- Ako nam je pandemija donijela išta dobro, to je svakako interes i briga, nadam se ne samo na riječima, za mentalno zdravlje ljudi. Činjenica je da smo desetljećima zanemarivali mentalno zdravlje te se mnogi ne znaju nositi s problemima, frustracijama i promjenama koje su neminovno ušle u živote svih nas u posljednje dvije godine – odgovorila nam je psihologinja dr. Mirjana Nazor, na pitanje koje smo postavili njoj i drugim našim kompetentnim sugovornicima na ovu temu.
Kakvo je psihološko stanje nacije na izmaku druge pandemijske godine i što treba uraditi na ozdravljenju društva nakon svih nedaća? Kako prevazići podjele; kako bi se politika, a kako zdravstveni sustav trebali postaviti prema ovom problemu?
Dr. Nazor: 'Nije baš sve depresivno'
Dr. Nazor, međutim, napominje da je trenutna situacija "na različite načine zahtjevna, ali ipak nije sve baš pesimistično i deprimirajuće":
- Tako se, na primjer, istraživanje koje su proveli psiholozi s Odsjeka za psihologiju u Zagrebu na 770 punoljetnih osoba, bavilo promjenama u svakodnevnim aktivnostima ljudi tijekom pandemije COVID‐a 19. Jedan od rezultata pokazuje da je otprilike polovica sudionika izjavila da su provodili više vremena u obrazovanju svoje djece i igranju s njima, s čime su bili vrlo zadovoljni. Tek desetak posto ispitanih izjavilo je da se zbog pandemije manje bavilo obrazovanjem svoje djece i manje vremena imalo za igru s njima. Vrlo je optimističan zaključak da je gotovo 80 posto sudionika izjavilo da su, sveukupno gledano, dobro prilagođeni drugačijem načinu života – kaže Mirjana Nazor.
S druge strane, upozorava da je istraživanje provedeno u 161 hrvatskoj školi, na preko 27 tisuća učenika te gotovo 4800 učitelja i nastavnika, pokazalo da više od 50 posto učenika smatra da je online nastava negativno utjecale na njihovu motivaciju za učenje i radne navike te da je nastava u učionici zanimljivija i korisnija. Odgojno-obrazovni radnici bili su sličnog mišljenja. Čak tri četvrtine stručnih suradnika u školama – pedagoga, psihologa, socijalnih pedagoga – primijetilo je određene promjene u ponašanju učenika: bilo je više depresivnih stanja nego prije, čak 87 posto više anksioznih stanja, oko 75 posto više fobija i strahova te 55 posto više provala bijesa.
Dr. Nazor smatra da je "za ozdravljenje društva potrebno nešto vrlo jednostavno, ali za nas bojim se, teško provedivo – da svatko radi svoj posao, odgovorno i profesionalno, bez vrijeđanja i omalovažavanja onih s kojima se ne slaže, bez uplitanja u područja koja ne poznaje dovoljno".
- Političari ne bi smjeli preuzimati ulogu zdravstvenih djelatnika, kada je u pitanju zaštita zdravlja i života građana. Njihova je dužnost da omoguće provedbu u život onoga što je važno za zaštitu tjelesnog i mentalnog zdravlja građana. Jasno da oni moraju voditi i brigu o ekonomskoj situaciji, ali na način da se prvenstveno štiti zdravlje . A znanstvenici bi – napominje dr. Nazor – sve svoje nedoumice i neslaganja trebali rješavati u međusobnim kontaktima, a ne preko leđa građana koji često ne razumiju bit njihova neslaganja. Ali postaju prestrašeni, neodlučni kome vjerovati i skloni prihvaćanju "istina" lažnih autoriteta – kaže psihologinja Nazor, dodajući kako su i članovi Stožera do sada "trebali pokazati spremnost da priznaju pogreške koje su se neminovno događale. Jer, inzistiranje na bezgrješnosti, samo pogoršava situaciju i dodatno iritira građane".
