Neću vam pričat o tuzi, nje ionako ima previše. Pričat ću vam o sreći i radosti života. Pričat ću vam o lijepim trenucima u kojima čovjek uživa onda kad shvati da nije kraj.
Kad čovjek shvati da nije kraj, uživa u svakom detalju dana, svakom trenutku, vesele ga i najmanje sitnice. Uživa u jutru, prvim zrakama sunca i pjevu ptica, vesele ga večeri, zalasci sunca, zvjezdano nebo i miris grada u tiho doba noći. Vesele ga šetnje prirodom, slučajni prolaznici i smijeh bezbrižne djece.
Kad čovjek shvati da nije kraj, posebno se veseli druženju s obitelji i izlascima s dragim ljudima. Kad čovjek shvati da nije kraj, veseli se životu! Kad čovjek shvati da nije kraj, postane zahvalan...'- napisala je Anja Babić prije tri godine nakon uspješne borbe s akutnom mijeloičnom leukemijom, zahvalna što je dobila priliku za novi život.
Od tada, ova 32-godišnja Splićanka živi punim plućima i cijelim srcem svoje, možemo kazati, poslanje na Zemlji, senzibilizirajući javnost o leukemiji, o potrebi pomaganja, o podršci slabijima, o pozitivnom stavu i radosti života koja se krije u najsitnijim detaljima svakodnevice.
- Pojesti sladoled od lješnjaka, pročitati knjigu, okupati se u moru, prošetati se Marjanom, otići na Sustipan i pogledati Split koji tako ponosno stoji okupan zadnjim zrakama sunca, popiti kavu na Rivi, otići na Pazar i Peškariju, popeti se na Mosor, voziti se trajektom, posaditi stablo... Sve su to male radosti koje život znače.
Bolest je iza mene. Nisam se htjela s njom poistovjećivati već sam sve okrenula u pozitivu. Kada sam ušla u bolnicu, nakon prvotnog šoka od dijagnoze, prvo u splitsku, potom u zagrebačku, u sobu za izolaciju, prvo mi je palo na pamet što sam sve u životu propustila, što možda neću nikad napraviti.
Davna želja mi je bila završiti planinarsku školu u "Mosora", jer sam par puta dolazila pred vrata društva, pa odustajala. Rekla sam sebi: "Anja, sad možda nema vremena! Ti ćeš možda otići, a nećeš to sebi ispunit". Zarekla sam se da ću završit školu ako ozdravim.
I tako je i bilo. Voditelj škole Predrag Kurtović se oduševio mojom željom, uzeo u obzir moje stanje i ispunio mi želju. Sada su planine dio mene iako kondicijski nisam još fit jer se moram pazit. No, u planinama sam doma. Sad znam da treba uživat u svakom trenutku - govori nam Anja sa suzama radosnicama u očima.
U međuvremenu, pomagala je u obnovi doma na Mosoru, dežurala u njemu, poticala da donacije od noćenja idu za liječenje male Mile Rončević, popela se i na Vickov stup sa sto žena, gdje je nosila narančastu vrpcu za sve one koji se bore s leukemijom... U svakoj prilici informirala je ljude o Zakladi "Ana Rukavina", s kojom je danas veže neprekinuta pupčana vrpca.
- Još dok sam se liječila povezala sam se sa Zakladom jer mi je bila želja da u Splitu organiziramo akciju upisa u Hrvatski registar dobrovoljnih davatelja krvotvornih matičnih stanica. Pridružio nam se Studentski zbor Filozofskog fakulteta u Splitu i akcija je uspješno prošla. Sada sam volonter Zaklade i njihov veliki prijatelj, te neizmjerno cijenim njihovu ulogu u društvu.
Dok sam ležala u bolnici osjetila sam veliku potrebu da pomognem nekome tko se nalazi u istoj situaciji kao i ja. Imala sam autotransplantaciju, ne donora, ali sam osjetila da je pomaganje moj put, ne isključivo bolesnima nego gdje god i kome god je to potrebno. Sada kad vidim da zaklada objavi neki moj potez, a netko nekog tagira, znam da je sve ovo vridilo i da su se i kemoterapije, i gubitak kilograma i kose, i sva muka isplatili - priča nam ova hrabra lavica koja je ovog rujna proslavila rođendan u društvu prijatelja iz HPD-a 'Mosor'.
Umjesto darova, zaželjela je da čestitari iznos koji su njoj namijenili, doniraju prema svojim mogućnosti Zakladi "Ana Rukavina". Na račun zaklade tako je uplaćeno osamsto kuna i puno ljubavi.
