"A kad doma sviramo? To je bilo par puta na našu inicijativu. Žao mi je da smo u Puli svirali za dan njihovog grada pet, šest godina, a u Zadru su nam sva vrata zatvorena, odnosno ne postoji nikakav interes da se i nas tu ugura u cijelu tu priču kao zadarski proizvod. Sad ću pretjerati, ali vjerojatno ćemo završiti kao EKV u smislu kad nas ne bude jednog dana onda će govoriti kako smo mi bili kreativni Zadrani, kako je to bila super ekipa..."
Ovako su zborili, pokazalo se proročki, u svom nedavnom intervjuu, članovi jednog od najsupješnijih zadarskih bendova svih vremena, kreativni dvojac Davor Valčić i Darko Predragović iz Postolar Trippera.
Vijest o raspadu Postolara prošla je u Zadru gotovo nezapaženo, kao da grad obiluje urbanim bendovima koji u konkurenciji sa Zagrebom, Rijekom, Splitom i drugim, puno većim glazbenim sredinama, pokupe jednog Porina za klupski album, i praktično iz ničega stvore jaku fun bazu širom Hrvatske, ali i šireg regiona kako je to popularno reći, pa nikome ništa, jedan manje ili više, što ima veze?
Zašto se razišao Postolar Tripper najbolje znaju sami članovi benda, ali da ih domaća zadarska sredina nije mazila i tetošila poput mainstream estradnih zvijezda i zvjezdica, i sami su znali neuvijeno kazati. Odluka o raspadu benda sigurno je bila "olakšana" i takvim tretmanom lokalne sredine prema diskografskom proizvodu koji jest kreativno i tematski potekao iz Zadra, ali koji zapravo po svom svjetonazoru, pa i kvaliteti, zapravo nikad nije niti pripadao vlastitoj sredini.
Možete u Zadru biti genijalac i rascijepiti atom napola, možete slikati, pisati, pjevati i stvarati najbolje na svijetu, možete tisuću godina živjeti i raditi tu, a da vas nitko nikad ne primijeti i ne prizna vaš rad, ma koliko dobri i kvalitetni bili.
Većina malih dalmatinskih mjesta dijele takav tretman prema vlastitim kreativcima, a priznanja (i nagrade) dobiju tek oni koji su po volji lokalnih vlasti i njihovih mediokriteta. Mogli su Postolari osvajati karijole Porina i priznanja, puniti dvorane i snimati albume, uzaludno, jer oni nikad nisu bili niti će biti "naši" poput Grdovića, Bepa, Intrada... Zapravo, Postolari nisu bili "njihovi", jer su o moru, bevandi, rivi, suncu i kamenu pjevali samo u zajebanciji, istovremeno pogađajući bolne točke koje tište mlađe ljude poput nezaposlenosti, iseljavanja, marćapije, primitivizma...
Odlazak Trippera stoga je "zastava na pola koplja" i zadarske urbane scene koja zapravo ovdje nikad nije niti imala velikih izgleda. Na razvalinama starog Kazališta lutaka niknuo je "najbolji klub u Zadru" s narodnjačkim pedigreom, Dom mladeži davno je to prestao biti, festival alternativne kulture (JUMF) ugasio se prije nego što je počeo, a kreativci egzistiraju još samo poluilegalno po ostacima nekadašnjih vojarni.
Sad je sve super i Postolara više nema. Ili kako bi to oni sami rekli: "Jučer smo bili na rubu ponora, danas smo korak naprijed"...
Ostaje nam samo: "koga čega, janjetine!"
