Razvijenost nekog društva mjeri se BDP-om, dodanom proizvodnom vrijednošću, ali svakako i po odnosu prema najugroženijim kategorijama.
Prema siromašnima, bolesnima, nemoćnima, onima s različitim vrstama teškoća zbog kojih trebaju stalnu pomoć i nadzor drugih.
Glavni likovi ove priče su očajni roditelji djece s teškoćama u razvoju, zatim Ante Babić, nedavno imenovani zamjenik državne tajnice Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, i Andrej Plenković, premijer u svom drugom mandatu. Obojica su u HDZ-u, što je ovdje bitno naglasiti jer je HDZ na vlasti i u prilici donositi zakone, mijenjati neke ustaljene prakse. Ali ovo je zapravo priča o socijalnoj (ne)osjetljivosti Hrvatske i nepostojanju sistema koji bi nas uvjerio da živimo u uistinu osjetljivom društvu, koje ima sluha za one kojima pomoć uistinu treba.
Suzana Rešetar i Lidija Blažević iz Udruge Sjena za gostovanja na N1 televiziji otkrile su neke detalje sa sastanka sjednice saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport na kojoj su i zastupnicima i članovima Vlade predstavile incijativu za povećanje naknade za roditelje koji su na produljenom dopustu zbog poteškoća u razvoju djeteta.
Naime, roditelji iz te skupine traže povećanje naknade od 2.328 kuna i nije mijenjana godinama, na 4.000 kuna.
“Gospodin Babić je rekao da trebamo shvatiti da postoji vrijeme za podizanje djece, nismo shvatile što nam je htio poručiti. Sami Zakon o potporama usmjeren je potpori roditeljstvu, a ne djeci. Doslovno nam je rekao da pošto se rade te izmjene, da je uvođenje tih izmjena ogroman fiskalni učinak za državni proračun. Trošak je uvođenje ovih mjera za 5.094 obitelji gdje jedan od roditelja koristi pravo na dopust, novaca nema. To je poruka dana – ako rodiš zdravo dijete, može sve, a ako rodiš bolesno dijete, ne može ništa”, ogorčeno je kazala Suzana Rešetar.
"Danas sam od zamjenika državne zamjenice doživjela da me pitao koliko ima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, rekla sam neku brojku oko pola milijuna s braniteljima i on je rekao da je to prevelika brojka za jednu državu i da oni doslovno otvore prozor i bacaju 200 milijuna kuna mjesečno. To je poruka ljudima s invaliditetom! Rekla sam da na tome treba poraditi, da imaju kvalitetno obrazovanje, podršku, da bi se mogli zaposliti i biti ravnopravni sudionici”, dodala je Rešetar na N1.
I dok se Babić nije oglašavao o izjavama roditelja, koji su ostali u šoku nakon Babićevih izjava, oglasio se – premijer Plenković.
On je u petak, za posjeta Divuljama kod Splita, poručio kako će on kao premijer učiniti sve da se osigura novac u proračunu za povećanje naknada roditeljima djece s teškoćama u razvoju, s čijim će se predstavnicima, kako je precizirao, naći početkom novog radnog tjedna.
"O toj sam temi razgovarao s državnom tajnicom Ureda za demografiju i mlade i u ponedjeljak ćemo primiti predstavnike roditelja. Naći ćemo rješenje koje će ići u prilog zahtjevu roditelja. Moramo još vidjeti koliki će biti proračunski efekt", kazao je premijer te istaknuo da je riječ o oko 5100 djece. Podsjetio je kako je Vlada već učinila velike iskorake glede povećanja rodiljnih naknada.
Dopredsjednica udruge "Sjena" Suzana Rešetar rekla je za Hinu kako su, prije premijerovog poziva na sastanak, roditelji bili najavili prosvjed ispred Ministarstva socijalne politike. Međutim, dodala je, Vlada je iskazala želju za pregovorima, na kojima bi se mogle otvoriti i druge teme, osim iznosa naknade, trenutno nešto manje od 2400 kuna.
"Ne želimo biti socijalni slučajevi koji će biti ovisni o naknadama. Želimo adekvatne socijalne usluge za našu djecu, kao što su plaćeni satovi logopeda ili psihologa te osigurani lijekovi i zdravstvena pomagala", kazala je Rešetar.
Naime, sat kod logopeda košta 250 kuna, a jedna inzulinska pumpa čak 20 tisuća kuna, od čega roditelji nadoplaćuju bar 50 posto iznosa, što je mnogima financijski neizdrživo.
Oni koji nemaju sličnih iskustava sigurno su ostali iznenađeni i ovim riječima dopredsjednice udruge Sjena:
"Imala sam velikih problema kod upisa svog djeteta na informatiku. Kako je ona izborni predmet, škola je poručila da ne može platiti asistenta, bez kojeg ne može pratiti školske satove. Tek nakon što sam uputila niz dopisa i pritužbi Gradu Zagrebu, uspjela sam riješiti taj problem", iznijela je iskustvo vlastitog problema i dodala kako roditelji često slušaju savjete u stilu "probajte upisati dijete u neku drugu školu".
"Ako imaš bolesno dijete, država te miče s tržišta rada i gura u ekstremno siromaštvo, ona uopće ne podupire majčinstvo", istaknula je Rešetar istim povodom.
No, kao što rekosmo, premijer je osjetio da bi šutnja države u ovom slučaju, ili da sve ostane na Babićevim navodnim primjedbama o "bacanju milijuna kroz prozor", bila zaista štetna i za samu Vladu pa se umiješao u slučaj. I to je za pohvalu.
Ono što nije za pohvalu je da iz iste vlasti dolaze ovako različite reakcije (upravo je premijer Plenković na sjednici Vlade od 3. ožujka potpisao rješenje o Babićevom imenovanju na mjesto zamjenika državne tajnice).
Također, tu je i pomalo senzacionalistički prizvuk "vatrogasne reakcije", što baš i ne odaje dojam funkcioniranja i učinkovitosti sustava. Danas u ovom sektoru, sutra opet u zdravstvu, socijalnim politikama uopće, odnosu prema starijim i nemoćnim osobama...
Jer, ne treba nam valjda novi Bandić, ili novi, u ovom slučaju hrvatski Vučić! Gradonačelnik ili predsjednik koji se "pojavljuje niotkuda i rješava stvar". U maniri najvećih populista, onih koje Plenković redovito i s pravom inače kritizira (istina, tko zna jesu li i birači uvijek voljni honorirati političare s vizijom na račun populističkih bukača koji "imaju rješenje za sve").
Uostalom, djeca s teškoćama su samo jedna od više ugroženih skupina u ovom društvu. Hoćemo li sve te probleme rješavati "vatrogasnim mjerama", zato što su dospjeli u fokus interesa medija ili se zbog njih organizira neki prosvjed, ili ćemo radije sustavno i planski raditi na tome da se u svakom trenutku zna tko ima kakva prava i kako ih može ostvariti? A da mu za to, primjerice, ne treba "veza". Poznanstvo nekoga iz lokalne, regionalne ili nacionalne razine vlasti, znate kako to već ide...
I zato je ovo dobra opomena državi. Ili bi to ovaj slučaj barem trebao biti. To jest, podsjetnik da su predstavnici vlasti na funkcijama zbog građana. I onih koji najviše trebaju organiziranu, sustavnu pomoć. Onih koje je očito najlakše zaboraviti. I koje nijedan političar ne smije gledati samo kao trošak.
Mandat za vladanje nije mandat za bahaćenje. Barem ne u razvijenim demokracijama.