Je li janjetina glavni motiv za desant Ličana na središnjicu HDZ-a u Zagrebu?

Što je dvjestotinjak ljudi motiviralo da u srijedu popodne, dakle usred radnog tjedna i još za trajanje radnog vremena, sjednu u autobuse i kao koferi se voze do Zagreba da bi tamo par sati izvikivali “Franjo!, Franjo!”, pjevali “Zovi, samo zovi!”, malo bauljali po praznim hodnicima zgrade središnjice HDZ-a i onda se u sitnim satima vratili kući, pa sutra rano ujutro ustali i išli na posao?

Odgovor leži u lojalnosti Darku Milinoviću, dojučerašnjem neprikosnovenom HDZ-ov guverneru Like kojemu se drma stolica. Milinović je izgubio živce jer mu je jasno da bi na unutarstranačkim izborima mogao izgubiti poziciju šefa ličkog HDZ-a. Izbori su se već nekoliko puta odgodili, a Milinović procjenjuje da su mu sa svakom odgodom sve manje šanse. Čini se da je dogorjelo do noktiju kada se odlučio na javni cirkus - mobilizaciju stranačku vojske koju je poslao u juriš na praznu zgradu stranačkog sjedišta.

Milinovićeva računica je jasna. Ako nakon ove autobus demokracije bude izbačen iz HDZ-a, kako mu je zaprijetio politički tajnik stranke Lovro Kuščević, ipak nema što izgubiti. Gubitak unutarstranačkih izbora u Lici za posljedicu će imati jednaku političku eutanaziju kao i ako ga aktualna vrhuška šutne iz HDZ-a. Njegovi su motivi i više nego jasni, a jasno je i zašto su lički HDZ-ovci ušli u autobuse kao ovce u tor i vozili se do Zagreba da bi hodočastili pod praznim prozorima stranke.

Ti su ljudi ogledni primjerak prosječnog politički angažiranog Hrvata. Svi su oni ušli u HDZ zato jer su od stranke očekivali neku osobnu, izravnu korist. A onda su se prilikom uspostave odnosa i unutarstranačke hijerarhije svrstali uz bok Darku Milinoviću jer su od njega mogli izvući najviše pogodnosti. Bilo da ih je zaposlio, da im je zbrinu rodbinu, u lokalnoj bolnici sredio preglede preko veze i izlazio im u susret na stotine tko zna kakvih još načina.

Nisu oni bili statisti u autobus demokraciji zato što Darka Milinovića podupiru u stavu da nije trebalo ratificirati Istanbulsku konvenciju, nego zato što ih je Milinović zadužio. Oni najbolje znaju što mu otplaćuju, a znaju i da, što se njih tiče, neće lošije prolaziti ako mu pomognu da se izbori za još jedan stranački mandat.

Nije to ništa novo, ništa što nije bilo viđeno, niti specifično za HDZ. Samo je bizarnije od svega što su nam političari do sada upriličili. U politici je sve navlas isto, osim predznaka. Ljudi ulaze u stranke ne bi li lakše riješili privatne probleme ili se okoristili, a stranačke vođe nagrađuju ih shodno vlastitoj plolitici i ambicijama. Posljedica je konstantna banalizacija i vulgarizacija politike.

Velike političke stranke (najprije SDP, a sada i HDZ) nisu učinile ništa čime bi svoje članstvo motiviralo za politiku, umjesto za fotelje. Umjesto toga su za izbore na stranačke funkcije uvele princip jedan član, jedan glas tvrdeći kako je to put u veću demokratizaciju stranaka. A rezultat je, što svakodnevno svjedoči SDP, potpuni gubitak političkog sadržaja i pretvaranje stranke u klijentelistički pogon. U ovako “demokratiziranim” strankama svaki je član dobio robu (glas) s kojom trguje i za koju određuje cijenu.

Neki će ga prodati za obećano mjesto na listama za Sabor, a neki za janjetinu i gemišt. Prilikom izbora za stranačko vodstvo organiziraju se brutalne kampanje u koje se sada uvlači svaki član jer svaki glas može presuditi. Posljedice takve demokracije najbolje se vide u SDP-u koji je razoren višegodišnjim unutarstranačkim sukobima, a za koji tjedan bi se mogao potpuno raskoliti.

Ovakva uređenja s “viškom” demokracije posebno su pogubna za političke stranke čije su vođe deficitarne s autoritetom. A SDP i HDZ se ni po tome puno ne razlikuju. Stvarna razlika je samo u tome što je HDZ na vlasti, a vlast je najjači kohezivni element koji politika poznaje.