Velike je godine proživio veliki Sibe Kvesić. U stotinu i prvoj ispraćen je na groblju u njegovim Pitvama. Sunce je ogrijalo rodbinu, prijatelje, znance i štovatelje cijenjenog Hvaranina. Njegov zet Igor Brešan, naš umirovljeni kolega novinar, glazbenik i slikar, veli da se ugasio tiho. Otišao je miran. Spokojan.
Prekaljenom antifašistu Kvesiću koji je, nije fraza, cijelog života vjerovao u bolji i pravedniji svijet, govor je održao Josip Milat. U ime te i takve Dalmacije, pozdravio se s čovjekom čija su profesionalna pregnuća oblikovala identitet zavičaja. “Slobodna” je danas tako jednako – Dalmacija, a upravo je šjor Sibe bio taj koji je svojedobno ovu novinu kao njezin glavni urednik i direktor učinio medijskim divom.
Preuzeti lokalni list pred gašenjem, pa mu uvećati tiražu sedam puta (!), ne može svatko. Po kuloarima se već šuškalo kako će se “Slobodna” priključiti “Vjesniku” i postati tamo nekim podlistkom ne bi li ju se spasilo od sigurne propasti, kad se drug Kvesić svojski prihvatio posla pa preokrenuo čitateljske trendove.
Udario je temelje dopisničkoj mreži od Zadra do Dubrovnika i uveo rubrike koje su razbile agitpropovsko sivilo. Iz Sibine se novine više nije slalo befele i pisalo isključivo u prvom licu množine: ona je, Novina, sada komunicirala s radnikom, ribarom i težakom, postala njihovim glasom i prozorom u svijet. I njihovim veseljem, jer upravo je pod Kvesićem u “Slobodnoj” zaživio subotnji satirično-humoristični prilog “Pomet” i strip čuvenog arhitekta Frane Gotovca.
Urednik menadžer
Ispada tako da je Kvesić u vremenima planske ekonomije bio menadžer kakvog današnje natjecateljsko tržište poželjeti može. Kvesić je od prvog trenutka na funkciji glavnokomandujućeg razmišljao poslovno. Ponudio je zanimljiv sadržaj, pa sve u dugom novinskom lancu, od novinara i tiskarskih radnika do prodavača, materijalno stimulirao dok nije pomeo konkurenciju. Od njegova vremena za Dalmatince, gdje god se našli, postoji samo “Slobodna”.
Sibe Kvesić je te daleke 1955. krenuo raditi novine za štioce, a ne za Komitet, što se odmah i u pozitivnom smislu odrazilo na prodaji. Svom nasljedniku u poltroni glavnog urednika Hrvoju Baričiću predat će tad već renomirani dnevni list s 33.000 prodanih kopija, a njihov broj nezadrživo će rasti do vremena Joška Kulušića, kada će prelaziti i 120 tisuća primjeraka.
“Slobodna” je lani proslavila ciglih osamdeset, a “Vjesnik” se odavno ugasio. I ne samo da od Sibinih vremena nije trebala pojas za spašavanje, već je do nezakonite privatizacije 1993. spašavala i druge “OUR-e” iz branše kojima se loše rukovodilo.
Bio je Sibe Kvesić, kako je to dobro sročeno u jednom naslovu iz daleke 1978. koji najbolje govori o njegovu liku i djelu, opsjednut tiražom. On je već desetak godina nakon rata shvatio da su medijski projekti uspješni jedino kad ih prigrli široka publika, i da nema te politike koja ih može spasiti ako se novine ne pišu za obične ljude i u njihovo ime.
S vječnima, Hajdukom i “Slobodnom”, Dalmacija se izliječila od kampanilizma. Više nije bilo važno tko je glavni, Zadar ili Split, niti se odricala posebnost Šibeniku i Dubrovniku, Zagori i škojima. Sve boje, mirisi, okusi Mediterana na kopnu i moru, od 1955. i dolaska Sibe za kormilo novinskog broda, nalaze se među stranicama ovoga vremešnog dnevnika. “Kruv, kava i Slobodna” – to je koncept koji je ponudio Kvesić i koji je do dandanas uza sve tehnološke i ine državne i društvene transformacije i dalje živ.
Dream team
Sibe će rasplesti dopisničku mrežu po kojoj je “Slobodna” postala prepoznatljiva u cijeloj Jugoslaviji i odabrati kadar koji će ostvariti njegovu ključnu zamisao: donošenje brzih i točnih informacija i iz najmanjeg mjesta i sela u Dalmaciji, i to tako da se kroz njih ćuti duh podneblja.
S Brača se javljao već spomenuti Joško Kulušić, iz Dugopolja Vlado Caktaš, pero su naoštrili Joško Frančeski, Miljenko Smoje, Marin Kuzmić, Ivo Boko, Edo Pezzi, Mladen Mateljan... Stvarao se “dream team”, koji će to zaista postati u vrijeme rukovođenja Ilije Maršića, koji će mrežu dovesti do savršenstva, tim talentiranih žurnalista zbog čijih je tekstova “Slobodna” postala melem za Dalmatince u Zagrebu i drugdje izvan zavičaja. Dalmatinski dnevnik imao je tada samo dvanaest stranica, ali iščitavalo ih se do posljednjeg slova.
Kad je prodajna mreža dovedena u red, Kvesić je novinarsku profesiju uzdigao na pijedestal. Redakciju od tek dvadeset i pet ljudi odlučio je povećati, i to tako da kroz novinarsku školu obrazuje kadar na kojem će u budućnosti počivati “Slobodna”, pred koju su se, zbog stalnog rasta tiraže i konkurencije, postavljali sve teži zadaci.
Znao je šjor Sibe da sunce majke Dalmacije najbolje grije i da će “Slobodna” uspijevati u svom prirodnom okruženju. Zato ga je simbolički obasjalo i na njegovoj posljednjoj partenci.