- Zdravstveni radnici su u iznimno teškoj situaciji, rade u izvanrednim uvjetima već dvije godine. Njih nitko ne pita za pravo na izbor, žele li sudjelovati u ovoj teškoj situaciji ili ne. Moraju. I svi oni građani koji trebaju različite vrste medicinske pomoći, a do nje ne mogu doći zbog pretrpanih bolnica, također nemaju pravo na izbor. Moraju prihvatiti ovu situaciju. Priču o slobodi izbora pod svaku cijenu trebalo bi staviti na čekanje. A narasla mržnja, anatemiziranje i vrijeđanje nije od koristi ni za koga – zaključuje Mrjana Nazor.
Dr. Urlić: 'Žrtve smo preležernog stava'
Psihijatar dr. Ivan Urlić napominje da smo bili "otpočetka upozoreni da ovu zarazu ne treba uzimati olako i da se valja pripremiti na ono što nam ozbiljno prijeti, a što se i dogodilo". On upozorava na lakonski stav znatnog dijela građana prema ugrozi koju donosi pandemija:
- Stručnjaci znaju čitati prve signale, dok su laici bili, a i sada su skloni odmahnuti rukom: "Ja sam dobro, neće mene." To je udomaćen način kako mi reagiramo, pogotovo u Dalmaciji, gdje smo vodeći u Hrvatkoj u tom neozbiljnom, preležernom odnosu prema nečemu što je zbiljska prijetnja. Cijela Europa brani se najrazličitijim zabranama, ograničenjima i kaznama, a mi smo preopušteni. Može biti da nije sve ni u strogoći, ali ja mislim da je – sasvim sigurno – sve u ozbiljnosti, koje nam nedostaje. Ne treba nitko na nama trenirati strogoću, ako ćemo biti svjesni opasnosti i prihvatiti ono što nam kažu stručni ljudi. "Neće mene!", reći će netko, pa kad se ipak razboli – gdje će otići? U svoj kafić u kojem je o tome mudrovao s istomišljenicima? Ne, takvi će također otići liječnicima čije preporuke nisu slušali. Otići će u bolnicu, a splitska je, izgleda, najzatrpanija u Hrvatskoj već duže vrijeme. Predugo smo pod terorom antivaksera i antimaskera – poručuje dr. Urlić.
- Pandemija je na psihičko zdravlje nacije djelovala jako loše – kaže on – i, kako vrijeme ide, sve se više očituju neozbiljni i nezreli stavovi otprilike polovice stanovništva u odgovoru na tu prijetnju. Pandemija je psihički utjecala loše na svaku grupu u populaciji. Počevši od školaraca koji se ne mogu družiti, a to im je iskonska, generacijska potreba. Imaju lošiju verziju školovanja, uz stalne preporuke da se ne druže ili paze s kim se druže, što je posve obrnuto onom što im njihova dob traži. Mladi roditelji imaju bezbroj problema, kako zbog djece, tako i zbog svojih starijih koje moraju izbjegavati, a kamo li da se mogu nadati da im oni uskoče oko djece. Generacijski problem se otvara vrlo intenzivno. Stariji se boje zbog svojih kroničnih bolesti s kojima žive, a sad su dobili uteg koji im je s druge strane vage potpuno poremetio tjelesnu i psihičku ravnotežu. Stoga nastaju panične reakcije, strahovi, vrlo jake tjeskobe, depresija. Ljudi se javljaju s time da se ne mogu savladati, koliko su preplašeni i tjeskobni. Koliko se boje da će umrijeti prije vremena. Tako da svaka generacija ima svoje probleme, koji su vrlo ozbiljni jer predugo traju – naglašava dr. Urlić.
Napominje da ljudi ipak vrlo različito reagiraju:
- Oni koji se cijepe i koji su aktivni u odnosu na ovu prijetnju nekako se bolje drže, iako ne znači da i oni nemaju svoje strahove. S druge strane, neki ljudi zbilja kažu da umiru od straha. Pogotovo ranije, dok nije bilo ni cjepiva, strahovali su kako će otići na posao i donijeti kući svojim obiteljima virus od kojeg će njihovi stariji stradati i da će oni biti krivi za njihovu smrt. Ogroman je to pritisak.
