StoryEditorOCM
RegionalPRAVOSUDNA TRAKAVICA

Čiovski dominikanci optužuju: Dvije Juge su nam otele zemlju, a sada to čine i hrvatski suci! Tužitelji tvrde: Nije ih bilo briga za tu zemlju

Piše Damir Šarac/SD
8. studenog 2020. - 18:40

Jedna dalmatinska pravosudna priča vuče se unedogled, a sudionici su trogirski i splitski suci, odvjetnici, stanovnici Čiova te Hrvatska dominikanska provincija i njezin savjetnik Gordan Bule.

Riječ je zapravo o gotovo stogodišnjem nezakonitom postupanju, ističe Bule, u cilju otimačine crkvenog zemljišta započete još u Kraljevini Jugoslaviji, prigodom agrarne reforme, kada je Crkvi oduzeto više od 350 hektara zemljišta za koje nisu dobili odštetu, iako su po tada važećem Zakonu i presudama sudu trebali biti obeštećeni kako od tadašnje države, tako i od obrađivača, mještana Čiova.

– Nakon Drugog svjetskog rata za dominikance, ali i za cijelu crkvenu zajednicu, nastupilo je vrijeme još snažnijeg obespravljivanja, komunističkog progona i ubijanja svećenika, što je općepoznata činjenica. Tako je i mladi dominikanac fr. Dominik Barač, zbog objavljene knjige, strijeljan na trogirskom groblju 17. studenoga 1945., nakon što je bio osuđen i utamničen baš u zgradi Trogirskog suda. Sudbina je htjela da Trogirski sud tako postane tamnica dominikancima, ali i mjesto otimačine njezine imovine – kaže Bule, koji smatra kako crkvena zemlja na Čiovu desetljećima ima status "ničije zemlje".

image
Crkva svetog Križa u Arbaniji
Vladimir Dugandžić/Cropix

– Ta činjenica proizlazi iz samih sudskih spisa, postupanja Katastarskog ureda, ali i odnosa pojedinih mještana i njihovih odvjetnika naspram crkvene zemlje. Da je crkvenu zemlju mogao dobiti svatko tko je tužio, svjedoči i jedan spis Trogirskog suda u kojem je donesena presuda u korist tužitelja, iako utužena nekretnina više od 25 godina nije bila vlasništvo tužene Provincije. Prateći postupanje sudaca tijekom posljednjih četrnaest godina, došao sam do zaključka kako nema nikakve dvojbe da je nezakonito postupanje pojedinih splitskih sudaca rezultat nedopuštenih povezanih odnosa s tužiteljima i njihovim punomoćnicima. Moguće je postojanje izvjesne netrpeljivosti naspram Crkve, kao i izostanak educiranosti sudaca, naročito one vezane uz agrarne propise, ali je teško povjerovati da je baš to slučaj u više od deset inkriminirajućih spisa – smatra Bule.

Pozivanje na dosjelost

– Tako jedan spis, u kojem je tužitelj nekadašnji lokalni dužnosnik, doslovno vrvi od pristranog, ali i nezakonitog postupanja i presuđivanja. Tužba i sva raspravna ročišta zasnivala su se na temelju pravnog osnova dosjelošću. Međutim, na zaključnom ročištu punomoćnik tužitelja sudu dostavlja podnesak te kopiju jednog lista iz zemljišne knjige koji se ne odnosi na tužiteljeva prednika, ni na utuženu nekretninu, što jasno proizlazi iz vrlo kratkog podneska tužitelja. Unatoč naprijed navedenom, sud je donio presudu u korist tužitelja dosuđujući mu tri čestice zemljišta, od kojih dvije uopće ne postoje, a treća nije vlasništvo tužene Hrvatske dominikanske provincije, niti je uopće spomenuta u sudskom postupku!

