Turistički brodovi čitavo su ljeto pred dalmatinskim biserom ispuštali fekalije u more!

Kristalno čisto Jadransko more jedan je od naših glavnih marketinških aduta, a i mnogi će turisti kazati kako je naša obala čista, a more nezagađeno. Međutim, veliko vršno opterećenje kopnenog dijela u srcu sezone ne podrazumijeva samo preveliki teret za infrastrukturu, taj nejaki "kičmeni stup" koji sve teže nosi milijunske brojke kada govorimo o turističkim noćenjima.

Svi smo, naime, svjedoci činjenice da je novi lukobran označio novo razdoblje u makarskoj luci, ali i makarskom akvatoriju zbog rastućeg broja brodova koji pristaju u našem portu.

Uz nekolicinu makarskih brodara sve je više njihovih kolega iz Krila Jesenice, koji u Makarskoj vide pravu meku za svoj biznis. Kako nam je potvrdio Ivan Rašić, upravitelj luke, svake je godine barem 10 do 20 novih brodova od 50 i više metara, a imaju čak četiri udarna dana tjedno kad je u makarskoj luci vrlo tijesno, da ne kažemo veselo.

Žestoki ritam kada je makarska luka pod svojevrsnom "opsadom" traje, naime, u srijedu i četvrtak, odnosno u subotu i nedjelju. Osim što postoji neosporiva ekonomska računica, što direktna od naplate veza, što indirektna kroz potrošnju po gradskim restoranima i butigama, a na koju će se zagovornici ovakvog lukobrana pozivati, rastući broj brodova u portu za sobom vuče i neke druge konzekvencije. Jedna, dobro poznata posljedica porasta broja brodova u luci jest i veća buka, osobito u svjetlu činjenice da veliki broj brodara iz Krila surađuje s famoznim Australcima sklonima partijanju. Drugi je nusproizvod generiranje smeća čiji prihvat, kako se čini, u Makarskoj nije baš dobro reguliran.

Javna je tajna da se ljeti, na niti stotinjak metara od obale, mogu zamijetiti mrlje nastale, prema svemu sudeći, od "tereta" izbačenog s brodica. Ponukalo nas je to na ovu temu koja je rezultirala zaključkom da smo se požurili napraviti lukobran, dok i nakon dvije i pol godine nisu ni približno stvoreni preduvjeti za marinu.

Da bismo znali zašto se "događaju" mrlje, bilo od ulja iz brodica ili od fekalija, treba znati način na koji se otpad iz plovila odlaže. Kad se radi o domaćinskom otpadu, u splitskoj luci, sukladno Pravilniku za gospodarenje otpadom, tijekom sezone može se odlagati i u kontejnere, iako bi po PS-u sve to trebao raditi koncesionar. Ipak, tijekom sezone plastika i otpad iz domaćinstva mogu se odlagati i bez "kompliciranja" s koncesionarom, dakako u predviđene kontejnere u luci.

U daleko manjoj makarskoj luci, smeće se odlaže u kontejnere, a potom lučki redari, kako nam je rekao Rašić, izdaju fiskalni račun za tu uslugu. No, tko će, a lučkih redara nema puno, utvrditi tko je smeće bacio i gdje.

Organizacije u svom tom kaosu baš i nema, a kontrola je nemoguća. Ipak, ta je dimenzija problema beznačajna - barem ekološki - u usporedbi s drugim vrstama smeća. Najgore što nam se kod domaćinskog otpada može dogoditi jest da Komunalac ne ispostavi račun, a to je samo financijska šteta. Što je, međutim, s otpadnim uljima, što je s fekalijama?

Denis Stanić, inspektor za opasne terete, kaže kako bi svaki brod trebao imati knjigu o uljima i knjigu o smeću. Ali, nadzor ne vrše oni iz Lučke uprave, nego Lučka kapetanija i eventualno inspektori Ministarstva zaštite okoliša. A svi znamo da inspektora na ovom terenu baš i nema, dok zaposlenici makarske ispostave Lučke kapetanija imaju poprično širok dijapazon poslova.
Da se radi o Pandorinoj kutiji, temi koja je očigledno vrlo problematična, a sa sve većim pritiskom na luku i sve alarmantnija, potvrdio nam je i izvor iz kapetanije koji kaže kako je jako teško sankcionirati prekršitelje. Čak ni video snimka, na kojoj se vidi da brodar ispušta otpad u more, nije uvijek dovoljna jer za dokaz bi praktički, kaže, trebalo uzimati uzorke iz tanka, te ih uspoređivati sa sadržajem ispuštenim u more.

Pomorski inspektor Ivica Čikotić kaže kako nije ovlašten za davanje izjava, te nam je samo kratko potvrdio kako je potrebno imati dokaz za prijavu. Veliki brodovi nisu toliko sporni, ali problem su, priznaje, manji turistički brodovi i jahte koji moraju prazniti tankove jer nemaju pročistače.

