Kulturna valorizacija, turistička afirmacija i povratak života u Bukovicu, "zabačenu" u zaleđu Zadra između Krke i Zrmanje, području na kojem je teško i nabrojiti obilje prirodnih ljepota i spomeničke baštine, događa se sporadično i slučajno.
Tvrdnje o ravnomjernom razvoju Hrvatske, pa tako i Zadarske županije, prigodničarske su i netočne. Područje Bukovice, bisera na Zrmanji i njezinoj pritoci Krupi, sâm izvor rijeke Krupe, znameniti mostovi, kanjon Zrmanje, manastirske riznice, cijeli taj kraj razvija se proporcionalno volji povratnika izbjeglih nakon "Oluje".
Država, istina, pomaže zakonskom regulativom, poput one o područjima od posebne državne skrbi, svoj posao rade i konzervatori; lokalna samouprava održava onu infrastrukturu koja je previše vrijedna da bi dopustili da se uruši, poput mosta u Žegaru, ali uvjeti za život u Bukovici nisu stvoreni.
Od svih zaboravljeni
– Sustav je povratnike potpuno zanemario. Nevažno radi li se o povratnicima ili o ljudima koji bi se doselili na to područje. Svi oni su prepušteni samima sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima – kaže naš sugovornik, Hrvat koji živi na obrovačkom području i godinama prati što se događa. Po njemu, pripadnici srpske nacionalne manjine s toga područja su "moneta za političku trgovinu", jer ih se politika sjeti samo u vrijeme izbora, kada se obiđe i najzabitije selo i posjeti i najstariji žitelj.
Ako i participiraju u vlasti u nekim jedinicama lokalne samouprave, kao u Obrovcu, to se na područjima gdje bi se trebali događati život i povratak – ne vidi.
Ni manjinski izbori, koji će se održati uskoro, tu ništa neće promijeniti. Zbog čega na širem prostoru zadarskog zaleđa, u onim jedinicama lokalne samouprave u kojima u vlasti participiraju predstavnici stranaka sa srpskim predznakom, nema nikakvog napretka, razvoja, vidljivog pomaka ili realiziranog projekta na područjima s većinskim srpskim stanovništvom, odnosno na područjima gdje su uvjeti za život već odavno trebali biti stvoreni? I obrnuto pitanje: zašto ih "manjinci" uopće biraju ako, participiranjem u izvršnoj vlasti, ne rade za dobrobit kraja u kojem žive?
Financijska neovisnost u svim tim krajevima preduvjet je svakog povratka i ostanka. U državnim institucijama uglavnom radi tek nekolicina stanovnika pojedine općine ili grada, a ostalima je ostavljeno da se snađu.
Pa se i snalaze. Kada se obiđu ti krajevi, nailazi se na krda krava, na koze, ovce... OPG-ovi su niknuli. Mali broj za tako velika područja, ali osnivaju se.
Ostali se planiraju baviti turizmom na atraktivnim područjima Golubića, Krupe i Žegara. Ti su krajevi prepuni praznih nekretnina, ljudi će se snaći za projekte, za obnovu, za dugoročnu isplativost svog ulaganja.
Slično se događalo u Lici, gdje su kuće za odmor razgrabljene. Država za Bukovicu nema plan. Nema projekte. Nema viziju. Bukovica je prepuštena onima koji tamo žive i koji tamo namjeravaju živjeti. Na neiscrpnim izvorima rijeka, na predjelima od kojih zastaje dah, na dnu kanjona Zrmanje, pokraj Krupe... životni uvjeti se stvaraju tek na pojedinim mjestima, isključivo željom i voljom pojedinaca povratnika.
Egzodus traje
Zamorno je i dosadno lamentirati o katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske, o odlasku vrijednih i sposobnih ljudi u europske države, gdje će biti dobro plaćeni i cijenjeni liječnici, medicinske sestre, kuhari, spremačice... Egzodus traje, a na "mikrolokaciji" prelijepe Bukovice, prepune potencijala, zorno se vidi nedostatak političke volje, ozbiljnih planova i projekata koji bi nudili mogućnost stvaranja uvjeta za život.
Mučno je gledati kako, inertnošću, Hrvatska tone u glib. Glib koji se zove nemar za vlastito stanovništvo koje, za sada, još uvijek želi u Hrvatskoj živjeti. Radnu snagu ionako već uvozimo. Osim pojedinačnih happy end priča o egzistencijalnoj snalažljivosti i suživotu u, u ovom slučaju, zabačenoj Bukovici, sve ostalo izgleda kao ustajao i zagušljiv CRO-zoološki vrt, u kojem su i majmuni već skužili "u što je igra".