Političar će učiniti sve da zadrži svoj posao, čak će postati i domoljub – izjavio je svojedobno američki novinski izdavač William Randolph Hearst. U našem hrvatskom slučaju, političari su spremni učiniti i puno više: glumiti domoljube kad god im to ustreba.
Velika nacionalna pomirba Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, što se upravo opredmećuje u njihovoj zajedničkoj turneji po SAD-u, predstava je koja tom prilično trivijalnom putu nastoji dati uzvišen, gotovo pa misionarski medijski karakter.
Njih dvoje, nekadašnji izborni rivali i diplomatski 'klasići' sa Zrinjevca, odlučili su ritualno zakopati sve ratne sjekire, zaboraviti stara suparništva i izgovorene uvrede, zagrliti se i konačno prionuti zajedničkom radu na promociji interesa domovine.
Zajedništvo. Pomirba. Nacionalna sigurnost. Sve za Hrvatsku, ništa za sebe. Osim, naravno, pokoje udobne i dobro plaćene domovinske ili inozemne foteljice.
Što zapravo konkretno radi i službeni i neslužbeni dio hrvatske delegacije u New Yorku, dvoje 'hrvatskih mučenika' još se nije potrudilo preciznije informirati nedostojnu hrvatsku javnost.
Predsjednik je imao najavljen službeni susret s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda, no novinari su, i to neslužbeno, doznali kako se Antonio Guterres i Zoran Milanović nisu uspjeli vidjeti. Hrvatski predsjednik navodno je otkazao to druženje zbog 'neplanirano važnog sastanka', ne precizirajući tko je to Hrvatima u SAD-u trenutno važniji od prvog čovjeka UN-a, ako ste tamo već došli zbog East Rivera i Opće skupštine.
Ni neslužbeno misionarstvo bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u SAD-u, gdje je navodno o svom trošku, također nije ništa manje mistično po pitanju brojnih hrvatskih dobrobiti koje nam iz njega navodno slijede.
Je li bivša predsjednica otišla u SAD kako bi još jednom vidjela ogradu Bijele kuće, ili je zapravo sebi pokušala izlobirati povratak u NATO, o čemu se nagađalo u srpnju?
Kakve sve neformalne sastanke 'za Hrvatsku' ona tobože odrađuje u američkim institucijama, hrvatska javnost također može samo nagađati. Naravno, ako ne želi na neviđeno tronuto pljeskati tom mutnom licitarskom prizoru 'nacionalnog jedinstva' i 'zajedničke borbe za hrvatske interese', poput plaćenih političkih reklamera, Miomira Žužula i ostalih dokazanih domoljuba.
Potpora nekog političara karijernim ambicijama drugog domovinskog političara u međunarodnim institucijama je u načelu pozitivna stvar, no svi dobro znamo da altruizma bez osobnoga interesa u politici nikad nema.
Primivši Kolindu Grabar Kitarović u svoju ekipu na putu u SAD, Zoran Milanović je vjerojatno htio demonstrirati odmak od svojedobne prakse HDZ-a i Mosta, čija je vlada svojedobno aktivno podrivala kandidaturu Vesne Pusić za generalnu tajnicu UN-a, prosipajući na nju drvlje i kamenje i opovrgavajući njezin izbor kao 'hrvatski interes' odmah na početku svog mandata.
Nije, međutim, isto koga se, kada i zašto podupire u njegovim karijernim ambicijama: ako je Kolinda Grabar Kitarović dobra, kreativna i kredibilna političarka, onda nam je slobodno mogla još neko vrijeme biti i predsjednica, a Milanović ostati sjediti doma. Aktualni stanar Pantovčaka sve više gubi iz vida da je na ovu funkciju izabran upravo zbog razlika, a ne sličnosti i zajedništva s kadrovima HDZ-a.
