– Kad sam čula da će ovog ljeta dovesti Srpkinje za sobarice, dala sam otkaz. To je bila kap koja mi je prelila čašu. Nema to, ne daj Bože, veze s nacionalnošću, ratom... Nisu te žene ništa krive. Ali one će raditi za istu plaću, a još će im osigurati smještaj. Kad možeš njima platiti smještaj, znači da možeš i nama dignuti plaću! Pa više će ih one koštat' nego mi koje živimo ovdje. Ma neću više, iz principa. Ne'š me više pravit' budalom – ljutito nam je kazala bivša zaposlenica jednog splitskog visokokategornika, želeći, zbog razumljivih razloga, ostati anonimna.
Čim je čula kako u hotel, u kojemu je provela nekoliko sezona radeći kao sobarica, stiže uvozna radna snaga, pukao joj je film. Prolijevala je tamo, kaže, iz mjeseca u mjesec krv, suze i znoj za 4000 kuna s uključenim putnim troškovima, bez lipe stimulacije neovisno o povećanom opsegu posla. Eventualno bi zaradila koju kunu više zahvaljujući radu praznikom, a i to je bio beznačajan doprinos mjesečnom prihodu. Jedino što je raslo bio je, veli, broj svakodnevnih radnih zadataka jer je sobarica bilo premalo.
– Pa kako očekuju da će zadržati žene?! Ne žele ih zaposliti za stalno, a kamoli im dignuti plaću, nego i dalje traže jeftinu radnu snagu. I još kukaju kako nema radnika. Čuj, sezonke iz Srbije?! Ma otići će im i one kad iskuse ljeto u njihovu hotelu. I onda još kukaju kako nema radnika, kako svi odoše u Njemačku – razočarano će Splićanka, koju je nevolja, baš kao i većinu njezinih kolegica, natjerala na ljetno "crnčenje za 4000 kuna" u dalmatinskoj hit-destinaciji.
Kako su izgledali njihovi radni dani u visokokategorniku, posvjedočila nam je jedna njezina bivša kolegica i sugrađanka, koja je radila isti sezonski posao na istoj adresi i samoj sebi se zaklela: "Nikad više." Izdržala je, prisjeća se, nekoliko mjeseci, a onda je, zbog zdravstvenih razloga, odlučila reći "dosta".
- Žene su svakodnevno dolazile, neke bih vidjela samo tjedan i više se ne bi pojavile. Taj posao rade mlade djevojke, mahom studentice ili mi, žene srednje dobi koje su ostale nigdje. Bez stalnog posla, ovisne o sezoni. I onda dođeš tamo, ubiješ se i izgubiš volju ikada više raditi taj posao. Nisam tip koji odustaje, ali na kraju sam i ja morala dići ruke od svega – rezignirano govori vrteći film unatrag, prisjećajući se dana kada je bjesomučno trčala po splitskom hotelu znajući unaprijed da je izgubila bitku s vremenom. Posla je, naravno, bilo previše, a minuta nikad dovoljno.
– Soba se čisti 20 minuta, nekada pet minuta manje ili više, ovisno o stanju u kojem je zateknete. A u tih 20 minuta mora se proći sve – od usisavanja, promjene posteljine, kompletnog čišćenja, poliranja kupaonice, odvajanja smeća, pranja čaša, provjere balkona, čišćenja kliznih stijenki... Zahtijevalo se čak da slažemo odjeću koju su gosti razbacali po podu. Postaneš robot, samo vrtiš slike, ova soba, ona soba... I trčiš, non-stop trčiš – govori naša sugovornica, napominjući kako su najgore prolazile tek pristigle sezonke, jer stalni sezonci, u odnosu na novopridošle, sebi malo daju za pravo.
– Prvih sedam dana odrađuje se, zapravo uči, s nekom stalnom sobaricom i nakon toga vam odmah daju samostalno čišćenje. Dnevno je to bilo uglavnom 14, nekad 16 ili 18 soba, jer je često znalo biti naglih bolovanja, pa bi se na one koje rade prerasporedio njihov dio posla. Dakako, za istu plaću. Bolovanja nisu bila inscenirana, nego bi se žene jednostavno premorile. Dobile bi upale mišića, imale problema s kralježnicom i slično. Ma vidjela sam svega... Iscrpljenih žena, ukočenih žena jer su znojne radile pod klimom. Jedna je imala kroničnu upalu ramena, išla je na terapiju šest mjeseci. I izgubila 12-13 kilograma – vrti glavom negdašnja sobarica, rezolutno dajući do znanja kako se nikad više ne bi vratila u taj hotel.
