StoryEditorOCM
ForumTUŽNO PLAČEM KUĆU OSTAVLJAM

Roknula je nacionalna euforija 71. i Vice Vukov. Nikog ne zanimaju ni Grdović ni Lokin, evo koga iz Hrvatske žele čuti naši u Irskoj

5. svibnja 2019. - 23:36
10498454

 

Možda će nam za desetak godina neki povratnik na Prokurativama zapjevati 'Vratija se barba iz Irske/ ciloj Banovini podilija triske' - piše Slobodna Dalmacija.

Da Hrvati masovno iseljavaju u Irsku, Njemačku i druge zemlje godinama povišenim tonom upozoravaju demografi, propovjednici, novinari, pa i političari. Čitamo da u Njemačkoj trenutno živi 400 tisuća hrvatskih državljana, u Irskoj deseci tisuća. Iseljenika je toliko da se već javila inicijativa da se u irskome Corku pokrene škola na hrvatskome jeziku. Irski ogranak HDZ-a već je osnovan.

Ovdašnji bandovi već godinama nastupaju i u Irskoj, u Dublinu i Corku. Osječka Gužva u 16-ercu, Hladno pivo, Crvena jabuka, Brkovi, Dubioza kolektiv uspješno su se ogledali u tamošnjim klubovima. Za sada pred nekoliko stotina posjetitelja, ali za koju godinu mogli bi nastupati u dvoranama, a za desetljeće i na stadionima.

U Dublinu već nekoliko godina djeluje “Ex Yu Band Dublin”, koji na svojim svirkama okuplja publiku iz cijele bivše države, pa i Irce. Ako Amerika i Engleska nisu zemlja proleterska, Dublin i Cork slušaju hrvatski rock.
U Irskoj je čak za komornije usmjerene iseljenike koncertrirao i Zagrebački gitaristički kvartet. Novine bilježe da je početkom ove godine iseljene Hrvate posjetio i Bloger Krule.
Ukratko hrvatska zajednica u Irskoj je respektabilna i nije promakla onima koji brinu da iseljenici imaju domovinsku zabavu.
Koliko veseli da iseljenici ne žele prekinuti pjesmovnu vezu s domovinom iz koje su otišli, toliko je upadljivo da se o iseljenima baš ne pjevaju pjesme.

Lakše do pasoša nego do posla

Dobar dio izvođača koji su nastupili u Irskoj u svojim pjesmama isticali su se kritikom domovinske stvarnosti, nepotizma, socijalne neprohodnosti, propasti ekonomije i morala, nemogućnosti da se nađe posao. Njihova publika je ona koja je lakše došla do pasoša nego do stranačke iskaznice, o radnoj knjižici da ne govorimo.
Kako je u Slobodnoj 14. kolovoza 2016. godine napisala Mirela Goreta, iseljenici u Irskoj "pokušavaju realizirati snove zamrle u bespućima hrvatske stvarnosti i najmanje što im nedostaje su pjesme simpatičnog ljubitelja bevande iz zadarskih Arbanasa.
Lake note, nabijene srcedrapajućim stihovima sapetim u banalne tekstove, koje udaraju na prvu loptu i mame suze na oči dirnute publike, nisu njihov emotivni okidač. Oni su u Irsku stigli iz revolta i nisu još, poput većine tipičnih gastarbajtera starije generacije, dali nostalgiji da se razmaše.
Za takvo što, zapravo, nemaju ni poriva ni vremena. A za čim bi i žalili, za besperspektivnom zemljom trulih političara koje samo brine budućnost vlastite djece. Zbog takvih su je i napustili, a suze za opustošenom i pokradenom domovinom zatomili na neko dulje vrijeme".
Sejo Sexon, odnosno Zabranjeno pušenje, nedavno je objavilo pjesmu "Irska" u kojoj opisuje rad za šankom, tetovažu djeteline i mogućnost da se kupi gitara.

Dok god mogu slati...

