Časna sestra Ljilja Lončar (62), dugogodišnja ravnateljica splitskog Centra za rehabilitaciju "Samaritanac" i jedna od najpoznatijih hrvatskih misionarki, više nije časna sestra. Zaredila se davne 1981. godine, u misijama provela više od četvrt stoljeća, a iako je zadnjih godina službeno "samo" misionarka milosrđa, i dalje je svi zovu časna.
Zovu je i hrvatska Majka Terezija, jer je prikupila punih 26 godina misionarskog staža u najsiromašnijim zabitima najsiromašnijih zemalja i jednostavno nije imala srca vratiti se u svoj splitski samostan u Ćiril-Metodovoj nakon što je iz prve ruke vidjela glad, neimaštinu, bijedu, kriminal i sve zlo ovoga svijeta. Smatrala je da je potrebnija u kubanskim slamovima, ekvadorskim četvrtima gdje Bog nema svoga, venezuelskim favelama, tanzanijskim najsiromašnijim selima.
Korona ju je zatekla u Venezueli, gdje je vladala stroga karantena, ali i nestašica hrane, lijekova... Otamo je stalno apelirala za pomoć, a pomoć je stizala preko udruge "Zdenac", neprofitne organizacija civilnog društva, koja je 2003. u Splitu i osnovana na njezinu inicijativu. Tome je prethodilo njezinih 13 misionarskih godina u Ekvadoru, gdje je kao mlada redovnica na poziv svoje prijateljice časne sestre Lenke Čović otišla još 1989. godine.
- Nikad neću zaboraviti dan kad sam od nje dobila šareno avionsko pismo. Strahovala sam da se neću snaći u misijama, da nisam dovoljno dobra ni hrabra za to, ali na kraju sam završila u Ekvadoru, u suptropskim planinama Anda, i odlazila sa sestrama i laicima kroz prašumu u kuće od dasaka, među ljude za koje nitko nije znao, koji su se rađali i umirali bez upisa u matične knjige. Među njima je bilo i dosta Indijanaca, izvlačili smo bolesne, dovodili ih u naš centar... - prisjeća se svojih misionarskih pothvata Ljilja Lončar.
Kad smo je zadnji put za Slobodnu Dalmaciju temeljito "ispovjedili", a bilo je to prije osam godina, tada još uvijek časna sestra Ljilja već je dvije godine bila u eksklaustraciji, što znači da je, uz odobrenje svojih poglavarica, živjela izvan svoje redovničke kuće. A njezina je kuća godinama bila u Splitu, u samostanu Službenica milosrđa, domu časnih sestara koje Splićani zovu anćele.
Budući da se ni nakon treće godine svojevoljnog izgnanstva nije vratila u samostan, prestala je biti redovnica sestra. Živjela je isto, radila isto kao i godinama prije, ali Zakonik kanonskog prava tako propisuje.
Zašto se niste vratili u samostan?
- Ja sam jedina časna koja je radi misija zauvijek napustila samostan, i to zato što mi je srce govorilo da mi je tamo mjesto. Bila je to teška odluka. Do dana današnjeg mi je bolno o tome razmišljati, nije se bilo lako nositi ni s nekim komentarima... Srećom, ja sam osoba koja, kad nešto čvrsto odluči, više ne razmišlja o onome što je bilo i što je moglo biti, orijentirana sam na ono što je sada i ovdje. Bog sve to vodi, a ja samo moram pažljivo osluškivati. Sestre iz moje Družbe napravile su sve da ne odem, ali ja sam čekala 11 godina da se "Zdenac" pravno pripoji našoj Družbi, ali nije bilo volje od strane nadležnih. Dugo sam se premišljala, a jednom kad sam presjekla, u meni je nastao mir - iskreno će ova predana misionarka s kojom smo razgovarali u Splitu, u prostorima njezine udruge na Brdima, gdje ovih dana boravi prigodom obilježavanja 20 godina "Zdenca".
Tim povodom održano je bilo i misno slavlje, koje je predvodio don Jure Vrdoljak, župnik župe sv. Mateja apostola na Ravnim njivama, a u koncelebraciji su bili don Ante Delić i don Tomislav Ćubelić, koji je, među ostalim, istaknuo kako je najplodonosnije kada su poziv i poslanje usklađeni, kao što je slučaj sa "Zdencem".
