Hoće li novi zakon o Pomorskom dobru i morskim lukama uvesti red na pomorskom dobru? Prve reakcije javnosti, stručnih krugova i politike na nacrt prijedloga zakona sugeriraju da smo još daleko od konsenzusa, iako je primjetan visoki stupanj suglasnosti da novi zakon treba postojeće stanje pospremiti uz set novih mjera koje će osigurati zaštitu javnog interesa, kako se nešto slično više nikad ne bi ponovilo. A to je sustavna destrukcija pomorskog dobra i obale za što su podjednako odgovori i građani i politika, ali bez posljedica.
Nacrt novog prijedloga zasad je u fokus gurnuo nekoliko tema, kao što su pitanje slobodnog pristupa plažama, ograničeno korištenje pomorskog dobra, pitanje izvlaštenja vlasnika uz granicu pomorskog dobra, uvođenje sustava nadzora od strane jedinica lokalne samouprave, drakonske kazne za ilegalne graditelje, ali i za župane, gradonačelnike i načelnike koji ne budu poštovali zakon. Još je tu zanimljivih dijelova o kojima će sigurni biti riječi, poput prijedloga da se gradovima, općinama i županijama oduzmu ovlasti na pomorskom dobru ako ne budu poštivale Zakon, ili oduzimanje imovine ilegalnim graditeljima na pomorskom dobru i prijenos vlasništva na državu, zajedno sa zemljištem i nekretninama, ili prijedlog da građevine poput mulova, gatova, sunčališta, istezališta, lukobrana i riva koji su izgrađeni prije 2011. godine bez valjane dokumentacije ostaju u prostoru ako su u skladu s prostornim planom jedinice lokalne samouprave, ali graditelji odnosno investitori tih objekata gube sva prava po osnovi građenja...
Dobra je ideja i uvođenje inspektora pomorskog dobra (u općoj i posebnoj upotrebi) koji bi automatski podnosili kaznene prijave DORH-u, a bili bi sastavni dio lučkih kapetanija. Inspektor bi mogli izricati i usmene zabrane korištenja pomorskog dobra na licu mjesta postavljanjem službenog znaka zabrane ili pečaćenjem objekta, a prekršitelj bi morali odmah i bez odgađanja postupiti po usmenom rješenju.
Politika izgleda ovaj put stvarno želi rigoroznim mjerama i sankcijama uvesti red na pomorskom dobru, ali neki poput kolege Miomira Štrbca, koji s razlogom pušu i na hladno, podsjećaju da mi nemamo danski nego hajdučki mentalitet. Kod uvođenja novih propisa ne gledamo što se treba poštivati, nego kako se propisano može zaobići. Hrvati su majstori za snalaženje u spektru 50 nijansi sive i zato se zalaže za oštre kaznene sankcije jer bez njih ni milijunske prekršajne kazne, poznavajući naše sudove, neće stanje promijeniti.
A u situacijama devastacije pomorskog dobra i obale, brza i efikasna reakcija je ključna. Zato predlaže kopiranje američke prakse koja kaže da je napad na pomorsko dobro napad na državu. Kad netko napadne državu, počinitelju treba odmah staviti lisice na ruke, a mjesto napada ograditi. Ako netko tu zabranu ukloni, automatski ide šest mjeseci u zatvor. Ako to napravi drugi put, ide na dvije godine iza rešetaka. Tako se stječe respekt prema državi i njenim zakonima. Tako se, a ne busanjem u prsa, odgajaju patriote i dokazuju domoljubi.
Cijeloj štoriji o pomorskom dobru koja će idućih mjeseci sigurno dobiti svoje nastavke, nedostaje međutim šira slika koju još nitko precizno nije ocrtao, iako se obrisu jasno naziru. Pukotinu u toj slici najviše je proširila Maja Jurišić iz platforme Pokret otoka. Ona je odlično primijetila kako ih Ministarstvo mora optužuje da krivo interpretiraju nacrt zakona "ali ne negiraju ograničenje upotrebe pomorskog dobra, konkretno morskih plaža. U kontekstu i najavljenog strateškog dokumenta hrvatskog turizma i potrebe povećanja hotelskog smještaja", što bi "u konačnici značilo da se na ovaj način omogućava razvoj plaža koje će biti ograničene za upotrebu isključivo hotelskih kapaciteta".