Ovoga ljeta preko "Krijesnice", zagrebačke udruge za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima, volonterski je vodila dvoje djece iz Hrvatske u rehabilitacijski kamp "Ljubavi i Nade" u Srbiju, a ovih dana angažirala se oko dovođenja "Krijesnica" u Split, čiji je volonter, što drži kao veliki korak i pomoć mnogim obiteljima.
Zapravo, teško je nabrojati sve njezine nesebične angažmane u kojima daje sebe pružajući podršku drugima, samo naizgled krhka i sitna.
Dok ovo čitate, Anja drži predavanje u Gorskom kotaru u sklopu radne skupine "Planinarenje za sve" i vjerojatno prepričava kako je u društvu tri cure koje boluju od multiple skleroze i jednog slijepog momka hodala prvom stazom za invalide do crkvice Gospe od Snijega, kao dokaz da je sve moguće.
- Predivan je osjećaj kad vidim da moja borba i iskustvo koje sam prošla inspiriraju druge da više cijene život i gledaju na njega drukčijim očima. Najviše od svega, ponosna sam što hrabri i pruža snagu onima koji se nalaze u istoj situaciji da ustraju u vlastitoj borbi.
Znaš, kad se čovik suoči s nečim teškim u životu, sve mu se promini u glavi, počne više cijenit sebe i sve oko sebe. A tek kad pobijedi sebe, srići nema kraja. Zato stalno smišljam kako ohrabriti ljude - kaže Anja, inače magistra sociologije, koja je tako postala i teta pričalica na pedijatriji splitskog KBC-a, upisala edukaciju iz logoterapije, kako bi što više pomogla onima kojima je potrebno.
U rujnu prošle godine postigla je još jedan svoj cilj koji si je zacrtala ako pobijedi leukemiju - preplivati dionicu od 2,2 kilometra od Čiova do Instituta na Marjanu. Isto je napravila i prije nekoliko dana.
- Prije transplantacije uhvatio me je veliki strah i tada me je prijateljica spojila s Majom Kandijaš Plejić, dječjom psihologinjom koja bi me podigla svojim duhom i pozitivom.
Kada je udruga "Dlan o dlan" organizirala plivanje od Čiova do Instituta, Maja je plivala za mene. Puno mi je to značilo. Lani smo plivale zajedno, dokazujući da ništa nije nemoguće, da možemo probiti sve granice. I sada sam plivala dok me pratio Mladen Levačić, Dinin otac i veliki motivator. Plivala sam laganim tempom, ne okrećući se, i stigla na drugu obalu s osmijehom na licu. Bila je to još jedna mala, slatka pobjeda i podrška djeci s poteškoćama i svima koji se bore s leukemijom - kaže Anja, čije je iskustvo inspiriralo učenika splitske gimnazije "Vladimir Nazor" Tončija Gabelića, koji je razgovor s njom "1:0 za Anju!", objavio u gimnazijskom listu "SvjetoNAZOR" i dobio nagradu na "Lidranu".
Posebice nam ističe da je njoj podrška najdražih dala snagu kroz mučne trenutke liječenja. Redovito su joj slali srca, poruke ohrabrenja i ljubavi, a posebice ju je dirnulo kada joj je 2016. godine stigla fotografija prijatelja s maskama na licu sa solinskog koncerta omiljene joj grupe Kries.
- Zamolili su Mojmira da mi posveti pjesmu u znak podrške dok se borim. Ovog rujna zajedno smo svi bili na koncertu.
Prijateljstvo nam pokazuje da ni u jednoj tuzi ni radosti nismo sami. Da nije bilo podrške obitelji i mojih prijatelja, ja danas ne bih bila ovdje s vama. Oni su mi davali veliku snagu, hodali Camino za mene, plivali za mene, mama je učinila veliku žrtvu dok sam se liječila... Svi oni su me naučili kako biti dobar prijatelj, bolji čovjek, kako su podrška i zajedništvo važni. Ovo je definitivno pobjeda svih nas - ganuto govori Anja.
Pitamo je koji su joj još neispunjeni ciljevi jer život je tek pred njom.
- Najveći i najizazovniji je put na Camino de Santiago di Compostela... A još puno toga bih htjela napravit... Znate koja mi je velika želja - provozati se linijom 'Bura line' od Splita do Trogira!
Anja ne propušta priliku pozvati ljude da se upišu u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica kako bi postali potencijalni donori na nekoj od akcija Zaklade "Ana Rukavina" ili svaki utorak u Centru za transfuzijsku medicinu u Splitu na Firulama u vremenu od 12 do 15 sati (kontakt 021/556-489 i 021/556-479).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....