Dakle, iako više niste redovnica, još uvijek imate podršku Crkve?
- Ne Crkve kao institucije, ali imamo podršku brojnih pojedinaca, svećenika i časnih sestara koji podržavaju sve što "Zdenac" radi. A u ovih 20 godina postojanja nastojali smo što više konkretnih djela milosrđa napraviti. "Zdenac" je preko svojih suradnika, donatora i kumova ukupno školovao točno 10.365 djece. Djelujemo ne samo u Hrvatskoj, nego i u Tanzaniji, na Kubi i u Venezueli, gdje "Zdenac" ima svoje kuće, ali projekte provodimo i u Ugandi, Nigeriji, Kongu, Ekvadoru i Keniji - govori nam misionarka Ljilja Lončar.
S njom su ovom prilikom u Hrvatsku stigle i Anna Ngwale Edwin, mlada učiteljica iz Tanzanije, te Iliana del Valle Gomez, potpredsjednica "Zdenca Aljibe" u Venezueli. One ovih dana obilaze škole i vrtiće po Hrvatskoj i preko Ureda za Hrvate izvan Hrvatske uče naš jezik na Filozofskom fakultetu.
Kumče iz Tanzanije sad je učiteljica
Annina priča je posebno inspirativna. "Zdenac" godinama prikuplja novac za djecu iz siromašnih zemalja na način da se šalju novčani doprinosi od 150 eura godišnje za njihovo školovanje, i to u Ekvadoru, Tanzaniji, Ugandi, Nigeriji, Kubi i Kongu. Ljudi koji uplate taj novac postaju kum određenom djetetu na godinu dana. Trenutačno u Hrvatskoj ima 700 takvih kumova.
Dakle, Anna Ngwale Edwin je i sama bila kumče "Zdenca". Postala je to u dobi od šest godina. I dandanas se sjeća kad su joj u njezinu skromnom domu pristupile misionarke "Zdenca" Splićanka Nives Muše i Nives Iličić. Taj susret je sve promijenio. Anna za oca nikad nije znala, a majka joj je umrla dok je još bila beba. Odgajala ju je baka. Bile su toliko siromašne da bi joj baka znala staviti kamen kuhati u lonac i cijeli dan bi joj govorila da samo što nije gotov obrok, držeći je u nadi da će imati što pojesti, a onda bi joj pred spavanje priznala da joj nema što dati jesti.
- Anna sada hrvatskoj djeci iz prve ruke objašnjava kako su djeca u njezinoj domovini sretna ako imaju dovoljno bijele pure i ako imaju mamu. I govori im da budu zahvalni Bogu na onome što imaju. Njoj je "Zdenac" pomogao da se školuje, ona je zbog dobrotvora iz Hrvatske završila školu i postala učiteljica i sad pomaže drugima - ponosna je osnivačica "Zdenca".
U Tanzaniji "Zdenac" ima svoj internat za djevojčice, a sad tamo grade i đački dom za 50 dječaka srednjoškolaca, projekt vrijedan za naše pojmove skromnih, ali za afričke značajnih 200.000 eura. Već su skoro uredili sobe, sanitarne čvorove, ured i apartman za odgojitelja, a sve je to financirao anonimni donator iz Splita.
- Ostaje nam još napraviti bunar s instalacijama, kuhinju i višenamjensku dvoranu, a onda ćemo tamo početi provoditi naš cjeloviti program odgoja - veseli se Ljilja Lončar.
Jesu li ta djeca beskućnici, zanimalo nas je.
- Ne, u tom dijelu Tanzanije gdje smo mi, u mjestu Ujewa, praktički nema beskućnika. Ako neko dijete i ostane bez roditelja, preuzmu ga rodbina ili neki drugi ljudi i, nažalost, nerijetko pretvore u besplatnu radnu snagu... U Tanzaniji je u zadnjih 40-ak godina broj stanovnika narastao sa šest na 62 milijuna, ali mogu kazati da su ljudi u zajednici prilično solidarni. Ono što im mi nudimo, osim pomoći u osnovnim životnim potrebama i školovanju, jest cjelovit odgoj. Naši volonteri su njihovi duhovni roditelji, pružaju im ono što im roditelji ne znaju ili ne mogu dati. Kroz aktivnosti koje ih zanimaju, a to su prvenstveno sport i glazba, učimo ih redu, odgajamo njihovu savjest. U početku znaju biti vrlo rezervirani prema nama, ali vrlo brzo se uvjere u naše dobre namjere i prepuste - prepričava nam Lilja Lončar.
