Danac Emil Kjerte (36) spada u red ponajboljih europskih, pa i svjetskih mladih povjesničara upućenih u prilike oko Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i ustaškog pokreta.
Da bi ušao u tu materiju i zaronio u povijesne arhive, čak je naučio govoriti i pisati hrvatski jezik, i to vrlo dobro.
Kjerte je povijest diplomirao na Sveučilištu u Kopenhagenu, a studije holokausta i genocida magistrirao na Sveučilištu Uppsala. Trenutačno je doktorant Strassler centra za studije holokausta i genocida na Sveučilištu Clark. Povod za ovaj razgovor bilo je njegovo nedavno vrlo zapaženo predavanje na bečkom Wiesenthalovu institutu za proučavanje holokausta, o čemu su izvijestili brojni europski mediji.
Kako ste se kao danski povjesničar počeli baviti NDH i ustaškim pokretom? Što je bila ta iskra koja je zapalila vaš interes?
– Moj interes za NDH i ustaše nastao je iz općenitog nezadovoljstva međunarodnim istraživanjem holokausta, koje je, po mojemu mišljenju, previše fokusirano na Njemačku. To vrijedi posebno kad su u pitanju počinitelji.
Iako postoje brojna istraživanja o sudjelovanju njemačkih SS-ovaca, policajaca i vojnika u holokaustu, manje se zna o nenjemačkim počiniteljima. Tijekom mojih magisterijskih studija na Sveučilištu u Uppsali, moj me je mentor dr. Tomislav Dulić upoznao s poviješću NDH i logora Jasenovac.
Poslije, kad sam započeo doktorske studije u SAD-a, odlučio sam detaljno istražiti ovaj slučaj uz ohrabrenje moga sadašnjeg mentora.
U svojim istraživanjima i radovima fokusirali ste se na profil tipičnog ustaše stražara u Jasenovcu. Kakav je on?
– Moje istraživanje pokazuje da su tipični socijalni profili stražara u Jasenovcu odgovarali općoj populaciji u Hrvatskoj toga vremena. Kao pretežno ruralna populacija u Kraljevini Jugoslaviji, najveći su broj stražara činili ratari i zemljoradnici. Oko 93 posto njih nije imalo više obrazovanje od završene osnovne škole, a neki čak ni to.
No to ne čudi s obzirom da je broj učenika u gimnazijama i drugim srednjoškolskim ustanovama 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji činio tek oko dva posto ukupnog stanovništva. Prema tome, što se tiče stečenog obrazovanja i samih zanimanja, jasenovački stražari nisu puno odskakali od opće populacije toga vremena.
Međutim, ako pogledamo na logorske časnike, situacija je puno drukčija. Većina tih muškaraca pohađala je gimnaziju; među njima je bio velik broj maturanata elitne Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu. Dobar dio časnika nastavio je studij na Sveučilištu u Zagrebu, posebice na Pravnom fakultetu.
Po stupnju obrazovanja, jasenovački časnici bili su daleko iznad standarda u usporedbi s općom populacijom toga vremena.
Unatoč raširenom uvjerenju da su svi stražari u Jasenovcu bili zaostali i neobrazovani, logorski voditelji zapravo su pripadali najobrazovanijim segmentima društva.
Kako se postajalo stražarom u Jasenovcu i što je bilo odlučujuće mahom mladim ljudima da se pridruže službi u logoru?
– Nije postojao samo jedan razlog zbog kojeg su se mladići dobrovoljno prijavljivali za stražarsku službu u Jasenovcu. Motivi su bili različiti i često višeslojni. No jasno je da je tek mali broj stražara imao bilo kakav doticaj s ustaškim pokretom prije uspostave NDH.
Kao i većina seoskog stanovništva u međuratnom razdoblju, mnogi su podržavali Hrvatsku seljačku stranku. Nakon uspostave NDH, dio muškaraca služio je u ustaškim milicijama i sudjelovao u masovnom ubijanju Srba, no većina se uključila u pokret kada su postali stražari. Iako su neki od njih bili ideološki opredijeljeni, moje istraživanje sugerira da su motivi često bili jednostavniji. Obećanja o dobrim primanjima te obilnim i redovitim obrocima nerijetko su bila odlučujuća za pristupanje ustaškom pokretu, dok sama ideologija nije igrala važnu ulogu.
U vrijeme kad su se tisuće Hrvata borile na istočnoj bojišnici, pridruživanje jasenovačkoj straži također je bila dobra prilika da se izbjegne novačenje u Domobranstvo.
Drugi faktor odnosi se prvenstveno na srpsku pobunu, koja je počela tijekom ljeta 1941. kao defenzivna reakcija na masovna ubojstva ustaške milicije. Neki od stražara izgubili su svoje domove kad su im ustanici spalili kuće. Zbog tih okolnosti, bili su očigledne mete vrbovatelja.