"Ali neću tuzi dati da mi duša pati/ Ja moram biti tu i dok god mogu slati,/ rodbini svojoj para i paketa/ Živjet ću kod ovog čudno dobrog svijeta", pjeva Sejo.
Mile Kekin iz Hladnog piva napisao je pjesmu o potrebi odlaska "Atlas", koja bi mogla biti himna odlazeće generacije: "Zato ajmo bilo kud/ sjever, zapad, istok, jug/ zavrti atlas/ bit će tu mjesta za nas", pjeva Kekin moleći široku rijeku da ga pusti prijeko jer mu je ovdje prekipjelo i od zvonika koji "teškim batom udara na svakoga ko imalo odudara"

Zanimljivo je da su Sejo i Mile, inače slični po poetikama, imali iskustvo odlaska. Sejo se nakon višegodišnjih trauma u ratnom Sarajevu, odselio u Zagreb, a pjevao je građanima BiH raseljenim diljem svijeta. Prije petnaestak godina Zabranjeno pušenje snimilo je čak live album iz Saint Louisa, kao što je Dino Dvornik sa Songkillersima snimio live album u Munchenu, pred brojnim pripadnicima "minhenske bojne".

Gastarbajter Kekin

Kekin je i sam kao dijete gastarbajtera živio u Njemačkoj i vratio se u Gajnice u tinejdžerskim godinama tako da mu je iskustvo odlaska i povratka blisko. Drugi iseljenik i povratnik Miroslav Škoro, koliko znamo, još se nije glazbeno očitovao na slavonski egzodus.
Ni drugi očekivatelji porinovskih nominacija zasad se nisu nadahnuli ekonomskim preseljenjem desetaka tisuća ljudi u punoj intelektualnoj i fizičkoj snazi. Kako domaća estrada poslovično kasni, možda će pjesme doći kasnije, kad iseljeništvo postane brojnije i financijski jako da napuni dvorane.
U aktualnoj krizi kadrova od čistačica do liječnika i doktora znanosti nameće se poveznica s ranijim stanjem, legendarnim otvaranjem granica iza 1965. kada dolazi do masovnog odlaska takozvanih gastarbajtera. Razlika je u startu bila drastična.
Oni su govorili da će se vratiti, i većina ih je prije ili poslije to i napravila. Nisu odlazili ni s cijelim obiteljima. Često je, i to ne iz političkih razloga, ostajala supruga, a gotovo redovito djeca. Danas odlaze cijele obitelji, najčešće bez ikakve želje da se vrate.
Prije su uglavnom odlazili kadrovi bez fakulteta, a danas u "društvu znanja" odlaze bakalaureati, magistri i doktori znanosti.
Tadašnja je estrada, koja je živjela svoje zlatne dane, nakon nekoliko godina reagirala na odlazak radnika. Za tadašnje glazbene standarde, koji nisu mogli provariti ni tekstove Runjićeve "Potraži me u predgrađu" sa napuštenim psom, svakodnevica gastarbajtera nije bila inspirativna. Samo im je nakon filmskog falio i estradni crni val.
Da je tada djelovao Tonči Huljić pa da zidanje kuću trokatnice prilagodi u zgradu stokatnicu, možda bi i prošlo.

I mog su oca nagnali na povratak

Ovako se čekala nacionalna euforija 1971. da Vice Vukov na stihove poslovično odličnoga, štoviše ponajboljeg Drage Britvića, koji je bio useljenik u čakavski i kajkavski idom, otpjeva "Tvoju zemlju" s pozivom za gradnjom doma. Mnogi su ga i sagradili, neki, kako smo vidjeli u legalizaciji, i bespravno.


