Bacamo vam izazov, koliko se od vas može popeti na vrh Marjana, evo tri puta u komadu, gore, najstrmijim puteljcima, bez stajanja, bez pauze? E ljudi dragi, našli smo ženu, majku, kraljicu, i na sve ovo i zmaja, Zagrepčanku Maju Bonačić kojoj bi to bilo kao nekom popiti kavu na splitskoj rivi.
Jer ovo čudo je samo sebi odredilo da će se 14 puta u komadu popeti na Sljeme, odraditi onoliko metara koliko ih visinski broji Mount Everest. Zato jer je sa svakim metrom, sa svakim tisućitim humanitarnim korakom osvajala kunu po kunu za donaciju namijenjenu osječkoj Udruzi za autizam. Ovakvu gomilu energije, volje, želje dugo već nismo vidjeli. I ako je itko zaslužio priču. onda je to ovo vrelo aktivnog života, Maja, 35 godišnja samohrana majka devetogodišnje djevojčice, prvakinja u triatlonu, biciklizmu, psihologinja koja u svojoj tvrtci radi s djecom s poremećajima u spektru autizma. Majo počni trku…
-Dakle, 14 puta do sljemenskog vrha, uvijek istim putem, bez spavanja, bez stajanja, jedeš i piješ dok se krećeš u toj neprekinutoj aktivnosti za koju mi je trebalo 25 sati. Prošla sam prije toga za probu sve to i biciklom, i trebalo mi je manje, 18 sati, ipak tu imaš malu pomoć kotača. Išla sam najstrmijim pravcem jer trebaš skupiti nadmorsku visinu Mont Everesta, pa sam se penjala preko sljemenske Mrcine. Ljudi koji tu dolaze znaju kakav je to uspon. Ali vrijedilo je, svako penjanje je donijelo tri tisuće kuna. I puta 14 uspona skupila se suma od 48 tisuća kuna koja će cijelu zimu osigurati plaću za terapeuta iz osječke Udruge autizam. I to je poanta – veli Maja.
Ključno je pitanje, odakle crpi toliku energiju? Kaže nam kako energija nije bit, već motivacija, a nju je našla, otvoreno nam veli, u ne baš sretnom djetinjstvu. I zato je jedva čekala da odraste i uroni u slobodu u kojoj će moći raditi sve ono što joj je tada bilo uskraćeno. Da bude ono što je željela biti, da bude sretna. Iz tog životnog rezimea crpi i svoju poslovnu filozofiju vezanu uz rad s djecom iz autističnog spektra. Upravo zato roditeljima koji kod nje dolaze potražiti savjet, pomoć naglašava kako je najvažnije ne očekivati da mu dijete bude nalik drugoj djeci. Već da bude svoje i sretno.
-Jedva sam čekala odrasti i doći u stanje u kojem mi ništa osim same sebe neće više nikada postavljati granicu. Imala sam, kako bi plastično rekla, djetinjstvo bez puno roditeljske podrške. Odrastala sam uz baku, danas su joj 94 godine, koja mi je puno pomagala i oko djeteta. Samohrana sam majka, i baka mi je tu bila i još je uvijek važni oslonac. S 21-om godino sam se odselila od roditelja, i s obzirom na slijed stvari, kako bi završila studij psihologije sama sam se i financirala. Radila sam cijeli studij. Nešto sitno mi je pomagao otac koji je živio u Dubrovniku, ali kada je umro, nastavila sam sama. Ali imala sam slobodu. Vukla me želja da imam obitelj, da ću budem svoja, postignem što sam oduvijek htjela. I to je ta sila koja me vodi – veli.
Od 2009. se bavi sportom i u početku nije mogla pretrčati ni tri minute u komadu. Ali kada Maja hoće, onda dođe i do triatlona, do članstva u reprezentaciji Ultra maraton Hrvatske, do osvojenih medalja na državnom cestovnom maratonu. Do medalja na maratonu na kojem se trči u komadu 100 kilometara, koje je u prvom natjecanju prešla za 12 sati. Pa joj to nije bilo dosta, pa je počela natjecanja u biciklizmu i opet bila na tronu. I onda nova pobjeda sa samom sobom, ovoga puta i na svojoj prvoj pustolovnoj utrci. Samo da vidi što još može.