Još jedan čimbenik bili su obiteljski odnosi i pritisak članova obitelji da se uključe. No, iako je bilo braće koja su zajedno išla u stražu i očeva koji su nagovarali svoje sinove na dobrovoljnu prijavu, postoje i primjeri jasenovačkih stražara koji su imali brata ili sestru u partizanima. Jedan je stražar među zatočenicima u Jasenovcu čak naišao na svoga rođaka. To pokazuje da raskoli između ustaša i partizana nisu tekli samo kroz gradove i sela, nego čak i unutar samih obitelji.
U konačnici, bilo je različitih motiva koji su navodili mlade ljude da se pridruže stražarima u Jasenovcu. Međutim, rekao bih da su tek rijetki bili ideološki fanatični prije nego što su došli u Jasenovac.
Kako ste došli do zaključka da su žene među ustašama imale jači ideološki naboj od muškaraca? Jesu li iskrenije vjerovale u ideju ili je nešto drugo bilo u pitanju?
– U usporedbi sa stražarima, stražarice u Jasenovcu bile su u većoj mjeri uključene u ustašku organizaciju prije nego su došle u Jasenovac. S tim u vezi treba uzeti u obzir da je u Jasenovcu bilo puno manje ženskih nego muških čuvara. Za razliku od muškaraca, u NDH nije bilo sistematskog vrbovanja žena za službu u logorima.
Umjesto toga, stražarice su u Jasenovac dolazile preko neformalnih veza. U tom je smislu njihov ulazak u logorsku službu bio proaktivan, a ne reaktivan.
Neke stražarice bile su dužnosnice ženskog ogranka Ustaške mladeži. Preko raznih izvora unutar organizacije čule su o mogućnostima pridruženja stražarskoj službi.
Druge stražarice imale su muške rođake koji su već služili u Jasenovcu. Od poznatijih, tu su bile Luburićeva polusestra Nada Šakić te Ljubica Babić, kći prvog zapovjednika koncentracijskih i smrtnih logora u NDH Mije Babića.
Iako je mnogo stražarica bilo odano ustaškoj ideologiji i prije nego su došle u Jasenovac, materijalni poticaji nisu bili nevažni. Posao stražarica bio je prilično dobro plaćen i žene se nisu morale brinuti o smještaju. Kao i kod stražara, i kod stražarica je postojalo više motiva za ulazak u logorsku stražu.
U svojim radovima i predavanjima navodite da je iznadprosječan broj jasenovačkih ustaša bio iz Hercegovine. U čemu treba tražiti razloge?
– Istina je da je iznadprosječan broj jasenovačkih ustaša bio iz Hercegovine. No značajan broj stražara došao je isto tako i iz Dalmatinske zagore i Bosanske krajine.
Neki su znanstvenici locirali korijene ustaških zločina u kulturi ovih planinskih krajeva. Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina sociolog Dinko Tomašić definirao je oštru razliku između, kako ih je on nazvao, zadrugarske kulture hrvatske nizine i plemenske kulture Dinarskog gorja.
Za razliku od navodno miroljubivoga karaktera i demokratskog duha ljudi u nizinama, plemenska kultura bila je izrazito patrijarhalna i karakterizirana veličanjem nasilja i okrutnosti.
Slijedeći primjer Tomašića, povjesničar i arheolog Ivo Rendić Miočević kasnije je skovao pojam koji je nazvao "sindromom Kraljevića Marka" kako bi opisao kulturu dinarskih regija. Prema Rendiću Miočeviću, taj sindrom karakteriziraju paranoja, agresija i mržnja – atributi koji su proizlazili iz grubog odgoja djece i neprestanih međuplemenskih ratova tijekom povijesti te regije. On zaključuje da je upravo iz toga kulturnog raspoloženja proizišla ekstremistička, ekskluzivistička ideologija ustaša.
Međutim, po mojemu mišljenju, takva su objašnjenja dvojbena te održavaju stereotip o navodno primitivnoj kulturi stanovnika Dinarskog gorja i nasilnoj prirodi tamošnjih ljudi.
Također je važno imati na umu da je u multietničkim partizanskim snagama bilo mnogo Hrvata iz Hercegovine i Dalmatinske zagore.
Važno je, pak, da su jasenovački časnici povjerovali u stereotipe o "herojskim" borilačkim osobinama gorštaka. Tijekom međuratnog razdoblja desničarski intelektualci veličali su planinske ljude te kudili stanovnike sjeverne Hrvatske zbog njihove navodno kukavne ženstvenosti.
Vjekoslav Luburić ne samo da je favorizirao hercegovačke stražare jer je i sam bio iz te regije, nego i zato što ih je vidio kao prikladniji stražarski materijal u usporedi s navodnim "mekšim" Zagorcima i Slavoncima. Nije slučajno da su prve veće akcije novačenja stražara počele upravo u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori.
