne države u Indiji, i službenu adresu ima u gradu Lakhnau. Tamo je ostavio suprugu i četvero djece u dobi od 14 do 20 godina; svi ovise o njegovim prihodima, iako se malo bave poljoprivredom.
Nije ih vidio pune tri godine, otkako je posredstvom agencije za zapošljavanje ljudi u inozemstvu došao u Hrvatsku. Već je imao iskustva u pečalbi; osam je godina Daya radio u Saudijskoj Arabiji, uvijek na građevini, kao NKV radnik. Kaže da mu je tamo plaća bila dobra; vjerojatno za indijske uvjete i jest.
No, Daya kaže da više ne može podnijeti vrućinu koja "prži" u arapskim zemljama.
Hrvatska bi, otprilike, bila zemlja po njegovoj mjeri: klima je ugodna, posla (uglavnom) ima, traže se radnici poput njega. Kolege s gradilišta su "super ljudi", mahom su to bili Bošnjaci, jaka snaga iz "komšiluka". No, zapelo je sa – plaćanjem. A to je ipak ključni razlog Dayina dolaska; nije tu zbog ljepote, nego da prehrani obitelj.
Na njegovih 3000 kuna, prevedeno u indijski rupi (jedna kuna naprama 11 rupija), svi računaju. Od toga se mogu prehraniti, a s 4000 kuna već i "razbaškariti"; mogu kupiti novu odjeću, školovati se, biti komotni cijeli mjesec.
Čovjeku nekad doista malo treba za sreću; dovoljno je "potrefiti" državu po mjeri svojih dovoljnih prihoda.
Doletio je Daya iz Indije na Mediteran preko Moskve i Zagreba, do Kvarnera. Nakon što je radio dvije godine na gradilištima oko Rijeke, Opatije i drugih gradova sjevernog Jadrana, ponestalo je posla, korona je paralizirala investicije i Daya se s kolegama našao u nebranu grožđu.
Ipak, čini se da mu se posrećilo jer je dobio transfer po njemu unosnoj satnici. Mjesto radnje – Kaštel Novi, plaća – 25 kuna sat. Njemu super, posao iz snova.
Počela zavlačenja
Za izvjesnog M. (puni podaci, kao i naziv građevinske tvrtke, poznati su redakciji) prva je tri mjeseca radio kao mrav, a plaća je bila, za njega, odlična. No, onda je kod šefa M. zaškripalo...
Kaže, nije bilo baš bajno ni oko Opatije, prevarili su ga za avionsku kartu, nisu mu je omogućili unatoč dogovoru. Htio je posjetiti suprugu nakon dvije godine u Hrvatskoj, jer je zbog problema s "trbuhom" (nismo razumjeli točnu dijagnozu) završila u bolnici.
Pri kraju ugovora i na sjeveru Jadrana smanjivali su mu plaću, a u Kaštelima je u početku bio sasvim zadovoljan. Štedio je za avionsku kartu, ali je već planirao i povratak u Hrvatsku.
S Dayom smo razgovarali u konobi "Rudine" u Kaštel Novom, gdje mu je smještaj, hranu i novčanu pomoć dok se ne snađe pružio Toni Ivanišević, vlasnik tog objekta.
Ivanišević je poznati lokalni dobrotvor, sustavno dijeli hranu potrebitima i među prvima je hitao s pomoći na razorenu Banovinu nakon strašnog potresa. Susret s njim za Dayu je bila prava sreća u nesreći. No, nastavimo kronološkim redom...
Kod gazde M., inače državljanina BiH, Daya stiže oko lanjskog Božića. Smješten je u apartman u Planom kod Trogira i, rekosmo, u početku prima dogovorenu plaću...
– Stalno mi M. odbija za "marenda, marenda" (to je jedna od riječi koje je naučio na hrvatskom), smanjuje broj radnih sati, plaća je sve manja. M. stalno govori: "Bit će sutra, bit će sutra..."
A onda gazda govori da njemu isto nisu platili, i tako svim radnicima – prepričava otprilike Daya, pa na WhatsApp zove jednog od bivših kolega, Bošnjaka koji se snašao, sad radi u Splitu. I njemu M. duguje oko 8000 kuna koje je već, kaže, prekrižio.