– Svako jutro dobile bismo raspored od nadzornice i naše šefice, osim soba obavezno i dnevne zadatke. Nekada je to bilo pranje tepiha, skidanje mrlja, detaljnije čišćenje pohabanih stvari kako bi izgledale novije, kompletno čišćenje balkonskih stakala, a svaki dan i liftova... Pritom se sobe ne nalaze na istim katovima. Gostima ne smijete kucati prije 10 sati, a do 15.30 sve moraju biti očišćene, pa smo često vrebale situacije dok su gosti na doručku jer se ne smije boraviti u sobi dok su oni unutra. Dnevni posao sastojao se od kombinacije kompletnog čišćenja soba koje su napustili gosti i održavanja onih u kojima još borave – govori Splićanka, ne krijući gađenje načinom na koji je bila primorana čistiti.
Najviše ju je sablaznila, ističe, štednja na krpama.
– Čisti se iskidanim, starim krpicama ili otrgnutim komadima dotrajalih plahti, ali smijete ih uzeti tek nekoliko. Strogo se čuvaju, nikad ih dosta. Kako je njima nemoguće posušiti vodu u kupaonici, za poliranje smo nakon pranja koristili prljave ručnike gostiju, koje smo mijenjali čistima – s gnušanjem će naša sugovornica.
– Nadzornica je stalno hodala za nama... Naravno, u kontroli bi uvijek nešto našla – prašinu u utorima vrata ormara ili balkona, nešto što zbog nedostatka vremena jednostavno nismo stizale proći. Vidjela bi točkicu na staklu ili prašinu na okviru slike, i stvarala pritisak vičući: "Još si tu, još si tu!" Nadzornice?! Nemam riječi, većina ih ne zna ni jedan strani jezik, a kamoli da se zna snaći kad je zaustavi gost i obrati joj se na nekom drugom jeziku. Ne znam na čiju su preporuku tu dovedene, jer bi barem trebale znati engleski. A koliko se tek vremena od tih 20 minuta gubilo na slaganje dodatnih ležajeva, jer su nam česti gosti bile obitelji. To je značilo pospremanje i izvlačenje iznimno teških kreveta za djecu. Ili na čišćenje kupaonica u boljim sobama u kojima su gostima na raspolaganju i tuš-kabina i kada. Sve se mora sjajiti za istu minutažu... Često su gostima na recepciji omogućavali i kasniji check-out, što nas je izluđivalo jer ionako nismo imale vremena. Ili bi se zablokirao lift, pa bismo s posteljinom i prekrivačima u rukama trčale s kata na kat. Ma mogla bih nabrajati unedogled. Bila je to teška fizikala... Ne ponovilo se – završava svoju ispovijest danas stalno zaposlena trgovkinja, navodeći kako joj je sadašnji posao neusporedivo lakši. A podjednako plaćen.
Ruski dar-mar
– Jednom me je dopala soba u kojoj su boravili neki Rusi. Presvlačili su dijete na krevetu, plahte su bile pune dječjeg izmeta. Dočekalo me je pet, šest razbijenih čaša, more stakla na balkonu, vina je bilo posvuda.
Tepih je bilo nemoguće detaljno oprati, nisam imala ni posebno sredstvo za čišćenje. Zvala sam nadzornicu i rekla joj da mi je potrebno barem 40 minuta za čišćenje, jer je i pod kupaonice bio pun mokraće i izmeta. Nešto prestrašno... Jedva sam je uspjela uvjeriti da mi dopusti iskoristiti duplu minutažu za čišćenje te sobe.
Kinezi i napojnice
– Napojnice, u većini slučajeva, ne nađete. Jednom mi je jedan Amerikanac ostavio 100 kuna jer me je vidio da mu čistim sobu. Bila sam u šoku. Ti Kinezići znaju ostaviti po dolar ili neku siću, dvije, tri, četiri kune.
Možda bi netko prije mene ušao i pokupio napojnice, jer sam u neke sobe ulazila prva nakon odlaska gostiju, a u neke ne, jer bi me u njima već dočekala nadzornica s riječima u stilu: "To ti je tu, tamo ti je ono." Kao, našla se tu da mi ukaže na što trebam obratiti pozornost... Nisu to radile sve nadzornice, ali većina jest.
Preporuke gostima hotela
- ponesite svoju čašu za piće
- obavezno prebrišite WC školjku
- isperite kadu i umivaonik vrelom vodom
- prebrišite sve ručke i tipku za vodokotlić
- nikako ne hodajte bosonogi po tepisima
- ako nije nužno, ne koristite rezervne deke i jastuke