Nakon što je presuda ukinuta, tužitelji u nastavku postupka sudu dostavljaju jednu nepravomoćnu odluku Kotarske komisije, ali se pozivaju na još jednu odluku, koju ne dostavljaju sudu, navodno zbog njezina lošeg stanja. Presuđujući ponovno u korist tužitelja, sud ističe više nego dvojbeni prigovor tuženoj kako "nije dostavila negativnu odluku", za koju je naknadno utvrđeno da se ne odnosi na tužiteljeva prednika, što je bio i stvarni razlog da je tužitelji nisu dostavili sudu. Nažalost, splitski drugostupanjski sud odbio je žalbu tužene Hrvatske dominikanske provincije pa je presuda postala pravomoćna.

Kako presuda kao ovršna isprava ima nedostatak zbog kojeg se ne može provesti u zemljišnim knjigama, upis prava vlasništva tužitelji uspijevaju realizirati zaobilaznim putem, i to u nezakonito provedenom gruntovno-ispravnom postupku, pozivajući se pritom na predmetnu presudu – iznosi naš sugovornik, dodajući kako je Vrhovni sud usvojio reviziju Provincije, pa je tako i ukinuta presuda na koju su se predlagatelji u ovom postupku pozivali.

Ističe kako je, osim toga spisa, na splitskom sudu još desetak inkriminirajućih spisa u kojima se tužitelji služe različitim podmetanjima, ne prežući ni od krivotvorenja javne isprave, kao u jednom spisu koji je sada na Vrhovnom sudu.

Dominikanci negiraju da je riječ o obrađivačima budući da je predmetno zemljište u naravi šuma, pašnjaci ili neplodno zemljište, kamenjar, dijelom i nepristupačan. Iako su se mještani međusobno dogovarali oko utuženja određenih nekretnina, u više od desetak spisa tužitelji – obitelji svojataju istu nekretninu, što je slučaj kod atraktivnijih lokacija.

image
Arbanija na otoku Čiovu
Vladimir Dugandžić/Cropix

– Mještani Čiova koji tuže dominikance tužbe su pokrenuli na trogirskom sudu temeljeći ih na pravnom osnovu dosjelosti, ali su ih nakon iznesenih dokaza tužene o nesavjesnosti posjeda preinačavali tražeći pravo vlasništva temeljem "agrarnih" propisa, što je u suprotnosti s dosjelošću.

U tu svrhu tužitelji dostavljaju sudu nepravomoćne odluke Kotarske komisije u Trogiru koje su same po sebi kontradiktorne.

Nakon što sam iz Hrvatskog državnog arhiva pribavio sve nepravomoćne odluke Kotarske komisije u Trogiru, a koje se odnose na tužiteljeve prednike, ostao sam zapanjen činjenicom da baš sve odluke sadrže podatak kako su čiovski "obrađivači" navodno davali izjave 23. veljače 1947., a taj dan je bio – nedjelja, dakle neradni! Jednako tako, sve rasprave navodno su održane samo u jednom danu, i to 15. svibnja 1947., što tehnički nije moguće.

Suci rade po svome

Dakle, postupci uopće nisu vođeni, što uostalom proizlazi iz zakonskih odredbi koje suci u postupcima tumače i primjenjuju suprotno stvarnom sadržaju odredbi, poklanjajući pritom vjeru tužiteljima i zainteresiranim svjedocima, koji su najprije davali iskaze kako su prednici tužitelja obrađivali zemlju ne znajući da je Crkva vlasnik, da bi nakon toga tvrdili suprotno – kako su njihovi prednici obrađivali crkvenu zemlju. Osim toga, tužitelji i svjedoci zbog svoje dobi nemaju relevantna saznanja, budući da se razmatra vrijeme otprije više od stotinu godina – obrazlaže Bule u ime Hrvatske dominikanske provincije.

Dominikanski savjetnik podsjeća kako nije moguće uzurpirati privatnu imovinu, pa tako ni crkvenu.

– Unatoč tome, mještani Čiova su 1950-ih godina između sebe podijelili preostalu crkvenu zemlju, nakon provedene agrarne reforme, upisujući se u katastarske knjige kao posjednici, i to na način da je svatko od njih u "svoje" posjedovne listove pripisao uzurpirane crkvene nekretnine čije su površine u pravilu imale okrugli broj kvadratnih metara, što je evidentan čin uzurpacije, a ne dugogodišnjeg obrađivanja, kako lažno iskazuju tužitelji i zainteresirani svjedoci, a koji su u drugim spisima tužitelji.