Ta proljećarska himna na glazbu Alfija Kabilja bila je toliko sugestivna da je i Ivicu Račana nagnala da taj hrvatski "This land is Your Land" koristi u kampanji izbora, koje je doduše izgubio.
Evo sada je parafrazirana za naslov skorog koncerta na Poljudu "Moja zemlja".
I zadnje, ali ne najmanje važno, stihovi "Tu ćeš naći uvijek dom,/ srce koje kuca za te,/ ruku da te prati,/ majku da te shvati,/ znat ćeš sve što treba znati" i moga oca nagnali su na povratak iz Njemačke.
Vice je vrlo brzo poslije nje stavljen na mod "bez zvuka" pa je i zbog toga izostao još veći povratak gastarbajtera. Pobornici teorije urote možda bi složili konstrukt da je sistem zabranio Vicu kako se ljudi ne bi vraćali i tako smanjivali nacionalni bruto proizvod i nezaposlenost.
Vice je inače klasik žanra iseljeničke i povratničke pjesme. Na kajkavskom je na stihove Ane Bešenić Pešice otpjevao "Suzu za zagorske brege", pjesmu o odlasku koja ima suze, gotovo neizostavnu mati i obećanje povratka. Pjesma udara na suzne žlijezde čak i ako ne razumijete kajkavski.
Vice je na kajkavskom otpjevao i "Gruntek ne bum ostavil". A i "Pismo ćali" na stihove Tomislava Zuppe s finalnim stihovima "vrati se, ćale, puno te molim, barem brez šolda jerbo te volim" pjesma je o odlasku i željenom, makar luzerskom povratku, iz pozicije ostavljenog.

Zuppa se tek u penziji vratio u rodni Split i dobro je znao što je želja za povratkom pa je o tome ostavio i besmrtne stihove "Romance" i "Cvijeta čežnje", a i Vice Vukov potvrdio je da su o iseljeništvu najbolje pjevali oni koji su ga iskusili ili ga pretkazali. Vice je i sam nakon skoro dvadeset godina proveo u unutarnjem egzilu kao emigrant u vlastitoj zemlji.
Emigrantska drama nije mogla zaobići ni Đorđa Novkovića koji je 1975. godine za Pro Arte napisao glazbu i tekst "Tužno plačem kuću ostavljam". U njoj je u nekoliko stihova i slika pogodio arhetipsku gastarbajtersku situaciju: tuđinu, majku, dragu, tugu.
"Nije lako zbogom reći, draga,/ dugim putem poći u tuđinu/ ostaviti majku nasred praga/ gledat zlatna polja kako zriju./Tužno plačem, kuću ostavljam/ stare staze, travu zelenu/ dragoj ovu pjesmu poklanjam/ meni tugu, tugu golemu".
Nakon tih stihova barem pola onih koji mislili otići plačući je odustalo, a otišli su samo najmotiviraniji i proslavili ovdašnje radne navike. Oni suprotnih radnih navika, kako vidimo, ostali su u domovini. Usput, ta singlica koja je bila srebrena, i sada ima tri milijuna pregleda na you tubeu.

