Veći dio svog života 42.godišnji splitski pomorac Srđan Gvozdenović proveo je u oblaku laži, štitu kojim je od okoline skrivao da od djetinjstva muca. Poput nekog vrhunskog iluzionista je izgradio sistem trikova, zvukova, mimika kojima se služio da bi prikrio govornu manu. A ona je bila tolika da u kafiću nije mogao naručiti piće, kupiti sir u trgovini, telefonski obaviti poslovni razgovor, ili liječnika pitati kakvi su mu nalazi.
Uvijek je to netko od bliskih mu ljudi radio za njega. Ma da vidite samo smicalice koje je naučio kako bi izbjegao izgovaranje svoga imena tijekom upoznavanja. I sama pomisao da će to morati reći pred neznancem, bila bi mu crni dan jer je znao da će odmah zablokirati, početi s mucanjem. I to zbog dva slova - SR, kakav apsurd, upravo početnih u njegovom imenu, kombinacije, jedne od brojnih, koju je doživljavao kao okidač svog problema. Kako bi izbjegao neugodu, osjećaj srama, samo bi se nakašljao, uzdahnuo, nešto kao promrmljao, sve kao da nisu njegova posla, sve samo da ne izgovori ono što mu stvara problem.
-Ja sam Srđan Gvozdenović, pomorac sam iz Splita, oženjen sam, i još uvijek mucam, ali jako dobro sam naučio svoju govornu manu držati pod kontrolom. Osam godina teškog rada je iza mene, a trajat će cijeli život. I da, konačno, mogu kao i svi drugi u kafiću naručiti Pipi bez mucanja. Desetljećima nisam mogao. Konačno mogu sam pozvati liječnika. Sam mogu obaviti poslovni razgovor. Konačno mogu pričati kao svi drugi. Do prije osam godina mrzio sam svoj glas. Više od 30 godina nisam ga mogao podnijeti koliko sam ga mrzio.
To u javnosti nije tako izgledalo, ali i to je bio lažni dojam koji sam pažljivo stvarao. I jednog dana prije osam godina rekao sam, idem na tečaj u London. To je globalni tečaj Mcquire metode kakav postoji u podosta zemlja svijeta. Odlučio sam, vrijeme je da vratim ukradeno, priču, komunikaciju, život – pa tko bi rekao da se iza ovakvog gorljivog uvoda u naš razgovor sa Srđanom, krije njegova 30 godišnja borba za vraćanje otetih riječi. Čovjek priča kao svi mi, lako, čisto, jasno, toliko ležerno da se povjerovati ne može s kojom se mukom suočavao.
Neki znanstveni podaci kažu da čak deset posto ljudi ima problem s mucanjem. I Srđan je dio te brojke. Kod njega se nešto dogodilo u razdoblju oko četvrte godine. Nema pojma što, ne znaju ni njegovi roditelji.
Ali što je tu je, mucanje je postalo sastavni dio svega. U onim najgorim danima nije mogao u školi odgovarati na pitanja učitelja i profesora. Imali su strpljenja za takve situacije. U dobrim danima pomagali su mu trikovi, male igre. Sjeća se kako je sto puta jedini u razredu znao odgovor na pitanja profesora. Ali kako dignuti ruku i onda dati odgovor, znajući da će umjesto njega ponuditi samo neugodnu tišinu.
-Život čovjeka koji muca je apsurdan, jer uz svo razmišljanje i koncentriranje ne možeš smisleno, normalno kao svi drugi ljudi reći nešto što bi tako duboko, snažno svima želio kazati. Tragičan mi je bio osjećaj znati da dijete od tri godine bez razmišljanja može normalno slagati rečenice, a ja to kao odraslo biće nisam mogao. Kako ću konobaru naručiti Pipi, kavu, bilo šta kad sam već i prije znao da ću se totalno osramotiti.
I da će njemu biti još neugodnije kada vidi moju muku. Pića su mi naručivali prijatelji. Kada je trebalo pričati s liječnikom zvala je moja majka. Poslovne dogovore preko telefona je umjesto mene, pretvarajući se da sam to ja, radio prijatelj. I dok sam stajao kraj njega i slušao ga što priča, u meni su se lomile frustracija, tuga, nemoć, sram, bijes. Pravio sam se da me to ne pogađa. Lagao sam – veli.