U prilog tome govori i činjenica da se kao posjednik crkve u Arbaniji i samostana svetog Križa još do prije nekoliko godina vodio jedan mještanin Čiova!

– Dodatni problem vezan uz uzurpaciju zemljišta, ali onog u državnom vlasništvu, proizlazi iz činjenice da je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća veći broj mještana Slatina uzurpirao više čestica pa su temeljem "Rješenja o uzurpaciji" tadašnje Skupštine općine Split iste cijepali u podčestice na način da su cijepane čestice znatno prelazile površine temeljnih čestica.

Tako je, u nedostatku fizičkog prostora na katastarskoj Općini Slatine, dio cijepanih čestica doslovno "prebačen" na susjednu katastarsku općinu Žedno, koja pripada Trogiru.

U trogirskim zemljišnim i katastarskim knjigama za k.o. Žedno i nadalje se, kao vlasnici i posjednici, vode dominikanci i mještani Žednog, dok se za isto zemljište površine oko 45 tisuća kvadrata u splitskoj katastarskoj općini Slatine kao vlasnici i posjednici vode mještani Slatina, što je pravno neodrživo – navodi Bule, najavljujući kako će zbog nezakonitog postupanja, osim kaznenih prijava protiv nekih sudaca, tužitelja i njihovih odvjetnika, podnijeti i kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja Zemljišnoknjižnog odjela u Splitu, kao i Katastarskog ureda u Splitu zbog naprijed navedenih nezakonitosti.

Navodeći kako na splitskom sudu ima dosta sudaca koji savjesno postupaju i presuđuju u korist tužene Hrvatske dominikanske provincije, ali ih se svjesno zaobilazi, Gordan Bule posebno ističe jednu sutkinju.

Kad sutkinja veli: Meni je sve jasno

Navodi kako joj je jednom prigodom dostavio više dokaza, međutim nije ih ni pogledala, ali je kratko i vrlo jasno obrazložila razloge zbog čega ih ne treba pregledavati, posebno naglašavajući: "Gospodine Bule, na tužiteljima je teret dokaza, a ne na tuženoj. Tužitelji trebaju dokazati da su njihovi prednici bili obrađivači. Međutim, ja dobro znam o čemu se ovdje radi, meni je tu sve jasno..."

Bule ističe kako se u riječima sutkinje krije cijela istina vezana uz predmetne sudske spise koji se vode protiv tužene Provincije.

– Najveći problem hrvatskog pravosuđa, po mome mišljenju, leži u činjenici da danas hrvatski sudac može donijeti presudu kakvu god želi a da pri tome ne snosi gotovo nikakvu odgovornost. Tako je barem u predmetnim spisima o kojima je riječ.

Zbog naprijed navedenih nezakonitosti, uputio sam bezbroj predstavki i pritužbi mnogima pa i predsjednici Općinskog suda u Splitu, dostavljajući joj i više prijedloga za izuzeće pojedinih sudaca. Rezolutno je odbijala sve prijedloge, čak i upućivala na kažnjavanje tužene stranke.

Mnogima očito nije poznata novija sudska praksa Ustavnog suda od 26. veljače 2019., a koja se odnosi "na slobodu kritike sudaca u predstavkama i pritužbama na njihov rad". O nezakonitim radnjama splitskog suda upoznao sam Sabor i Vladu RH te Državno sudbeno vijeće – nastavlja Bule.

– Pristrano, ali i nezakonito presuđivanje posebno se očituje kod jedne splitske sutkinje koja je postupala u tri spisa, donoseći šest presuda u korist tužitelja, a koje su ukinute ili preinačene po Višem sudu. Tako se u jednom od drugostupanjskih rješenja ističe: "Sud ignorira kako stav ovog suda izraženog u odluci (...) tako i kontinuirano protivljenje tuženika."

