– Ono što sam ja, zbog zaraze koronavirusom, proživio od 19. ožujka do 19. travnja ove godine ne bih htio da se dogodi ni mom najvećem neprijatelju, ako ga uopće imam.
Koronavirus me gotovo ubio i da nisam bio jak u glavi i da nije bilo mojih anđela čuvara iz splitskog KBC-a, tko zna kako bi sve ovo završilo. Međutim, uspio sam, pobijedio sam smrt – govori nam dipl. ing. Joško Bubić (55) iz Solina, zaposlenik tvrtke "Ericsson Nikola Tesla", koji je u nedjelju izišao iz splitske bolnice u kojoj je zbog koronavirusa bio još od 23. ožujka.
Njegova drama i borba za život započela je u četvrtak 19. ožujka.
– Tog sam se dana nekako lošije osjećao. Recimo da sam bio malaksao. Dobio sam blago povišenu temperaturu, koja mi je u noći s petka na subotu narasla na 39,5 i otežano sam disao. U tom sam trenutku posumnjao na koronavirus, iako ga ni od koga iz mog okruženja nisam mogao dobiti. Od tog tjedna sam radio od kuće i nisam se mogao zaraziti, jer nisam imao nikakve vanjske kontakte. U subotu sam odmah nazvao Hitnu pomoć, koja je u manje od 10 minuta stigla u Solin. Dr. Maras, koja mi je poslušala pluća, na temelju mojih simptoma odmah je posumnjala da imam obostranu upalu i uz to je posumnjala na koronavirus – kazuje Bubić.
Jeziv osjećaj
Liječnica iz Hitne pomoći obavijestila je nadležne koji su zaključili da se Bubić mora testirati.
– U subotu popodne sam se otišao testirati u šator ispred Klinike za infektologiju i kada sam to obavio, vratio sam se kući. U nedjelju oko pola noći nazvali su me iz KBC-a Split i rekli da je nalaz pozitivan i da moram doći u bolnicu. Tako sam na liječenje primljen 23. ožujka ujutro. Ta dva dana dok sam kod kuće čekao nalaz testa bila su strašna. Ustajao sam po noći, otvarao prozore kako bi uhvatio zraka. Nisam mogao disati i to je jeziv osjećaj – kazuje Bubić.
S Joškom u bolnicu odlazi i supruga, kojoj je u međuvremenu također skočila "fibra".
– Pobojao sam se da je i ona od mene uhvatila koronavirus. Ona je, međutim, u bolnici ostala samo dva dana i, kako joj je nalaz testa bio negativan, puštena je kući. Do danas ni supruga, ni moj sin, nevjesta i moje dvoje unuka, na svu sreću, nisu zaraženi. Jedino su morali, zbog moga slučaja, biti 14 dana u karanteni. Niti itko od mojih kolega s kojima sam radio tijekom ožujka i s kojima sam bio na sastancima u Zagrebu i Splitu nije zaražen. Svi su oni iz karantene koju sam im ja "omogućio" izišli živi i zdravi i zbog toga sam sretan – s olakšanjem će Bubić.
Prva dva dana boravka u KBC-u Split Joško je bio na Infektologiji, a potom ga prebacuju na Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KBC-a koji je pretvoren u "Korona odjel".
Na tisuće poruka
– Tamo sam bio prvi pacijent pa sam dobio jednokrevetnu sobu. Moram reći da cijelo vrijeme boravka u bolnici nisam bio priključen na respirator, ali sam dobivao kisik i liječen sam antibioticima i tabletama za HIV. Bilo je vrlo teških dana, kada sam htio da sve završi, ma kakav god ishod bio. Primao sam kisik, imao veliku temperaturu, ležao sam nepokretno u krevetu i doslovno nisam mogao ruku pomaknuti. Stalno su mi pristizale poruke podrške na mobitel, primio sam ih u tih nekoliko najgorih dana na tisuće, ali ni na jednu nisam mogao odgovoriti, jer jednostavno nisam mogao pomaknuti ruku. Poruke podrške je slala obitelj, rodbina, prijatelji, kolege iz tvrtke, predsjednica Uprave "Ericsson Nikola Tesla", ali nikome nisam mogao odgovoriti. Tijelo mi to nije dalo – prepričava nam Joško.
U pobjedi nad koronavirusom najviše mu je, kako kaže, pomogla mentalna snaga.
– U svojoj sam glavi posložio da moram biti jak, da me ne smije hvatati panika i da ponovno moram vidjeti svoju unuku Auroru i unuka Josipa. Kada sam nakon desetak dana najgoreg stanja došao k sebi, počeo sam jesti i odlučio sam ustati iz kreveta, čim to budem mogao. I tako je bilo. I ta odluka o ustajanju spasila mi je život. Morao sam ojačati, jer sam bio strašno oslabio. Skoro me koronavirus "izija" – veli Joško.
Bolnička soba u kojoj je ležao nije baš pogodna za trčanje...
Jedanaest koraka
– Ali, zato ima mjesta za hodanje. Od jednog do drugog kraja sobe mogao sam napraviti 11 koraka. Jedan dan sam tako hodajući 'vamo-tamo' napravio u sobi 17 kilometara, a neki dnevni prosjek mi je bio 12-13 kilometara. Uvjeren sam da mi je takva fizička aktivnost pomogla da se što prije oporavim – mišljenja je Joško Bubić te napominje:
– Ja sam sada zdrav čovjek, imun na koronavirus. Dva nalaza su mi bila negativna i mogao sam otići kući. Snimili su mi pluća, izvadili krv i sve je u redu. Mislim da ću već za dan-dva početi raditi, naravno od kuće - kaže Joško.
Za kraj naš je sugovornik htio izraziti veliku zahvalu djelatnicima KBC-a Split.
– Ma, da tih divnih ljudi nije bilo, tko zna što bi bilo sa mnom. Oni su moji junaci, oni riskiraju svoje živote kako bi pomogli svima onima kojima je pomoć potrebna. Ne mogu se sjetiti svih imena, ali moram istaknuti dr. Ledinu, dr. Jeličić, dr. Brešković, dr. Aljinović i dr. Boban, kao i medicinske sestre, zapamtio sam imena Dragica i Josipa, kao i pomoćne radnice. Oni, u onim skafanderima, na kojima im se viziri zamagljuju, rade po 12 sati, brinu o nama i nakon radnog vremena se iz skafandera moraju skinuti, dezinficirati i onda otići svojim kućama, ne znajući jesu li "pokupili" koronavirus ili nisu.
Na tom Zavodu za fizikalnu terapiju najgore je bilo po noći, kada su već počeli dolaziti i ostali pacijenti. Ljudi su zapomagali, zvali upomoć, plakali. Grozno je to slušati, a kamoli raditi u tom okruženju. A oni, djelatnici i naši spasitelji, nikada, ni u jednom trenutku nisu bili loše volje, ljuti ili grubi prema nama. I zbog toga im jedno veliko ljudsko hvala - zaključuje Joško Bubić.