Nakon rušenja oslobađajuće presude Tomislavu Horvatinčiću za izazivanje pomorske nesreće u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote, otvaraju se dva važna pitanja na koje bi sudbene vlasti morale, ali neće, dati odgovor.
Prvo je kako je moguće da za nesreću koja se dogodila u ljeto 2011. godine još, dakle punih sedam godina, nema pravomoćne presude, nego će proces tek krenuti od početka? Zašto će se za proces koji spada u pravno jednostavniji suditi gotovo cijelo desetljeće? Kakva je to pravda i za koga?
Drugo, i još važnije, pitanje je što će biti sa sutkinjom koja je tijekom postupka, kako je to utvrdio viši sud u povodu žalbe, načinila sve pogreške koje je mogla i na kraju donijela oslobađajuću presudu koja ne počiva ni na jednoj činjenici? Hoće li šibenska sutkinja Maja Šupe zato što je prihvatila Horvatinčićevu, i to naknadno plasiranu, tezu o sinkopi kao osnovi za oslobađanje od krivnje ikome morati objašnjavati kako je došla do toga?
Sudeći po dosadašnjoj praksi, neće. I tu leži odgovor na pitanje zašto nam pravosuđe ne valja i zašto mu ljudi ne vjeruju. Sudbene vlasti smatraju da je stvar riješena već time što je viši sud odlučujući o žalbi poništio presudu šibenske sutkinje Šupe.
Smatraju da je sve na mjestu ako se javnosti zgroženoj nad odlukom da se Tomislava Horvatinčića oslobodi krivnje za jurnjavu gliserom po moru dok nije pregazio plovilo talijanskog bračnog para nakon nekoliko mjeseci kaže da je bila u pravu.
Rušenje te sramotne presude treba pozdraviti, ali time nije riješen problem. Sutkinja koja je pred očima cijele zemlje bila u stanju donijeti odluku protivnu činjenicama i zdravom razumu i dalje će suditi kao da ništa nije bilo.
Trebamo li vjerovati da će u nekom drugom, medijski neeksponiranom predmetu, imati drukčije kriterije? Vjerojatno neće, a vjerojatno je i da pravosudna hijerarhija to neće vidjeti jer će oboljeti od sinkope.