Dvije su vrste ljudi s ovim problemom. Oni koji mucaju i ne mogu to prikriti, ali ne posustaju, hrabro idu do kraja, kažu što misle. Takvima, veli Srđan, treba čestitati na silnoj hrabrosti. I ona druga vrsta koja to skriva. U jednoj od crnih faza shvatio je kako se mora suočiti s problemom, oči u oči se naći sa svojim najvećim strahom. Upisao je kurs u Londonu, cjeloživotnu radionicu koju je osmislio čovjek i sam osoba s govornom manom. Tečaj traje tri dana, na njemu se okupi i po 150 ljudi koji su ga već prošli, ali se vraćaju opet na pripreme, usavršavanja, ponavljanja, razgovore. I novi hrabri borci kojima treba pomoć zajednice s istim problemom.
Jednom kada se tečaj upiše i plati program, usluge se dobivaju besplatno do kraja života. To znači da se koliko god puta žele, mogu pojaviti na organiziranom kursu u cijelom svijetu. I koliko god puta treba, u bilo kojem trenutku mogu pozvati nekog od brojnih educiranih trenera. Srđan je već osam godina u tečaju, i predanim radom uspio je i sam doći do trenerskog ispita. Kada ga položi i on će kao trener pomagati svima onima koji krenu u bitku, ili se s njom i dalje bore. Takvim radom do kraja života će pomagati i samom sebi.
-Čuo sam za trodnevni tečaj i zapitao se, ej, pa kakav je to tečaj od tri dana koji ti ukloni mucanje? Nemoguće. Ali kako sam do tada prošao i druge neke pokušaje i nije mi uspjelo, rekao sam, idem, moram. Tada sam bio u jednoj od najcrnjih faza. To su ¸bila tri teška, paklena dana u nepoznatoj, a poznatoj ekipi u kojoj se suočiš s mucavošću. Naučiš kako mucanje tehnički nastaje zato što se dijafragma ukoči, pa zrak ne može doći do glasnica.
Zato nastaje ono šištanje, muk, pokušaj izgovaranja riječi koji traje, traje. Naučili su nas disanju iz donjeg dijela rebrenog pojasa, onako kako to rade operni pjevači. Dijafragma se i dalje zna zalediti, ali sada kada osjetim da će mucanje doći, znam kako da problem preveniram novom metodom udaha. Nakon tri dana počeo sam govoriti.
Tu sreću, taj ponos, to veselje, povratak mog glasa, e to vam ne mogu riječima opisati. To je bio novi život. Rekao sam vam, mrzio sam svoj glas. Sada ga volim slušati. Mucam i dalje, da, ali znam kako se s tim izboriti, ne prikrivam se, ne lažem – kaže Srđan.
Hajde recite iskreno, bi li mogli izaći na binu i održati govor pred gomilom ljudi? Većina bi se smrzla od same pomisli na tu situaciju. Počela bi mucati, zanijemila bi od straha. Srđan ne. Više nikad. On sa svojim glasom sada može stati pred svima. Javni nastup doživljava kao način borbe protiv govorne mane, borbu u ringu u kojoj je on pobjednik. I ovaj razgovor za javnost za njega ima terapeutsko značenje.
A trenerski posao kojeg će uskoro početi raditi, znamo da hoće jer je bitku već izborio, posvetit će svima koji imaju agoniju nalik njegovoj. Kaže kako je izlaskom sa svojom životnom pričom želio svima reći ok, mucaš pa što, ima i nas ostalih koji mucaju, nisi sam, idemo dalje, naučit ćemo se izboriti i s tim problemom. Izlaza ima.
-Ima. Ja sam primjer. Od čovjeka koji se zbog govorne mane u svom Splitu pretvarao da sam stranac, jer bi izbjegao mucanje kada bi neku tu tešku riječ rekao na engleskom jeziku, postao sam onaj koji se narugao najvećem neprijatelju. Sada kada želim 20 deka sira ne pokazujem prstom bez riječi koji sir želim. Sada mogu reći- hoću to i to.
Znate li koliko ljudi zbog mucanja ne može ostvariti svoje snove. Bježe u tišinu. Umjesto onoga što žele, vole, sanjaju, peru suđe u pozadini Bježe. Skrivaju se. Zato im ja želim pomoći svojom pričom, ohrabriti im, dati vjeru da se sve može promijeniti na bolje – veli Srđan.