Državni tajnik Josip Bilaver koji je na čelu radne skupine za izradu novog zakona, kaže da ograđivanja plaža unutar naseljenih mjesta neće biti, ali za plaže izvan naselja, nije ponudio tako jednoznačan odgovor. Istina, i po postojećem zakonu plaže se mogu koncesionirati, ograditi i ulazak na njih naplaćivati, i takvih je plaža u Hrvatskoj trenutno 18. Ono što definitivno neće biti moguće je postavljanje ograde na pomorskom dobru, ali prostor pod koncesijom je puno više od granice pomorskog dobra. Zna to i Bilaver kad kaže: "Ideja je spriječiti špekulacije. Kao država trebamo se odrediti jesmo li za hotele visoke kategorije ili to ne želimo. Ne možemo tjerati investitore, ali ne smijemo ni dopustiti da investitori određuju pravila igre..."
Ovaj dio njegovog odgovora treba čitati između redaka u širem kontekstu. Kao što su neke kolege već primijetile, novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama donosi se u reformskom paketu vezanom za Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO). Na NPOO se naslanja i nedavno predstavljena nova Strategija održivog razvoja turizma Hrvatske do 2030. Nova strategija želi uvesti reda u privatni smještaj, prije svega rentijerstvo (apartmani), te povećati udio hotelskog smještaja. Do kraja godine, prema riječima Bilavera, trebalo biti riješeno i pitanje turističkog zemljišta, zaostalog od pretvorbe i privatizacije, koje je ključ za investicije turističkih tvrtki na obali, a pitanje gradnje na obali ne može riješiti zakon o pomorskog dobru, nego prostorno planiranje.
U tom grmu očito leži zec: u pritisku kapitala, onog kojeg Hrvatska očekuje iz NPOO-a i onog koji će za njim (iz Europe) doći. Državna politika želi zaokret u turizmu prema hotelima visoke kategorije, prekid sezonalnosti i najezde zombi-turizma te ubrzanje investicija u turističke kapacitete. U domaćim i stranim arhitektonskim biroima u ovom se trenutku priprema nekoliko velikih turističkih projekta za našu obalu i investitori čekaju paket novih vladinih zakonskih rješenja, među koje spada i novi zakon o pomorskom dobru. Slučajno ili ne, u tijeku su i izmjene županijskih prostornih planova u nekoliko priobalnih županija s kroničnim manjkom hotelskog smještaja. Hrvatska je pred novim valom investicija u turističku infrastrukturu, a kad nadire kapital, praksa nas uči, prvi žrtva je javni interes.
Zato je pitanje javne rasprave o budućnosti gradnje na obali danas važnije nego ikada prije, ona je doslovno biti ili ne biti, zadnji pokušaj obrane preostalog ne(iz)betoniranog teritorija uz more. Zato je potrebno na noge dignuti kompletnu javnost, ponajprije stručnu, kritičku i nevladinu, ali i sve druge, da nakon 23 godine pasivnog promatranja kako postojeći zakon ne funkcionira, konačno dobijemo smisleni i u praksi provediv zakon, kao temelj za sređivanje stanja na obali.
O intenzitetu javne diskusije ovisit će i izgled konačnog teksta zakonskog prijedloga te hoće li se politika slomiti pod pritiskom ulagačkih milijardi. Sam zakon o pomorskom dobru - kao odgovor na pitanje s početku teksta - sigurno neće moći zaustaviti sve loše prakse na obali, ali u kombinaciji s drugim zakonima, uredbama i mjerama, mogao bi stvoriti kvalitetne pretpostavke za održivo upravljanje našim najvrednijim resursom. Negativni primjeri Italije i Grčke nisu jedini, mnoge pomorske zemlje su to odavno pametno riješile. Ako sami ne znamo, slobodni smo preuzeti njihovu dobru praksu. Ili je i to previše za nas, vječne ponavljače...?