I sam Novković selio se iz Sarajeva u Zagreb, iskazao se u pjesmama koje su dvosmisleno govorile o odlasku koji je mogao biti ljubavni i egistencijalni ("Doviđenja i ne plači" za Džoa Maračića Makija i "Tužna su zelena polja" za Pro Arte). A u pjesmama "Kad u vojsku pođem ja" i "Tko te ljubi dok sam ja na straži" okupirao je želje i pozdrave, ali i dao toksične doze ljubomore sivomaslinastim stražarima.
Te pjesme o odlasku u JNA bile su vedrijeg tona jer služenje armiji nije smjelo nositi veliku tugu i bilo je privremeno, nakon dvije ili tri godine, koje prođu kao vječnost, vraćao si se u civilstvo.
Je li zbog desetogodišnjice otvaranja granica ili donošenja Ustava iz 1974, te 1975. godine - važne za iseljeničke, gastarbajterske pjesme, Kemal Monteno piše "Zemljo moja" koju su otpjevali Ambasadori.
U stihovima "Vidim polja što se žitom zlate/ i na brijegu vidim rodni dom/ svakog trena mislim na te/ zemljo moja/. A u polju moja duša spava/ usred žita kao zlatna klas/ postelja joj meka trava/ zemljo moja. I dok ja nisam tu/ pokraj nje, da skupa predamo se snu/ svaku noć čujem glas/ koji zove, dođi, sreća čeka nas..." idilične su slike doma na brijegu, rodnih polja, dislociranosti, duševnih boli koje bi se od hrvatskih sudova mogle naplatiti u milijunima kuna, pupčane želje za povratkom..
Dobro što je to bila moja najdraža iseljenička pjesma, koju sam slušao uz gastarbajtersku emisiju nedjeljom u podne "Jugoslavijo, dobar dan", ta pjesma i danas u Keminoj izvedbi odlično sprječava suhoću oka, ali navodno je to bila i najdraža pjesma Josipa Broza Tita.
Da su Savka i Tripalo znali maršala taknuti u živac kao Monteno, manje bi se 71. robijalo. Ali jedan je bio Kemo, i nije se bavio politikom. Da se ta pjesma učestalo pušta sumnjivo i naglo obogaćenima, zajedno sa slikama osiromašenih, ovršenih i iseljenih, moguće da bi otkrili tajna spremišta novca i suznih očiju vratili oteto.
Naravno da ni tada mladi vladar domaće estrade Mišo Kovač, kojega iz domovine ne bi otjerala ni oklopna divizija, nije mogao ne primijetiti emigrantski val pa je 1973. na stihove i glazbu Zdenka Runjića punim srcem i plućima otpjevao "Bijela me nosi lađa" o onima koji odlaze morskim putem. Mišo je poslije otpjevao i Futinu i Trumbićevu "Ne tuguj, Dalmacijo", a posljednjih godina otpjevao je i nekoliko odličnih pjesama o povratku u Dalmaciju, na što je netko na internetu reagirao komentarom "Pa vrati se već jednom".
Te 1973. godine tada jako popularni Kićo Slabinac na stihove Alfija Kabilja otpjevao je "Poljubi me za sretan put, sa doviđenja, ja odlazim na dalek put, život se mijenja. Poljubi me za sretan put, i reci zbogom, piši da me čekaš, piši da me voliš ti..."

Godinu poslije klasik na tu temu, "Nevera", B-stranu singlice "Leute moj", ispjevao je i Toma Bebić. "Evo me ovod posli triest godin,/ evo me na mul, uvik san ga snija./ Nima više Jere, stare šjore Kate,/ ne vidin ni Tomu, Ive je još tot./ Ive, Ive, Ive, jema li još koga!?/ Ive, Ive, Ive, živi li još iko!?", pita se Tomin rudar iz Čilea, a s njim će se pitati i mnogi drugi bivši i budući povratnici.
Oliver Dragojević, Velolučanin na privremnom radu u Splitu, koji se nakon nekoliko godina pjevanja u inozemstvu vratio bogatiji iskustvom nego imovinom, u "Antoniju" je opjevao Cervantesa iz Malog mista, opjevao je Fiamengovu i svoju "Rojenu valu", ali i pjesmu ostanka i kampanilizma, Trumbićevu "Ča će mi Coapcabana".
"Nostalgiju" Tea Trumbića 1978. izveo je Libertas, s mladim tenorom Milom Hrnićem, čiji bi se glas sa Srđa mogao čuti i do najudaljenijeg iseljenika s Ognjene zemlje. I tu se pjeva o tuđini, obraća se majci.
"Noćas će, majko, plakat gitara, a moje misli našem kraju poći/ kad zvijezde gasnu, budi se nada/ sa novim jutrom bol će možda proći/ Pod ovim nebom što nudi snove/ i gdje za srećom srce dugo luta/ oči su našle skrivenu stazu/ ali za dušu moju nema puta/ Nostalgija, to je bol i čežnja srca mog... " Riječ je o odličnoj, nezasluženo zaboravljenoj pjesmi.
Iste te dobre post-punk godine Đani Maršan je na tekst Drage Britvićaotpjevao "Dico moja" iz perspektive majke. "Kako vrime zadnje ide,/ a vi svitom kuda koji./ Otkinuti od svog škoja,/ mili moji, dico moja... Da ništa drugo ne da vam svit,/ do komin i kamen i sol,/ nekoga će uvik ovdi bit/za iznit vina na stol". Pjesma je bodulska, nije u prvom planu, ali u sitne sate zna duboko udariti.

