Premijer Plenković je danas sa svojim grčkim kolegom Mitsotakisom razgovarao o sudbini hrvatskih huligana koji u zatvoru čekaju kraj istrage o neredima u kojima je smrtno stradao njihov kolega, grčki huligan.
Ajde super. Ako sam huligan i ja sam dite, da parafraziram pjesmu Harija Rončevića. Ljepše je to rekao naš bivši biskup Uzinić. On kaže da Bad Blue Boyse ne možemo jednostavno proglasiti huliganima, perući ruke od njihove sudbine.
Pa ipak, ajmo malo razmisliti što točno trebamo učiniti za loše modre momke. Treba li naš premijer od grčkog kolege tražiti da im se sudi u Hrvatskoj? Ne treba, jer je Grčka kolijevka demokracije, pa su u nekom trenutku čuli za trodiobu vlasti - sud je neovisan i premijer na njega nema pravo utjecati. Trebamo li država našim momcima platiti odvjetnika?
Zašto? Pa nisu oni tamo branili ni Dinamo, a kamoli Hrvatsku. Oni su svjesno išli u Grčku napraviti problem. Možda nisu imali namjeru sudjelovati u neredima u kojem će netko biti ubijen, ali su znali da im, kao navijačkoj skupini, ulazak u Grčku nije dozvoljen.
Pošli su tamo, naoružali se, maskirali i krenuli. Veliki frajeri i jaki momci. A sad kad su stvari ozbiljno izmakle kontroli, kad su ih ubajbučili, bacili u pržun, strpali iza rešetaka, odjednom su postali mamini i tatini kmečavci. Narikače. Tvrd im je ležaj, ne mogu se popiškiti jer ih stalno netko gleda, a što je najgore - grčki zatvorenici ih mrko gledaju.
Da se razumijemo, ne tvrdim da su BBB krivi za ubojstvo. Krivi su što su išli u Grčku unatoč zabrane, krivi su što su aktivno, svjesno, namjerno i organizirano sudjelovali u nemirima, što je blaži izraz za tučnjavu i uništavanje tuđe imovine. Je li netko od njih kriv još za nešto, utvrdit će grčko pravosuđe.
Aha, ali grčko pravosuđe je neefikasno i nikakvo, je l‘ da. I baš se nitko drugi nije našao kritizirati grčko pravosuđe nego mi. Mi kojima je pravosuđe svetinja i najefikasnija od svih državnih institucija, je l‘ da?
Nego vratimo se na huligane. Zovu li se Armada, Torcida, Bad Blue Boys ili cowboysi sasvim je svejedno. Huligani su huligani. Ne podnosim ni to da me sramote dizanjem ruku na fašistički pozdrav, a kamoli kad počnu mahati štapovima od dikele (dikela je inače riječ grčkog podrijetla i znači dvorog). Ne podnosim ni kad napadaju policiju, ali ono što mi je baš jadno jest kad ti mladi junaci počnu kmečati čim vide vrata policijske marice. Čim osjete smrad zatvoreničkog WC-a, njihova nevolja postane pitanje nacionalnog značaja.
E pa nije. Ne kupujem tuđe probleme. Imam dosta i svojih. Mogu navijati za Juga, za Gusara i bez da nekome polomim zube. Nekad nisam sretan suđenjem, nekad cijenama u Studenca, ali neću zato izvrnuti butigu. Sport je sport, a huligani su huligani. Eto ih tamo. Svaka budala ima svoje veselje. Njihovo je da se tuku. Svako veselje ima i svoju cijenu. Ono što su napravili u Grčkoj nije naše veselje. Pa neka je na njihov trošak. Kad ga plate, možemo razgovarati.