Pitanje koje se opet nameće jest: gdje će prazniti tankove s fekalijama? Na to pitanje nema drugog odgovora osim - u moru.
Jasno je kao dan da brodari koji pristaju u makarsku luku fekalne vode prazne u more. Drugu opciju naprosto nemaju. Kako makarska luka, za razliku od, recimo, trogirske, nema uređaj za prihvat fekalnog otpada, tako se sadržaj ne može "prebaciti" na kopno. A makarska luka nema ni Plan gospodarenja otpadom, kao ni koncesionara za takvu vrstu otpada, iako bi prema svim pravilima to morala imati.

Potvrdio nam je to Denis Stanić koji kaže kako luka najprije mora imati svoj plan gospodarenja, a potom mora odabrati koncesionara za prihvat otpada. Kod njih je to Cian. U tom dokumentu vidi se kakva je procedura, barem na papiru. Brodar plaća zbrinjavanje otpada, bila to otpadna ulja, ostaci od čišćenja tanka, kemikalije, plastika ili fekalne vode. No, kako kod nas nema ni fiksnog uređaja na kopnu za prihvat, a nema ni ugovora na koji se brodari obvezuju, očigledno je da se brodari snalaze kako znaju i umiju. I pritom po svoj prilici dio njih zagađuje more.

Da ne bude zabune, fekalije su biorazgradivi otpad i mogu se ispustiti u more, no važno je znati gdje. To sasvim sigurno nije na stotinjak metara od obale, a još manje u samoj luci, što je bio slučaj prošlog ljeta u Visu, gdje je snimljen prizor ispuštanja fekalija u samome portu. Naime, prema dokumentu koji to regulira, MARPOL konvenciji, fekalije se mogu ispustiti tek na 12 nautičkih milja od obale ako brod nema biološki pročistač. Ako ga ima, onda je moguće na tri nautičke milje od obale. Prevedemo li to u kilometre, brod bez pročistača, a takvi su svi ovi turistički o kojima govorimo, fekalne bi vode mogao ispustiti tek na 22 kilometra od obale. Je li tako uistinu u praksi?

Otpad u samoj luci vidimo, lučki ga redari kad god stignu, tako nam vele, špurtelama pokupe, a povremeno se organiziraju i hvalevrijedne akcije čišćenja podmorja. No, što je s otpadom koji se nepropisno ispušta, samo zato jer ga nitko ne vidi, na relativno bliskoj udaljenosti od obale? Valja dodati da vjetar te odvratne "fleke" zna donijeti gotovo do same plaže, u što se kupači katkad ljeti znaju i sami uvjeriti, svjedočeći masnim mrljama čak i na udaljenim plažama. Porijeklo mrlja se zna, ali počinitelji su, eto, kako to u Hrvatskoj obično biva, uvijek nepoznati.

Luka je zlatna koka koja brzo nese jaja, no pravni okvir njezina korištenja u najmanju ruku je klimav, a žrtva nije samo proračun gradskog poduzeća nego u konačnici samo more, čime bi doskora mogao izgubiti na vjerodostojnosti onaj adut s početka teksta koji promovira naše kristalno čisto more. Koliko je sve to klimavo, dovoljno govori činjenica da više sugovornika koje nećemo imenovati jer ne smiju davati službene izjave, nije bilo upoznato sa samom problematikom, a čak i poznati makarski brodar nije znao kazati kakva je regulativa. Kad smo ga upitali kako on i gdje prazni svoj crni tank, neodređeno je odgovorio: "Tamo gdje ima najviše mjesta".

Da zaključimo: kako ni fiksnih ni pokretnih uređaja za odlaganje tekućeg otpada Makarska nema, jasno je da najviše mjesta ima u - moru. Na kojoj udaljenosti, prepušteno je savjesti samih brodara. A koliko smo ekološki savjestan narod, najbolje vidimo kada krenemo pješačiti kroz našu borovinu i nailazimo na "eko bombe", divlja odlagališta koja su, o čemu je "Kronika" nedavno pisala, ničiji problem.

Zatvoreni krug negdje se treba zatvoriti, a opravdanja kako je luka s novim lukobranom mlada, te kako se tek kroje planovi, samo su dodatni poticaj da se, uz ovakav, mogli bismo reći eksponencijalni rast vezova, što prije poradi na zaštiti makarskog akvatorija koji nikad nije bio ranjiviji.

Dronovi su dobra ideja

- EMSA (European Maritime Safety Agency, op.a.) radi projekte koje država može ili ne mora usvojiti, a između ostaloga tu je ideja kupnje drona koji bi praktički zamijenio inspektore jer bi snimio sve što se događa na moru, što znači da bi se odmah utvrdio identitet prekršitelja. Nažalost, neki štite nepravilnosti, a ne bi toliko teško trebalo biti pratiti tijek smeća uvidom u knjige.

Da inspektor zatraži knjige o smeću i o uljima za 2017., pa potom za 2016. i unatrag, i vidi da tu nešto ne štima, pa naplati kaznu koja ne odgovara cijeni koncesije nego je veća na neku potenciju, onda bi se više pazilo. Hoće li netko zažmiriti i ne vidjeti nešto, u to ne mogu ulaziti, ali to nije naša nadležnost nego Lučke kapetanije - kaže Denis Stanić.