StoryEditorOCM
ForumKNJIGA ‘PREMIJERKA‘

Jadranka Kosor o traumama iz djetinjstva: Otac je moju majku počeo tući čim sam se rodila, a očuh mi se, kad sam imala 15 godina, uvukao u krevet

Piše Jutarnji.hr
12. srpnja 2020. - 22:10

Očuh joj se, dok je bila curica od petnaest godina, uvukao u krevet. Sami su u kući. Probudila ju je njegova ruka na bedru. Dirao ju je i molio da mu sve oprosti. Da, baš taj prepotentni, nadureni, antipatični tip kojeg je majka jednog dana dovela i rekla da ga odsad mora zvati “tata”. I zvala ga je tatom jer je bila dobra kći. Baš ta kukavica koja se vraćala iz lova s krvavim pticama i zečevima, a jednoga joj je dana ubio i voljenu kujicu Lolu, koje se inače bojao.

Majku je nemilice, nadajući se i potajno, mlatio u sobi, a majka je to skrivala od svoje majke, ali... ništa nova u selu Lipiku! Jer, i baku je tukao njezin muž, djed Jadranke Kosor, sve dok nije zauvijek nestao u Americi. Baš kao što je i taj voljeni, iako nikad prisutni otac Jadranke Kosor, muževni crni ljepotan kojemu je pisala dječja, nikad otvorena pisma, koji za kćer nije htio znati do smrti pa i preko nje - tukao njezinu majku.

Počeli su se tući čim sam se rodila, a mama je često kao učiteljica u školu dolazila u šlafroku jer joj otac, patološki ljubomoran, nije dopuštao da odjene haljinu, piše Jadranka Kosor u svojoj upravo objavljenoj memoarsko-biografskoj knjizi “Premijerka” (Naklada Ljevak).

Piše, ali nerado te stvari u intervjuu izgovara. Kliješta vam trebaju, ali najčešće ne pomažu jer gospođa Kosor zna što neće. Kako i ne bi! Prekalila se. “Nije mi lako o tome pričati, ali sam smatrala da treba o tome pisati”, kaže bivša premijerka i predsjednica HDZ-a, a onda opet, radije uopćava, pa kaže da je napisala “knjigu o ženama, samim ženama, rastavljenim ženama, nesretnim ženama...”

Ima u knjizi i lijepih stvari, plesova u Kursalonu u Lipiku, vožnje s mamom na biciklu, djevojačkog biranja haljina, sreće zbog rođenja sina, oduševljenja novinarstvom i politikom... ali potmula atmosfera nasilja s njezina početka mnogima će obilježiti knjigu do kraja.

Nekima će, kao meni, možda i potresniji dio biti onaj sa samog kraja, uoči izbacivanja iz HDZ-a, kad korak po korak ostaje sama. Dobra, stara samoća i strah od nje koji ju je pratio cijeli život: okreću se od nje glave, gleda se u mobitele, vrhove cipela... sama je. I ne, nije joj pomoglo to što je za Hrvatsku napravila ključnu stvar nakon oslobođenja - uvela ju je, teškim pregovorima i golemim trudom, u Europsku uniju.

Ivo Andrić ima rečenicu “poslije se čitav život liječimo od tog djetinjstva”. Bi li to mogla biti i vaša rečenica?

- Kad sam počela pisati knjigu, prije tri godine, htjela sam pisati samo o onom najvažnijem što sam napravila u politici, kao premijerka, a to je deblokada pregovora za EU i potpisivanje Pristupnog ugovora.

Strogo politički. Zašto?

- Zato što, nakon nevjerojatnih okolnosti mog dolaska na premijersko mjesto, nitko u Hrvatskoj, ali ni u EU, nije vjerovao da će RH ikada završiti pregovore i postati punopravna članica EU. Osobito ne u mom mandatu! To je bilo važno napisati, važno zapisati, da ipak ostane za povijest, a i zbog mene same. Jer, dio ljudi, nakon izbacivanja iz stranke, nastojao je zamesti bilo kakav trag o tome što sam radila. Do danas. Kad na web stranicama HDZ-a upišete pojam “Jadranka Kosor predsjednica” ili “premijerka”, dobijete odgovor - “pretraga nije dala rezultata”.

Baš ružno, nisko.

- Ali ja sam, posebno nakon prvog susreta s Barossom, nekako znala da ćemo pregovore završiti. Iako je poruka “ne, nećete” trajala do samog kraja. Dok sam o tome pisala, okretala sam se ponekad unatrag... pa sam počela pisati o predsjedniku Tuđmanu i na kraju - a na to me poticao i moj sin, koji je od djetinjstva slušao te priče o matrijarhatu u kojem sam rasla - o obitelji. Kad sam našla pravu formu, knjigu sam završila za devet, deset mjeseci. A kad sam je, zadovoljna, završila, shvatila sam da moji doživljaji kasnijih događaja, tuge, tjeskobe... korijene vuku iz mog djetinjstva.

