– Aj ti meni kaži, novinar si, školovan i pametan: što đava ne nosi koronu s našega vrata, već ona nosi narod đavlu za vrat?! Znan da ne znaš...
Tri crvena lampiona tinjaju u prizemnom prozorskom oknu. Jedna za mater Anku, druga za ćaću Matu, treća za sina Božu.
Lediće. Jedina je to upečatljiva slika koju smo ponijeli iz Aržana. (Najupečatljiviji ton je onaj s početka teksta, uputio nam ga je usputno jedan od mještana.) U crno zavijenog sela u općini Cista Provo na sjeverozapadnom dijelu Imotske krajine, uza samu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Bolje rečeno, iz Mursela, zaseoka s tek nekoliko kuća.
Najteže je bilo pokucati na vrata jedne od njih. Ožalošćene kuće Ledićevih: u utorak su na mjesnom groblju pokopali troje svojih. Odnijela ih korona u par dana, o tom ste sigurno već čuli glase. Loše vijesti putuju najbrže. Otvorila je ćer Marija, sva se crni u koroti. Samo joj se oči crvene. Ko lampioni u oknu.
Ni sto isprika, a ni stotinu sućuti tu ne pomaže. Razumiju ljudi da svatko ima svoj posao, ali snage za razgovor s reporterima nemaju. Teško da bismo i mi.
– Oprostite i zbogom...
Ambulanta srijedom radi popodne. A mi se u selu zatekli ujutro. Aržano od Nove godine – znači, tek nekoliko dana – ima novu liječnicu, dr. Anu Tolić, koja na posao putuje iz Splita. Nismo je imali kad čekati. Srećom, dali su nam ljudi broj Sanje Čikare, dojučerašnje mjesne doktorice. Dobila je mjesto u svojemu Sinju. Vrlo ljubazna i spremna telefonski reći sve što zna:
– Troje Ledića nisu bili moji pacijenti, ljudi su živjeli u Zaprešiću: Anka, Mate i Božo, ali su u Aržano dolazili, posebno u toplijem dijelu godine, osobito Anka i Mate. Nije to čudo, Aržano je prilično raseljeno, kao i cijela Imotska krajina, uostalom. Mnogi su odavno otišli u svijet za kruhom, poslom, boljim životom. Znam da smo Anki i Mati ljetos nudili da se cijepe, iako nisu naši pacijenti. Bili su krasni... Nudili smo svima! Nismo čekali da se mještani sami jave. Naša medicinska sestra zvala je sve redom, možda je samo šaka ljudi odbila.
Izvanredna procijepljenost
Ledići tada nisu bili zainteresirani, koliko čujemo u susjedstvu, ali o tim je informacijama izuzetno teško govoriti i prosuđivati, kamoli išta tvrditi ili komentirati. Nitko nije dužan javnosti otkrivati svoj cijepni status. I tko zna jesu li ljudi kasnije bili cijepljeni u Zaprešiću. Po selu se ipak šuška – tko je ikada selu začepio usta – da Mate naknadno ipak jest dobio dvije doze. Što je bilo s ostalim članovima obitelji – nezahvalno je i neugodno spekulirati.
U Zaprešiću se sve i odigralo: infekcija, bolovanje i žalosna smrt.
Od mještana smo čuli da je prvi obolio sin Božo. Mesar, kako kažu susjedi. I hrvatski branitelj. Na pokopu u utorak u Aržanu njegov je lijes bio prekriven hrvatskom zastavom. Ispratili su ga i svečano odjeveni vojnici. Mater je umrla na Staru godinu ujutro, Božo istog dana dovečer, a ćaća trećeg dana po Novoj godini. Tako se priča.
U grupi "Moje Aržano u srcu" na Facebooku, sumještani su se toplim riječima oprostili od troje Ledića. Govoreći o obitelji kao uzoritoj. Izražavajući sućut ostaloj Matinoj i Ankinoj djeci – Mariji, Frani i Vedrani.