Navodite i zanimljiv slučaj hrvatskih gastarbajtera u Belgiji i kako su se oni našli među ustašama zbog ropskih uvjeta rada. Jesu li oni mogli završiti u nekim drugim, čak lijevim pokretima ili je nešto drugo bilo odlučujuće?
– Neki su jasenovački časnici početkom 1930.ih doista bili industrijski radnici u Belgiji, odakle su se pridružili ustaškoj emigraciji u Italiji. Zapravo, velik dio ustaša u Italiji bio je regrutiran u Belgiji u to vrijeme.
Iako je potrebno provesti više istraživanja o ovoj temi, čini mi se da je početak velike depresije pogoršao njihove ionako teške uvjete i učinio pristupanje ustaškoj organizaciji privlačnom opcijom. Novačenje ustaša u Belgiji olakšao je i tolerantan odnos tamošnjih vlasti prema djelovanju Hrvatskog vijeća, proustaške udruge koja je usmjeravala novake u Italiju.
Na veliku žalost kraljevske jugoslavenske vlade, ustaški aktivisti u Belgiji ne samo da su mogli održavati javne političke skupove, nego i slobodno distribuirati propagandu.
U drugim zapadnoeuropskim zemljama, poput Nizozemske, takve su se aktivnosti morale provoditi na mnogo suptilniji način.
U konačnici, većinu hrvatskih radnika migranata u Belgiji činili su mladi, neoženjeni muškarci čiji je boravak u inozemstvu ionako trebao biti ograničen. Relativan neuspjeh ustaša u privlačenju novaka u Južnoj i Sjevernoj Americi odražavao je činjenicu da je većina hrvatskih emigranata uglavnom bila oženjena i više ukorijenjena.
Ipak, važno je imati na umu da su ustaše regrutirali tek oko 500 od oko 35 tisuća hrvatskih gastarbajtera u Belgiji. Jasno je da nisu svi gastarbajteri bili spremni pridružiti se pokretu. Moguće je da su neki od njih umjesto toga završili u ljevičarskim pokretima, ali za takvo tumačenje nemamo dovoljno znanstvenih dokaza.
Zašto su ustaše bili često nasilniji od svojih njemačkih fašističkih mentora?
– Važno je naglasiti da su nacisti svakako bili vrlo nasilni te da su počinili ogroman broj okrutnih zločina.
Međutim, istina je da su ustaše svoje žrtve najčešće ubijali noževima, sjekirama ili čekićima. Po mojemu mišljenju, ta sklonost nije bila rezultat urođenog sadizma ili iskonskog balkanskog "plemenskog mentaliteta". Smatram da je ova metoda ubojstva imala više instrumentalnu svrhu, barem što se tiče Jasenovca.
Umjesto obukom i indoktrinacijom, jasenovački su časnici smatrali da je najučinkovitiji način preobrazbe novih stražara u predane i okorjele ustaše bio upravo putem sudjelovanja u masovnim ubojstvima zatočenika.
Za razliku od pucanja iz daljine, ubijanje nožem ili čekićem eliminira udaljenost između počinitelja i žrtve. Iznimno krvava priroda ove metode ubojstva bila je središnji element u obveznom ritualu koji je za cilj imao vezati stražare uz ustaški režim i brzo ih udaljiti od tradicionalnih moralnih vrijednosti na kojima su odrasli.
U tom je nastojanju rukovodstvo logora bilo uglavnom uspješno. Mnogi stražari postali su predani ustaše te su vjerovali da su masovna ubijanja zatočenika opravdana.
Jesu li onda ustaše nacionalisti, fašisti ili sve pomalo?
– Rekao bih da su ustaše u početku bili nacionalistički teroristički separatisti. No tijekom 1930-ih sve su se više fašizirali i udaljavali od ideje demokratske samostalne Hrvatske.
Ustaše su također prihvatili mnoga ideološka strujanja ekstremne desnice u to vrijeme, poput ideja o rasnoj superiornosti i etničkoj čistoći, kao i antisemitizam.
Nova istraživanja sugeriraju da ovaj proces adaptacije nije bio isključivo nadahnut nacističkom Njemačkom ili željom da joj se dodvori.
Povjesničar Lovro Kralj tvrdi da je Pavelić u velikoj mjeri usvojio antisemitizam kako bi učvrstio i proširio ustaški pokret tako što ga je učinio privlačnim radikalnom kleru, hrvatskim nacionalsocijalistima i nacionalističkim studentima koji su u različitoj mjeri već bili antisemitski raspoloženi. Kralj je nedavno predao disertaciju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Beču/Budimpešti te se nadam da će ona uskoro biti dostupna hrvatskoj javnosti u tiskanom izdanju. •