Jedna od najljepših gastarbajterskih pjesama, iz ranih osamdesetih, je "Hiljadu dana, hiljadu tuga" koju je na prepjev Željka Sabola otpjevao Darko Domijan, pjevač koji je otpjevao tugu vojnika pa gdje neće tugu gastarbajtera.
Počinje parlandom "Krenuo sam od kuće u predvečerje, dugo su me svi pozdravljali, a onda je vlak nestao u daljini. Prolazili su dani, mjeseci i godine, osjećao sam da ne mogu bez svojih najbližih, spremio sam kovčeg i odlučio da se vratim". Refren nudi idiličnu sliku: "Lijepo je sad u kraju mom/ lijepo je negdje imati dom/ više mi vrijedi nego cijeli svijet/ zelena trava, u travi cvijet./ Hoću li tad biti još uvijek sretan i mlad?". Odgovor je nažalost predvidljiv, sretan možeš biti, mlad ne.
Emigrantska problematika nije ostala samo na glazbi. Bogdan Žižić snimio je filmove "Rani snijeg u Minhenu" i "Ne naginji se van", Nikola Babić"Lude dane". Slike na tu temu stvarao je Drago Trumbetaš, fotografije Mladen Tudor, gastarbajtere su opisivali Ivan Raos, poslije Mate Matišić, sve po visokim njemačkim standardima.
Uz odlaske vlakovima i mercedesima, opjevan je i odlazak na brodove. Uz klapske klasike, tu je Popadićeva "Mornareva pjesma", Arsenova "Zaludu me svitovala mati", "Ploviti se mora" Krste Jurasa i druge.

