Vožnja od Splita na Mosor oko deset sati dana 7. travnja ljeta Gospodnjega 2021. nalik je penjanju prema nekom skijalištu u Dolomitima. Ma događali su se snjegovi, govore mještani, ali u ova doba rijetko, i to baš ovoliki. Ne bi da smo do Sitnoga Gornjeg i dalje do Dubrave zapucali malo iza Božića, a ne netom iza Uskrsa.
– Ma nisi moga glavon provirit kroz vrata – govore u čudu mještani šta ih je noć ranije zadesilo. Prvo prava sibirska mećava, a onda sitni suhi snijeg. Zora je osvanula bijela kao u slikovnici. Cesta je očišćena, uz nju snježne nakupine, a granulo pravo proljetno sunce pa se voda već cijedi s krovova i slijeva niz planinski krš. Voćke se gordo drže kao da im nije ništa, ali dobile su iznenadnu trisku od koje će se malo koja oporaviti.
– Vidi ovo, jadne moje trišnje, ništa od njih neće biti, sve je inkartano – govori glasnogovornik Poljica Pave Gruica, kojega kod svih važnijih događaja u ovom kraju ne možeš zaobići. Večer ranije stizale su nam od njega snimke vožnje neočišćene ceste i lampanja pod uličnom rasvjetom.
– Je l' ti vidiš šta je to! Ova šljiva ima dvista kila uvik. Gledaj ove mosure, već se tope, a jutros su bili od dvajs centimetara – pokazuje nam očajni Pave led pod cvijetom na stablima.
– A vidi ovo, nema povratka za dvi godine. Cilu noć san palija vatru u bačvama, pripremija san metar i po drva, ložija san na dva mista, ali u dvi ure san odusta jer san vidija da nema ništa od toga. A nešto san malo okolo i spasija. Vidi kapulu, luk će se možda i održat. Ovo je višnja jadna, gledaj. A od maslina nema ništa, iman ih jedno sedandeset, gotovo je sve, sve...
– Koliko ulja si inače od njih dobiva?
Masline u najboljem rodu
– Ima san lani jedno četrdeset litara. Ovo su masline u najboljemu rodu. A ovi kumpir sam zagrnija jučer popodne, nabrzinu san ga zagrta motikom da bi ga spasija – razmiče zemlju ispod koje vire mladice, pokazuje nam i opet pokriva. Možda se i bob spasi, ali ne nada se ničemu. Mladu smokvu je zamotao najlonom.
– Ma zna san da će bit, ali da će baš ovolikog intenziteta. Najjače će biti kada dođu na pazar i kažu da su odavde trišnje, a to će biti događaj, a one u Tugarama su se, čujen, nešto i spasile, ali nama ovde i onima iza brda je katastrofa, Klis, Imotska krajina, užas. Pazi, nemoj se pokliznut!
Ima u Pave i magnolija, japanska i naša, tužno nas pozdravljaju cvjetovi ledenih latica.
– A ovo je japanska tiša, lipo drvo.
Dubravi što se od Sitna proteže pod Kozik i prema vrhu Sv. Jure snijega je i više. Uz put na hrpicama ljudi ćakulaju, privrću noćašnji događaj, a smetove na autima ni sve jače sunce neće lako otopiti.
Željka Čotić mete snijeg pred kućom koju krasi jedan snješko šta su ga djeca još sinoć napravila nakon šta su se, priča nam, na kesama isanjkali. Kakav prizor! Ona je jutros u kratkim rukavima, a kao da je na vrhu Alpa.
Ali neki stariji mještani znali su da će neki led ponovo ošinuti jer još nekidan su se ćolice vraćale. A to su male crne ptice iz porodice vrana, šta obitavaju u mosorskim jamama, znaju ljudi dobro njihove navade, a nešto nam je ispričala i 88-godišnja Kate Čotić Savrina.
– Kad dođu ćolice usrid lita, evo ti kiša za tri dana. Dosad smo mi sve to tako pratili, a sad sve kažije ovi đava tu – pokaza Kate na televiziju. Nevista joj Željka sjetila se velikog snijega iz travnja 1993., kada je ujutro ugledala smrznute pelene na sušilu.
– Četvrtog četvrtog je to bilo, već su se počele must ovce, pravo proliće – govori Željka i gleda orah pred kućom. Kaže, ne zna oće li se održat jer nekidan je taman propupao.
Prije stotinu godina
Inače je nekadašnjih zima ovdje često snijeg padao, a zadnjih godina zabijeli tek vrhove Mosora. Kate se prisjeća da nekada ne bi kroz vrata mogla iz kuće, ali baš da je to bilo iza Uskrsa je prava rijetkost. Stariji mještani pričaju da je prije više od stotinu godina jednoga "18. travnja pa taki snig da don Luku za tri dana nisu mogli pokopat, šta je ostalo i zapisano u crkovnin knjigama". Desetljećima je ostalo zapamćeno kako ne triba virovati vrimenu sve dok ne prođe "obodišće" od "onega nesritnjega don Luke", šta oće reć dok ne prođe godišnjica od njegove smrti, a ima bit da i nije baš među pukom bio omiljen.
