Nedugo nakon stupanja na dužnost američki predsjednik Barack Obama pozvao ga je u Washington, bio je gost dvojice glavnih tajnika Ujedinjenih naroda u New Yorku, sudjelovao je na dodjeli Nobelove nagrade za mir u Oslu, vlada japanskog premijera Shinzo Abea dodijelila mu je Orden izlazećeg sunca sa zlatnim zrakama i rozetom kojeg je 1875. godine ustanovio japanski car Meiji, a prošlog mjeseca u Vatikanu primio ga je papa Franjo...
On nije poznati državnik niti proslavljeni sportaš, nije profesionalni diplomat, znanstvenih svjetskog glasa ni zvučno ime svjetske kulturne scene. Čovjek koji je zadnjih deset godina bio pozivan na te i nebrojene druge (visoke) adrese diljem svijeta zove se Ivan Knez i hadezeov je gradonačelnik Biograda na Moru, gradića s nešto više od pet tisuća stanovnika između Zadra i Vodica.
Kako je jedan diplomirani inženjer agronomije iz Medviđe dospio u visoke vode svjetskog establišmenta, kako je zaradio te silne počasti i prijateljstva od Kurdistana do Japana, od Manchestera do Bangkoka i Ciudad de Mexica, a da se praktički nije makao iz Biograda, i što sve to znači za njega osobno, za njegov grad i našu zemlju, pokušat će objasniti naša nagrađivana redateljica Irena Škorić u dokumentarnom filmu kojeg zadnju godinu snima o Knezu i njegovoj nevjerojatnoj međunarodnom reputaciji. Zapravo, o njegovom ugledu kojeg je stekao kao jedan od čelnih ljudi nevladine organizacije Gradonačelnici mira (Mayors for peace) koja trenutačno okuplja 7968 gradova iz 165 država i regija svijeta, a zalaže se za izgradnju svjetskog mira bez nuklearnog oružja. Snimanje je trebalo biti završeno prošlog ljeta na obilježavanju 75. obljetnice bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, ali je zbog pandemije sve odgođeno za iduću godinu. Za sada je dovoljno zapamtiti da je Knez jedan od rijetkih, ako ne jedini gradonačelnik/načelnik/političar u našoj zemlji koji je povjerenje svojih sugrađana iskoristio da kao predstavnik ratom pogođene zemlje i grada jednu malu sredinu promovira kroz globalnu nevladinu organizaciju na visokoj svjetskoj razini, da bude aktivist svjetskog mira, stekavši u tome izniman kredibilitet neusporediv s bilo kime, ne samo u Hrvatskoj.
Kad je 2008. Biograd pristupio Gradonačelnicima mira, Knez nije mogao ni zamisliti kamo će ga to dovesti i što će sve postići. Jednom prilikom mi je rekao kako se u Gradonačelnike učlanio bez velikog razmišljanja, nakon što je na službeni mail gradske uprave stigla pozivnica uz kratki opis čime se ta organizacija, osnovana 1982. godine sa sjedištem u Japanu i koju vode gradonačelnici Hirošime i Nagasakija, zapravo bavi. Knez, koji voli razmišljati 'out of box', u članstvu je vidio priliku da svoj mali turistički grad uspavan nakon rata učini međunarodno vidljivim, da mu to bude neka poveznica s Europom i svijetom, makar i kroz formalno članstvo u nevladinoj udruzi koja se bori za svijet bez nuklearnog oružja. Potpuno nesvjesno, Knez je aplicirao u društvo svjetskih metropola i velegradova, ali je ubrzo shvatio da su takve globalne organizacije prilično trome te da se i najmanja aktivnost vrlo brzo prepoznaje i honorira.
Knez je u tome prepoznao priliku za (turističku) promociju Biograda i Hrvatske, pokrenuo je nekoliko zgodnih akcija poput izgradnje spomenika ptici ždralu u formi origamija na biogradskoj rivi i Biograd je ubrzo uključen u izvršna tijela Gradonačelnika mira, a izvršna funkcija obavezala ga je na redovite godišnje sastanke koji se održavaju po Europi i svijetu. Taj njegov nehotični ulazak u svijet međunarodnih odnosa i politike, među lobiste jedne uistinu ogromne asocijacije, nekima je usporediv sa životnim putem Forresta Gumpa, no gradonačelniku Biograda omogućio je pristup takvim mjestima i adresama da čovjek ne vjeruje dok ne vidi vlastitim očima. Početak ovog teksta najbolje govori dokle je zasad stigao...
Zadnji takav reprezentativan primjer Knezove 'diplomatske moći' dogodio se prošlog mjeseca kada ga je primio papa Franjo. Cijeli je događaj, potpuno nezasluženo, prošao ispod medijskog radara iako se malo tko i među predsjednicima i premijerima može pohvaliti takvom počasti. Papa je pozvao Kneza kao člana europskog odjela Gradonačelnika mira i trebao je biti primljen još u travnju na privatnoj audijenciji, u društvu gradonačelnika katalonskog Granollersa. Kako je korona poremetila i vatikanski protokol, Sveti Otac je delegaciju Gradonačelnika u kojoj su na koncu bili samo Ivan Knez i njegova suradnica Jasminka Bajlo, primio na generalnoj audijenciji. Veliki ulogu u ostvarenju tog susreta imao je naš veleposlanik u Vatikanu, Neven Pelicarić, porijeklom iz Biograda.
Knezov 'hod po međunarodnim institucijama' jedinstven je slučaj u novijoj hrvatskoj povijesti. Ne pamti se da su naši najviši državni dužnosnici uživali takve pozive i imali slične susrete, pogotovo nisu zaslužili orden japanskog cara, kojeg uz Kneza imaju još samo dvojica Hrvata (Tonči Tadić i Davorin Mlakar), i kakvog ima jedan Clint Eastwood.
No Knez je ipak političar i na svojoj lokalnoj razini ima glasnu opoziciju koja mu svakodnevno vadi mast prozivajući ga za kojekakve probleme pa tako i za nepotrebno trošenje javnog novca u ekskurzijama za Gradonačelnike mira. Pritom se lako zaboravlja da na ovom svijetu nismo sami, a da Knez i Biograd, ma koliko bili maleni, zahvaljujući Gradonačelnicima, imaju prepoznatljivo međunarodno lice. Koje je nažalost i lokalno i nacionalno slabo vidljivo i slabo iskorišteno, iako se po uspješnosti može mjeriti s višegodišnjim naporima desetak diplomata najvišeg ranga. Sjećam se kako je direktorica naše Turističke zajednice u New Yorku ostala otvorenih usta kada je saznala da je Knez nositelj ordena japanskog cara, ali i činjenice da Kneza kao nesporno uspješnog promotora Biograda i Hrvatske, nitko nikada kod kuće nije predložio za neko javno priznanje.
Gradonačelnik Biograda do međunarodne je slave stigao kao mali čovjek predan jednoj plemenitoj i humanoj univerzalnoj ideji. A plemenitost i humanost, ako iza njih ne stoji neka ili nečija korist, ako se ne može monetizirati, u Hrvatskoj se rijetko nagrađuje. Svijet na sreću takve stvari još prepoznaje.