U iseljeničku temu uključili se i rokeri. Zabranjeno pušenje u "Dok jezdiš k Alemanji" iz 1985. odlično je opisalo emigrantsku stvarnost. "Dugo si ljubio ženu i sina/ već je visok metar i četr'es šest/ poljupcima je zvonila stanična aula/ dugo nisi puštao njegovu malu pest.../ U osam i trideset stižemo u Frankfurt/ bezbrojna misao glavom ti luta/ ponovo provokacije, neprijateljske emigracije/ ponovo arbajt za gazdu Kurta./ I pitaš se, koliko još puta/ da kupiš njivu i zavist sela/ zbog prekrasnog bijelog švapskog auta....".
Sejo Sexon se poslije iskazao i u pjesmi "Hadžija ili bos", pjesmama o Sarajevu, predratnoj Bosni, yugu 45...
"Fratello" Jurice Pađena napisan je iz sicilijanskog ključa, ali korespondirao je i s domaćom čežnjom, i bio hit.
Azrina "Pit, i to je Amerika" pjeva o našem rudaru iz Amerike koji "jedino za čime žudi/ je da umjesto blaženstva i raja/ vidi zoru kako rudi/ i sunce starog kraja". Emigrantske nastambe pogađa i ono "samo jedno mjesto na svijetu koje se zove dom" Jure Stublića.
U podtekstu iseljeništva postoji i snažan poriv da se ode, gotovo neovisan o društvenom okruženju, kao kod Popadićeva "Skitnice" kojeg daljine vuku. Kako pjeva Oliver u Copacabani" "obaša san sva mora, vidija san cili svit". Ili u Futinoj - Papićevoj "Pusti me, pusti, majko/ bili svit me zove", Grdovićevoj "Proša sam sjever i jug/ i sedam puti svit u krug"...
Potrebu za odlaskom zapisao je i Johnny Štulić u "Balkanu": "Jednog dana nema me/ da nikada ne dođem/ prijatelje koje znam/ ne poznajem kad prođem/Kao da me nikada/ na svijetu nije bilo/ kao da me njezino/ tijelo nije htilo...". Formulu "putuj globalno, sanjaj lokalno" zagovara i jugoslavenska budnica iz osamdesetih: "Širom svijeta put me nosio,/ za sudbom sam svojom hodio,/ u srcu sam tebe nosio,/ uvijek si mi draga bila/ domovino moja mila...".
Naravno, bilo je i onih koji su se vraćali kao Novkovićev "Barba iz Amerike" što se šeta cili dan po rivi. Na početku stoji Arsenova "Vraćam se tu" iz 1968. ljudima koji mu mogu više dati. Nekoliko godina poslije nastala je i Dugmetova "Goodbye, Amerika" u kojoj Goran Bregović tužno sklada da "za dolar prodaje se sve". Danas je, vidimo, usvojio tu činjenicu.
Magnetsku privlačnost doma u ovom mileniju slavi i Leut magnetik stihovima "Evo me doma/ dobre voje san odma/ na materinoj spizi... ". Svojevrsni povratak klikću i dalmatinski galebi kao Milo Hrnić u pjesmi "Vrati se opet na naše more" ili Đorđi Peruzović u "Dođite opet litu je kraj".
Ali za razliku od ekonomski potrebitih i lutalica, bilo je i onih koji su ostajali, što je u stihovima Tonča Petrasova Marovića "Ne treba nikamo ići/ nigdje drugdje tražiti/što jest i tu je" uklesano na štandarcu na splitskoj Pjaci. Pjesmu ostanka "Tu je moj dom" na tekst Alke Vuice 1994. otpjevao je Mladen Grdović sa stihovima: "Tu je moj dom, tu je ostalo sve/ u kući kamenoj moje matere/ tu je moj dom, tu je u duši moj mir/ u kući kamenoj ja ću ostati".
"Croatio iz duše te ljubim" klape Intrade na stihove Ante Sikirića bio je domoljubni poziv da se ostane.
"Još se sićam onih riči/ Što mi uvik priča ćaća/ Nemoj sine nikud ići/ Tvoj je kamen, maslina i drača/ Nek te rani kora kruva/ Kapja vina, zrno soli/ Nek ti kušin bude stina/ Al' Hrvatsku sine voli". Ali ta pjesma najbolje oslikava promjenu vremena i generacija, pomirene starije i mlade koji se time ne zadovoljavaju pa je splitska punk grupa "Ilija i zrno žita" napravila oštru obradu "Neka tebi kušin bude stina, piz.a ti materina".

Devedesete godine su vrijeme povratnika. Iseljenička pjesma prekooceanskog povratnika Miroslava Škore "Ne dirajte mi ravnicu" 1991. postala je patriotska i ukazala na blisku vezu doma i domoljublja. Povratnik Mate Bulić također se odlično snašao.
Sve navedene iseljeničke pjesme najčešće su ispjevane iz muškog grla. Žene koje posljednjih godina odlaze vani još nisu pustile glas iz grla. U ovim muškim pjesmama, uz zemlju i rodni kraj, najčešći motiv je majka, kako to obično biva na jugu i istoku. Tu je i mladost, draga koja čeka, rodbina i prijatelji, djeca, more, nostalgija, gubitak. Te pjesme govore da je čovjek uvijek na gubitku, da uvijek ima ostatka, da možeš dobiti novac, ali ne i potpunu sreću, mir i obitelj.
One su nastajale u zlatno doba domaće estrade, sedamdesetih i osamdesetih godina, u njima su se ogledali najbolji tekstopisci, skladatelji i izvođači koji su pogodili u dušu raspolućenog iseljeništva, gdje sagraditi dom, školovati djecu, da li se vratiti. Materijalisti će naravno u svemu vidjeti ekonomski motiv da se zaradi prodajom ploča, turnejama, željama i pozdravima, ali ipak bilo je empatije za te ljude i njihovu situaciju. Više nego danas.
U današnje vrijeme bogatiji je opus društveno-kritičkih pjesama, kakve stari SUP i kazneni zakon ne bi tolerirali. Tako je Hladno pivo u pjesmi "Na ovim prostorima" prije koju godinu otpjevalo "Specijalitet mog kraja/ je sve ono što razdvaja/ Ako si rođen van okvira/ ovdje nećeš naći mira/ crkveno se zvono čuje/ priziva nove oluje/. A u "Firmi" pjevaju "svi na pod/ ovo je privatizacija/ Napravite mjesta za obitelji dvjesta".