– Ma zna se kad se sjenica ne gnijezdi, dakle, ako ne nosi jaja i ne pravi gnizdo, to ti je stoposto da će bit još zime, ali za ovi jučerašnji snig ni priroda ničim nije dala znak – govori Pave. Zna se da kad prelijeću ždrali i divlje patke na jug to znači da zima prestaje i obrnuto. Migracija je priko Mosora...
– A slušaj ovu priču – zaokupi nam pažnju Gruica u ćakuli kod Jure Baćina, kojeg smo našli uz vatricu iz kamina.
– Sestra od moga pradida, iza Prvoga svjetskog rata je to bilo, par dana prije Svetoga Josipa, dakle malo prije Uskrsa, okrenija je taki snig i mećava, a ona je čuvala šezdesetak ovaca. Moj pokojni dida, pradida i četri brata su je išli tražit doli prema Lolićima. Od gustog sniga, ona je okrenila ovce lakšin puton, a oni su mislili da se negdi uspila sakrit, išli su s onin orarima na glavi.
– Orari? Šta je to?
– To su ti ona sukna ka kapuljače. Tražili su je do noći i nisu je uspili nać. Ona je u međuvremenu okrenila put sela s ovcama i negdi pridvečer je pedesetak matara od kuće zameja taki snig da se smrzla zajedno s dvadeset i nešto ovaca. Usrid sela je umrla.
Jure se sića da je znao pasti toliki snijeg u selu da su tunele morali kopat kako bi došli do blaga. A nekada je i po već zelenim obroncima iznad kuća znalo zabijeliti. Baš ovako da je palo ne može se sjetiti. Očajan je jer je danima okopavao, propalo mu je, kaže, tri tisuće eura trišanja. A ni jabukama se ne nada, uspije li krumpir, bit će prava sreća.
Antu Čotića zatekli smo na okretištu za autobuse kako kanoćalom motri iznad kuća.
– Šta gledate? Snijeg?
– Ma ne. Gledan oću vidit kojeg muflona. Ima ih, dođu, pa ih je gušt gledat. Nekad se spuštaju kad je hladno, ali nije puno zima. Noćas nisi moga izać vani jer je puvalo, a snig gust. Ovo ovde je 543 metra nadmorske visine, evo ovde di je auto parkiran – pokazuje nam Ante.
Vozač "Prometova" autobusa Stipe Bašić čeka rijetke putnike, a večer prije prošao je dramu. Zastao autobus kod jedne kuće i ni makac, govori nam. Kad je dolazio iz Splita, kaže da je Sitno nekako prošao, ali tu u Dubravi su momci morali pripomoć sa žalom.
– Kako je to padalo, kruva ti Isusova, to tuče, ja nisan moga virovat – vrti Stipe glavom. Opisuje nam kako su žalo bacali pod stražnja kola pa je uvatija zalet. Zvao je ralice odmah da bi se jutros moglo prolazit.
Snjegovići u Zvjezdanom selu
Primiče se podne, nebeski kist povlači zelenom i ovaj pitomi krajolik vraća u normalu nakon noćnoga kaosa. Porazbacalo ih je kao kaiće u kakvoj neveri što u valu dođe niotkuda. Raščistio se horizont, ajmo sa Zvjezdanog sela vidjet dokle se pruža!
Pogodili smo, čak se čini da se naziru Apenini. Tišina i ljepota je očaravajuća. More miruje, otoci i Split nastavljaju po starome. Bit će valjda za koji dan opet šparoga. Mladice borova šta su se u akcijama Boranke sadile valjda su izdržale i ovu nedaću. Malo iza helidroma naiđosmo na malu družina kojoj je snijeg samo čisto veselje i ne brinu za poljoprivredu. – Malo na izlet, a? – pitamo čovjeka koji s dva dječaka kupi snijeg.
– A e. Mi uvik ovako idemo okolo u prirodu. Iz Strožanca smo, iskoristimo svaku priliku za maknit se malo – govori Mario Roso. Kaže da ove godine nisu mogli na skijanje do Kupresa pa je, evo, doveo djecu da bar malo snijega okuse. Sin mu Leon i prijetelj mu Luka napraviše dva-tri snješka i sad će ih, kaže, odvest doma u Strožanac.
– Ma je, stvarno?
– Je. Potrpat ćemo ih u portapak pa doli isprid kuće. Ajmo, dico, najprije glave odvojite, pa onda ostatak – navodi ih dok otvara plavi Peugeot 206. I stvarno, nose ih dječaci u dijelovima koje će doma opet sastaviti i bit će veselja bar dvi ure. Roso je siguran da će se održat do večeri, a taman, kaže, da se izigraju. Svaka čast, ideja je za pet! A i školski su praznici, ludilo.
Još da je mještanima pod Mosorom znati kuda će ćolice za koji dan.