Daya vadi papir s evidencijom koju je vodio, tvrdi da ga je gazda zakinuo za nešto više od 12.000 kuna. Ta cifra za njega je nestvarno visoka i zapravo bi trenutno riješila sve njegove probleme.
S tim bi novcem mogao odletjeti u Indiju i pokriti troškove udaje svoje najstarije kćeri. Vjenčanje je zakazano za studeni, Daya je već sad jako nesretan jer ne zna kako će namaknuti toliko novca... A zaradio ga je već, u znoju lica svog, štono bi se reklo.
Obitelj se zadužila
Pitamo ga kako je uopće preživljavao bez plaće u Planom, bez poznavanja jezika, bez ikoga svog. Kaže kako bi mu gazda povremeno dao nešto novca da može kupiti kruha i salame u samoposluzi.
Nije ga, veli, bilo briga za sebe, ali zadnja tri mjeseca njegova se obitelj u Indiji zadužila u lokalnoj trgovini kako bi se mogla prehraniti; to ga je morilo, taj rastući dug. On im nije imao od čega poslati ni kune, ni rupija.
Familija mu se zadužila za osnovne namirnice. Imaju oni vrt i u njemu nešto povrća, kaže, ali moraju kupiti mlijeko, brašno za kruh, nekad malo piletine. No, tijekom nekoliko mjeseci dovedeni su do ruba, tanjuri su bili sve prazniji...
Najveći očaj Dayu je obuzeo kad je njegova kći u lipnju trebala proslaviti dvadeseti rođendan.
– Kupimo sok i to – govori Daya, pa zaplače kad se prisjeti poniženja što je to moralo izostati jer nije imao ni kune. Pa ni sam se mjesecima nije čestito najeo, živio je na kruhu, malo salame, dvije pome.
Nikad se nije otišao na plažu okupati, samo je mijenjao bauštele za istoga gazdu i za istu "valutu": obećanje o isplati.
Spletom okolnosti nedavno je poslan kod Ivaniševića u konobu "Rudine" u Kaštel Novom odraditi postavljanje umjetne trave na dječje igralište. Kad ga je konobar Tomislav Ante Zubović kombijem vozio nakon posla u apartman u Planom, gdje je bio smješten, malo su putem popričali.
Tomo je Dayu pitao ima li obitelj, a na to se Daya rasplakao kao kiša... Otvorio je dušu konobaru, koji je to ispričao svojem poslodavcu.
Ivanišević je na to čovjeka doveo k sebi u jedan od apartmana iznad konobe, svaki dan Daya ruča s njim i njegovom familijom. Na dan našeg posjeta Dayu je odvezao do banke u Trogiru, dao mu 4000 kuna iz svoga džepa da pošalje supruzi u Indiju. Javili su mu da je uplata primljena, pa je Daya bio puno bolje volje nego prethodnih dana.
Neumjesna podbadanja
Svoga dobrotvora Tonija Ivaniševića naziva "puno dobar superman", i rezolutno veli da "Kaštel Novi nije good, a Rudine super good"; očigledno ne zna da su i Rudine dio Kaštel Novog. Ivanišević se, pak, ljuti na ljude iz svoje okoline koji ga neumjesno podbadaju da je uzeo pod zaštitu "smrdljivog Indijca".
– Ne mogu virovat koliko ljudi imaju predrasuda prema ovom čoviku samo zato što je crn i loše obučen. Niko ne misli koja ga je nevolja dovela ovamo, pa on je samo doša pošteno radit, a ne prosit! Ja sam kršćanin, on je za mene isprid Boga isti ka i svi ljudi, triba mu pomoć da nađe posal, da podigne familiju. Briga me koje je vjere i boje.
Neka se malo na tu temu zamisle svi koji ga ismijavaju, a nediljon statiraju u crkvi – oštar je Ivanišević.
Nažalost, on sam ne može mu ponuditi nikakvo zaposlenje jer Daya nije vičan poslovima u ugostiteljskom sektoru, ali pomagat će mu dok ne nađe neki čestit posao, velikodušno je najavio.