 

I Dubioza kolektiv društvenu kritku uputila je i u pjesmama "Blam", "Himna generacije" i "Prvi maj", a u "Pionirskoj" pjevaju "Pošaljimo mlade u dijasporu da rade/ da kopaju kanale i farbaju fasade/ pošaljimo mlade u dijasporu da rade/Da ribaju tanjire do kraja balade"..
Danas ljudi odlaze s namjerom da se ne vrate, "Želje i pozdrave" zamijenili je Skype, Facebook i WhatsUp, umjesto tandarkanja okašima tu su jeftini letovi. Ne treba nositi puno prtljage, sve se može kupiti ovdje ili na internetu, a tako se šalje i novac.
Danas je obitelj slabije povezana nego prije šire susjedstvo. Svatko gleda svoja posla i svoj ekran i bori se za svoje mjesto na kauču. Teško se sastavlja i vlastiti život, ne stigne se misliti na odlazeće. Možda zato još nema i novih iseljeničkih pjesama. Trebali bi ih ispjevati sami iseljenici, a oni ne stignu od posla.
A kakve bi te pjesme bile? O povratku i sanjanoj domovini, dužnosti, zelenim i žutim pojima? Teško. Čini se da bi im dobro sjeo onaj stari Bregovićev "Blues za moju bivšu dragu" sa stihovima: "Nikad se neću vratit/ u svoj rodni grad,/ tamo ne ne čeka nitko..."
Možda stvarno treba još koja godina distance za nove iseljeničke pjesme. Tko zna kakve stihove i emocije će nam one donijeti. Možda će nam za desetak godina neki povratnik na Prokurativama zapjevati "Vratija se barba iz Irske/ ciloj Banovini podilija triske". Ne ostavljajmo svaku nadu, mi koji ostajemo.

 

Bratstvo i iseljeništvo
Iseljeničke pjesme nisu naravno samo hrvatsko obilježje. Stara makedonska pjesma "Tuginata pusta da ostane", koju je obradom popularizirao Štulić, povezuje kletvu, tugu i tuđinu gdje djevojka tri godine čeka pečalbara, a on se u tuđini oženio drugom. Iz makedonske tradicije dolazi i "Prokleta da je Avstralija" koja donosi kruh na stol, ali razara obiteljske i prijateljske odnose.
Iz bošnjačke tradicije u klasiku "S one strane Plive" ima stih "svaka tuđa zemlja tuga je golema". Pametnome dosta.
Meho Puzić 1977. godine pjesmom "Tebi, majko, misli lete" pogodio je mnogo emigrantsko srce, a opus je pojačao i pjesmama "Na put se spremam", "Srećan, sine put" i "Moj brate u tuđini". 
Iz srpske tradicije Bajagini "Moji drugovi" superiorno su opjevali pobratimstvo u emigraciji bez granica, Oliverova "A sad adio" šalje poruku "Ja ću se vratiti". A "Gastarbajterska" Bore Đorđevića karikirano govori o gastarbajterskoj svakodnevici. 
Po motivima zelenih polja, drage i sela iseljeničke pjesme lako je povezati s country pjesmama kao što su "Green Green Grass of Home", "Detroit City" ili "Sing me back home". Poveznica naravno ima i u bluesu i foklloru iseljeničkih naroda Iraca, Talijana, Grka. Za komentar tih veza htjeli smo pitati Sinišu Škaricu, ali on je zauzet dovršetkom svoje nove knjige. Najvažnije je da se ne seli.

25. studeni 2024 08:30