Na pitanje što politika još može uraditi dr. Urlić kaže da sama riječ ne vrijedi ako nije potvrđena stvarnim stavom i postupanjem:
- Ne može biti da se, uz različita objašnjenja, eskiviraju epidemiološke mjere ako ljudi žele sudjelovati na nekom vjenčanju, da ne kažem sprovodu. Također odati počast žrtvi Vukovara ili otići na nogometni derbi. A tamo ćete vidjeti i političare u mnoštvu bez maski. Zamislite kako bi snažana poruka bila odaslana da su ljudi vidjeli sve sudionike vukovarske kolone s maskama na licu. Snažniju sliku i poruku teško je zamisliti u ovom kontekstu. Od političkog i zdravstvenog vrha u državi nemamo konzistentne poruke, previše je arbitrarnosti, i za početak politika napokon mora krenuti s tim da bude konzistentna, ako već nije izgubila baš svo povjerenje građana.
Dr. Mindoljević Drakulić: 'U shizoparanoidnoj smo poziciji'
Dr. Aleksandra Mindoljević Drakulić, psihologinja i certifcirana psihoterapeutkinja, dijagnosticira da je Hrvatska "u stanju stalne shizoparanoidne pozicije dijeljenja ljudi prema različitim karakteristikama, što bi značilo da je u stanju svojevrsnog lova na vještice".
Prije smo se dijelili samo na ustaše i partizane, vjernike i nevjernike, domoljube i jugonostalgičare, a sada imamo još mnogo raznovrsnih podjela u društvu, što je pandemija razotkrila i znatno produbila. Primjerice, dio vaksera se sukobljava s antivakserima, dio straight populacije s LGBT populacijom, dio poduzetnika s "uhljebima" i obrnuto…Stoga je stanje zabrinjavajuće. Taj rascjep ima svoje opasno i destruktivno lice jer podrazumijeva uvjerenje da ja kao taj i taj imam posebnu misiju, a da su drugi prijetnja, da su drugi krivci, ili manje vrijedni – kaže dr. Midoljević Drakulić.
Ona smatra da "ozdravljenje može doći samo shvaćanjem i emocionalnim prihvaćanjem da je shizoparanoidna pozicija primitivan mehanizam psihičkog funkcioniranja":
- Važno je integrirati stvari i ljude kao cjelovita bića sa svojim lošim i dobrim karakteristikama. To je jako težak proces, koji traje. Veoma često se ne može do kraja ni provesti jer ljude nose njihovi nesvjesni proces. Prihvaćam da je to uznemirujuće za mnoge. No, na individualnoj razini važno je stalno komunicirati s drugima, posebice s onima koji su različiti od nas, davati drugima pomoć, razvijati prihvaćanje, suradnju, konstruktivni dijalog, altruizam, ljubav, raditi na sublimaciji nagonskog odnosno agresivnog u čovjeku. Agresija će ionako doći sama – poručuje pva naša sugovornica. Upozorava da je društvo s ovim podjelama uzdrmano do temelja:
- To osjećam na svakom koraku, ali koliko su podjele zastrašujuće toliko može biti snažna i želja za reparacijom. Ozdravljenje leži u libidinizaciji društva, u razvijanju onih čovjekovih težnji i instinkata koji su u vezi sa svime onim što se podrazumijeva kad se kaže – ljubav. No, ljubav nije toliko zanimljiva kao što je zanimljiva mržnja, zavist, asocijalnost, destrukcija... – kaže dr. Aleksandra Mindoljević Drakulić i zaključuje:
- Tako bi se trebali postaviti i politika i zdravstveni sustav, no to je utopija. To je pokazala naša povijest koja je puna agresije, rušilačkih impulsa i transgeneracijskih prijenosa emocija.