Za Franu susjedi kažu da radi u Njemačkoj, izgleda čak u misiji pri NATO-u. Marija da živi u Americi. Uplakana nam je ranije tog jutra poslije sprovoda otvorila kućna vrata. Slomljena. I u suzama.
Doktorica Čikara govori da su u Aržanu dobri ljudi. Imala je 580 zahvalnih pacijenata:
– Ja sam vrlo zadovoljna. Po meni, procijepljenost u mjestu je izvanredna. Sigurno 70 posto ljudi dobilo je dvije doze. Uglavnom je kod nas bio Pfizer. Naravno, tko je dobio drugu, gotovo sigurno će doći i po treću. Booster. Zanimljivo je da su k nama na cijepljenje dolazili i ljudi iz okolnih mjesta, čak i neki iz susjedne Bosne i Hercegovine. Ispočetka, mlađi nisu bili baš zainteresirani, a stariji su se plašili i cjepiva i korone. S vremenom, očito, korone ipak nešto više. Pa su nam dolazili. A mladih je dosta po Zagrebu, Splitu, Makarskoj, inozemstvu. Onda su i oni pomalo shvatili da će zgodnije putovati, raditi ili posjećivati roditelje ako se cijepe.
Uglavnom, dr. Čikara kaže da bolesnih i nije bilo previše. Kasne jeseni 2020. godine možda ih je bilo desetak zaraženih u selu. Kasnije, upola manje, od jednog do drugog vala.
S druge strane, pojedini mještani ispod glasa govore – ali ni čuti za ime i prezime – da protivnika cijepljenja ipak ima, da dio stanovništva baš i ne poštuje epidemiološke mjere, da ukućani kriju informacije o zaraženima i slično. Da neki oboljeli čak ni izolaciju ne poštuju uvijek. Ali zar tako nije i u mnogo većim sredinama?! Svi smo čuli po kavama...
Malo san kašlja...
– Doktori se cijepe, a mi budale da tu nešto glumimo?! Bi li to bilo blesasto?! Ja san dvi doze dobijo, treću čekan. Žena isto. Radi u apoteci, ko je smi ne poslušat. Jedino dicu nismo, malešni su još – govori nam Ivan Perković.
– A ostali po selu?
– Ja mislin, jedno 90 posto da je se cijepilo. Dolaze i drugi u našu ambulantu, iduća je tek na Lovreću: iz Velike i Male Vinice, Svibića, Prisike, Perkovića, Pasiča, svaoklen.
Neven se upravo uputio zakartati sa susjedima gore iza trgovine i ambulante. Kaže da je možda i prebolio koronu još na početku pandemije:
– Nestalo mi okusa jedno šest, sedan dana. Pridpostavljan da je to ona bila. Korona. Nisan ti se cijepio, ali mi je jedan brat primijo triput. Eto, iđen sad, bit će to sve dobro. Samo, Ledića mi je žaj...
Slično govore i drugi po Aržanu. O Ledićima sve najbolje. Život je Matu i Anku odveo u Zaprešić, ali Aržano se u njima ugasilo nije. Ni kad im se vlastiti život ugasio.
Njihov prezimenjak Mate Ledić veli usput na cesti – popravljajući rukom masku – da se prijavio za treću dozu:
– Ono kad me uvatilo, bilo je mrvu temperature. Popijo bi koji brufen i za desetak dana je prošlo. Onda san se dvaput da cijepit, a sad čekan buster.
– Plašite li se?
– Ko, ja?! Kad se nismo plašili rata četri godine, što bi se plašili ovoga!
Uza nj susjed Ivan Kotarac, odoše prema seoskoj trgovini:
– Ja san bijo uvatijo lani za Božić. Malo san samo kašlja...
– Jeste li se cijepili?
– Vidiš li ti da i cijepljen oboli?! A umro danas ili sutra – isto mi je.
– Hm, onda bolje sutra...