Radite li samo s djecom katolicima?
- Pomažemo svima. Misija je promocija čovjeka kao takvog. Idemo kod onih najugroženijih, u najsiromašnije domove, ne čekamo da oni dođu nama. Ali, ako donosimo lijekove, donosimo svima, ako gradimo školu, u tu školu idu svi, ako ih hranimo, hranimo sve. Nikad nije uvjet da osoba bude katolik. U Africi je dosta djece muslimana u našim programima, ali to nije nikakav problem. Isusu je bio bitan samo čovjek, nikad nije radio razliku među ljudima, a predrasude samo ograničavaju. Neka svatko prakticira svoju vjeroispovijest najbolje što može. Deset Božjih zapovijedi su ionako temelj etike i morala svima - tvrdi naša sugovornica.
Iznenadila nas je kad nam je kazala da je zapravo situacija u Venezueli i Kubi još i gora nego u Africi.
- Tamo većina živi sasvim suprotno od Deset Božjih zapovijedi. Ubij, ukradi... samo da te nitko ne vidi, to je pravilo. Naša kuća u Venezueli nalazi se u jednom od najopasnijih mjesta za život, mi smo došli tamo gdje se ni policija ne usuđuje doći, puno je bandi koje se međusobno ubijaju. Vrata našeg centra su sva izrupana od metaka, a i ja sam osobno puno puta odlazila u crvenu zonu i izlagala se opasnostima kako bih pomogla ljudima, ali mi se nikada ništa nije dogodilo. U Venezueli smo devet godina i sad vidimo plodove svoga rada. Odgojili smo generacije djece, svi su završili školu zahvaljujući nama i nitko od njih nije član bande. To je velika stvar i velika motivacija - tumači nam ova misionarka što je pokreće.
Grozno je, govori, i na Kubi, čak je i gore otkad je Fidel umro. Nedavno je "Zdenac" tamo poslao pune kutije lijekova. Svjedoči kako ljudi umiru od gladi i masovno pokušavaju napustiti zemlju. Putevi ih često vode i preko Rusije i Srbije, a krajnje im je odredište Španjolska, zbog jezika.
- A Venezuela, za razliku od Kube, ima i hrane i lijekova, ali ih najveći dio ljudi nema od čega kupiti. Ubijaju se radi litre ulje u pojedinim područjima - svjedoči Ljilja Lončar i poziva sve ljude da kontaktiraju "Zdenac" i pomognu tu sirotinju.
‘Radit ću ovo dok dišem‘
"Zdenac" ne pomaže samo potrebite u Trećim zemljama. Evo taman u Dugom Selu kraj Zagreba grade vrtić, pomažu siromašnima, samohranim roditeljima... Sad je to već jedna jako velika zajednica. "Zdenac" ima 50-ak volontera i tisuću suradnika, a pomoć je za njihove projekte svih ovih godina stizala sa stotina tisuća adresa. Samo časna Ljilja, pardon misionarka, poslala je bar 30 ljudi u misije.
- Sve su to bili civili, mladići, djevojke, neki i oženjeni. Neki su bili u misijama po nekoliko mjeseci, neki godinama i gdje god da su došli, mijenjali su živote tih ljudi nabolje - govori.
A koja je njezina sljedeća stanica? Afrika, kaže. Iako žene njezinih godina već debelo razmišljaju o mirovini, Ljilji ona ne pada na pamet.
- Pa meni su misije život, ja ću to raditi dok dišem. Žao mi je da sam morala napustiti samostan i jako mi fali zajednica, zajednička molitva, suživot sa sestrama, stil života. Sve mi to nedostaje - priznaje, ali odmah potom dodaje da se ne kaje zbog odluke da ustraje u svom pozivu misionarke milosrđa jer je nastavila i u novim okolnostima živjeti iste vrijednosti kao i prije, a to su molitva, sakramentalni život i karizma svete Marije Krucifikse.