Iz svih naprijed navedenih razloga Hrvatska dominikanska provincija je prinuđena tražiti delegaciju svih spisa nekom drugom sudu, koji će nepristrano postupiti i donositi presude na temelju svih izvedenih dokaza, a ne samo onih koje iznose tužitelji. Tako u svojim rješenjima utvrđuju drugostupanjski sudovi izvan Dalmacije, kojima je nakon preustroja sudova 2015. godine omogućeno rješavati žalbe, što je za "lokalne šerife" ujedno i najveća zapreka u planiranoj otimačini crkvene zemlje – zaključuje Gordan Bule.

Tužitelji: Crkvu nije bilo briga za tu zemlju


O pitanju dominikanskih zemalja na Čiovu razgovarali smo i s jednim od tužitelja, koji ističe kako su njihovi preci prije stotinjak godina bili u kolonatskom odnosu sa samostanom, odnosno obrađivali njihovu zemlju u zamjenu za desetinu.

– Sveukupno je riječ o parcelama ukupne površine preko milijun kvadrata, koju je obrađivalo možda i dvjesto čiovskih obitelji. Agrarnom reformom 1939. godine veliki dio zemlje je pripao onima koji su je obrađivali, a nakon Drugog svjetskog rata sudovi su priznali tu situaciju.

Kao svugdje u Dalmaciji, tako i ovdje, ljudi su ostali zapisani u katastru, ali ne i u zemljišniku, premda su u fizičkom posjedu te zemlje bili i osamdeset, sto godina. Dominikanska provincija u socijalizmu nije bila zainteresirana za te terene, težaci su je i dalje obrađivali, a tek 2009. godine nastaje obrat, valjda su procijenili da bi im mogla vrijediti.

U sudske sporove s Crkvom ušlo je stotinjak posjednika, ali mnogi "ispadaju" jer su troškovi suđenja veliki i sve traje predugo. U našem slučaju dobili smo prvostupanjsku presudu, a drugostupanjska je sve vratila na početak. Onda smo ponovno dobili i na prvom i drugom stupnju i kad smo se mogli uknjižiti, Vrhovni sud je poništio presude i sve opet ide na početak.

Dakle, vrlo dugotrajno i iscrpljujuće, a Crkva ima vremena, njima se ne žuri – navodi naš sugovornik, dodajući kako nije riječ o građevinskom, nego o poljoprivrednom zemljištu na području Žednog, Arbanije i manjim dijelom Okruga Gornjeg.

Trogirski odvjetnik Miloš Kandžija zastupnik je pedesetak tužitelja, odnosno članova obitelji nekadašnjih obrađivača zemljišta, koji su ondje uzgajali masline, smokve, mendule i buhač.

– Sudski postupci traju više od deset godina, a prije pet godina preko noći su svi predmeti bez obrazloženja preneseni s trogirskoga na splitski Općinski sud.
Prema mojem predviđanju, sve predmete će Vrhovni sud vratiti u revizijskom postupku na početak, a zabrinjava me kad uočim da su sve revizijske odluke pisane na istom mjestu i veoma slične s podneskom Dominikanske provincije. Premda naši klijenti itekako imaju zakonske osnove kao dugogodišnji posjednici, a to im je priznao i zakon iz 1946. godine, s obzirom da rješenja ovise od suca do suca, teško mi je reći sa sigurnošću kako će se sve završiti – smatra odvjetnik Kandžija.

Aktivno još 60-ak spisa

 

Na Općinskom sudu u Splitu aktivno je još šezdesetak spisa, od čega je trenutačno pet na rješavanju drugostupanjskih sudova, a 12 spisa je po iznesenoj reviziji tužitelja ili tužene na rješavanju Vrhovnog suda. Većina tužbi podnesena je 2009. godine. Do sada je doneseno ukupno 48 prvostupanjskih presuda, 38 drugostupanjskih te dvije odluke Vrhovnog suda, obje u korist tužene Hrvatske dominikanske provincije.

Što se tiče prvostupanjskih presuda, uglavnom su presuđivane u korist tužitelja, dok se drugostupanjske presude u bitnom razlikuju. Tako su dalmatinski sudovi različito presuđivali, a svi ostali sudovi gotovo redovito su donosili presude u korist tužene Dominikanske provincije.

22. studeni 2024 10:18