-Volim individualne sportove kao što se već vidi. Valjda sam introvert, volim biti sama, ali uz hrpu endorfina. Dok trčim uđem u neki svoj svijet, u zen, u svoj film, i uživam. Baš mi je lijepo, uvijek dok trčim pričam sa sobom. Uđeš kao u neku paralelnu dimenzija u kojoj imaš brzi protok vremena, pa ti nešto što traje 10 sati izgleda kao sat. Ne osjećam tada nikakvu bol, ništa. Nema toga. Bila sam prije nekog vremena na virtualnom svjetskom šestosatnom prvenstvu u trčanju u Njemačkoj. Kiša je padala stalno, roba se na meni jako namočila, zajelo me po tijelu, napravilo mi je strašne rane po preponama, bokovima. Ja sam bila toliko u tom svom modu da sam tek zadnjih nekoliko kilometara primijetila kako krvarim. Kada toliko dugo trčiš normalno je da imaš ozljede, žuljeve, rane nokat ti otpadne. Ali to je ništa, ne osjećam, to vrijeme mi prođe u sekundu – veli Maja.
Možda to objašnjava lakoću kojom je prošla underground utrku dugu 50 kilometara, preko hrpta Sljemena sa startom u ponoć, po mrklom mraku. Došla je, kaže, treća, a pamtit će je po mrčini, magli, blatu, tek maloj lampici koju imala na čelu i divljim svinjama što su roktale među stablima. Ljudi, nije je bilo nimalo strah. Za ne vjerovati.
-I ove ću godine trčati opet na 100 kilometara, lani sam tu relaciju prošla za osam i pol sati. Nadam se da će ove godine biti bolje. Razmišljanja sam kako je čovjeku predodređeno kretanje, a ne ležanje na kauču pred televizijom ili računalom. To je ono što tijelo maltretira, to odmaranje, zato i imamo toliko krvožilnih bolesti. Ali ljudima je lakše žaliti se, nego pokrenuti. Znam da ima ljudi koji me neugodno prozivaju, kažu da nisam dobra majka, kako ovakvim načinom života zapostavljam svoje dijete. I da oni to ne bi nikada radili svojoj djeci. Svašta čujem o sebi, ponajviše to da kako kao samohrana majka mogu imati vremena za sve. Pa kako mogu sebi priuštiti dobro auto. Mogu sve. Jer znam rasporediti vrijeme, jer imam svoju tvrtku u kojoj radim kao psiholog i već deset godina terapeut, postavim sve kako treba po satnicama u kojima nema zapostavljanja nikoga i ničega. A pogotovo ne moje kćeri- veli Maja.
Njena kćerkica bez problema pretrči u komadu pet kilometara. I za razliku od druge djece nema ni mobitel ni tablet. Štoviše, Maja i kćerkica u kući već šest godina nemaju ni televiziju. Maja veli da je prilikom preseljenja nekako stalno govorila, evo sad ću je kupiti, sada ću je kupiti, i tako sada, sada prošlo je vrijeme, a ona shvatila kako im televizija ne nedostaje. Ima svoj facebook profil i to je to. I sretno vrijeme koje u igrama i brojim aktivnostima provodi uz svoje dijete.
-Ono što djetetu treba su ljubav i autonomija. To ne znači simbiozu i zapostavljanje, gušenje što roditelji često rade svojoj djeci. To je takozvano helikopter roditeljstvo, situacija u kojoj djetetu ne dopuštamo da pokuša pasti. Time djetetu šaljemo poruku ne možeš, nisi u stanju. I onda se događa da djeca bespomoćno odrastaju očekujući da im roditelji rješavaju životne probleme. Ne dozvoljavamo im samostalnost, odabir, odluku. Ne shvaćaju da teškoće stvaraju najveću kreativnost iz koje se razvijaju sposobnosti – kaže Maja.
I tome uči djecu u svom centru, u kojem radi dijagnostiku djece s raznoraznim poremećajima. Specijalnost su joj poteškoće iz autističnog spektra, koje su, priznaje, povećane. Ali to ne znači i stvarni multiplitet u odnosu na ranija vremena. Kako je svijet uznapredovao, tako se samo razvila i bolja dijagnostika.
-Djeca se rode s autizmom, ali, pitanje je što se prije dijagnosticiralo kao autizam. Roditelji su zbunjeni tim klasifikacijama, primjećujem i kako s problemom dolaze dosta kasno, upravo zato što ne shvaćaju razlike u spektru. Primjećuju kako je njihovo dijete drugačije od ostalih, kao da je čudno. Najvažnija je stvar u radu s djecom s teškoćama, fokusirati se na emocionalni razvoj. Svi se fokusiraju na njihove teškoće, svi razmišljaju kako ona moraju biti slična drugoj djeci. Mi ne želimo da ona budu slična drugoj djeci, želimo da budu svoja i sretna. Sreća i ostvarivanje djetetovih potencijala treba biti na prvom mjestu. Treba im dati djetinjstvo, a ne dril, već slobodu igre, ostvarivanje potencijala i pronalazak svojeg mjesta pod suncem – savjetuje Maja. Ako se vratimo nekoliko životnih utrka unazad, shvaćamo da je to ono što je sama poželjela u svom djetinjstvu. I na svom životnom principu sada s uspjehom uči druge.