 

Poznato je da ste rasli bez oca. Ali, nepoznato je da ste mu, kao djevojčica, pisali pisma, nadajući se da ćete ga “slomiti”. Jednog dana dobivate sva pisma natrag, neotvorena...

- Napisala sam da sam u tom trenutku “odrasla i ostarjela”. Mog se oca u kući nije spominjalo. Do sedme godine živjela sam samo s bakom i njezinim bratom, a poslije je mama, kao učiteljica, uspjela dobiti premještaj i doći u Lipik. Očevo ime pojavilo se u kući samo jednom, to nisam u knjizi spomenula, kad je mama na sudu pokušala ishoditi alimentaciju. Otac je došao s dva odvjetnika braniti se od vlastitog djeteta. Mama je odustala.

Ali vi se ne prestaje nadati da će se on ipak pojaviti?

- Nisam prestajala vjerovati. Ipak me šokiralo kad novinarima koji su došli u Čakovec, gdje je živio, nakon što sam postala predsjednica Vlade, nije želio ništa reći o meni.

Ništa reći “o toj osobi”, kako se izrazio. On, naime, vas kažnjava zbog onoga što nije mogao oprostiti vašoj majci, njezin zahtjev za razvod.

- To mi ostaje zauvijek potpuno nerazumljivo. To je mogla biti u jednom trenutku ljutnja, bijes, ali to ne može, kod normalnih ljudi, trajati dugo jer dijete je nevino, malo... Ali ne, trajalo je do njegove smrti. Drago mi je da sam smogla snage o tome pisati, da sam to napisala. Iz reakcija čitatelja vidim da ih to takne.

Hrabro ste izišli i s pričom o obiteljskom nasilju. Baka dobiva batine od svog muža, majka od svog prvog, pa drugog muža...

- Ali ja ne!

Drago mi je i mislim da je taj podatak važan. Je li vam bio problem pisati o obiteljskom nasilju?

- Ne. Ako će čitatelje nešto iznenaditi, onda je to što pišem o privatnom životu. Jer sam privatni život nastojala uvijek držati pod ključem. Ali, ako već pišem, onda ono što je utjecalo na moju veliku nepovjerljivost spram ljudi moram spomenuti jer se nepovjerljivost promeće u svoju suprotnost, apsurdno - ja na kraju griješim i dajem povjerenje ljudima za koje sam mogla pretpostaviti da će me ostaviti. Hrvatska, mislim, još dugo neće imati premijerku i mislim da je dobro što sam opisala život koji je meni ojačao borbenost i tvrdoglavost. Cijeli sam se život dokazivala. Najbolja učenica, dopisnica Večernjeg lista već kao gimnazijalka, sto stvari sam radila odjednom, samo da pokažem da mi ništa ne fali. Ali, rasla sam u maloj sredini i bilo je to, što bi se reklo - džaba!

Džaba?!

- Na kraju dana, ja sam opet bila jedino dijete u razredu bez oca. Ne pišem baš lako, ali tu priču o ocu... sjela sam i napisala, i gotovo ništa nisam mijenjala. Pa se može reći da je to bila i neka vrsta psihoterapije.

Oca, dakle, nema, ali tu je, nakon vaše sedme godine, očuh. I opet problemi. Očuh vam se uvlači u krevet.

- Da...

Ali tu ste odlučni i znate što učiniti.

- Izbacila sam ga, pozvala baku i mamu, koje su obje bile izvan Lipika... Imala sam veliku potporu bake, koja nije pokazivala puno emocija. Većim dijelom bila je Njemica, njezin odgoj bio je vrlo strog. S četiri godine imala sam svoje male rajngle i tepsije u kojima sam kuhala i pekla s bakom. Prala sam veš, kod kolinja ispirala crijeva u hladnoj vodi. Svi su se čudili - tako malo dijete to radi, a baka je na to - neka, neka, znat će zapovijedati. Moja riječ je brzo postala u kući zadnja. Ali sam zapravo jedva čekala da dođem u Zagreb studirati jer tu više nitko nije znao imam li ja oca ili nemam.

Knjiga “Premijerka” ima više tema, jedna od njih je žena u politici.

- Ja bih rekla - o ženi koja živi sama, a u politici. Barem 60 posto svega lošeg što mi se dogodilo, dogodilo se zato što sam bila sama. Žena koja živi sama laka je meta.

Laka meta i kad se kroji visoka politika, a i na razini “praznomlat u zrakomlatu”...

- Praznomlat u zrakomlatu je žena, to je tobože bio vic, a ispričao mi ga je jedan uglednik kad smo se jednom davno ukrcavali u helikopter.

Takvih je situacija bilo još, kako ste se tad osjećali?

- Nadmoćno! Uvijek! Moja je reakcija uvijek bila ironična, svisoka. Svaki put sam pomislila - kako jadno i primitivno! Nisam se osjećala poniženo i uvrijeđeno, nego - e, sad ću vam pokazati što praznomlat može! Ili, muško cerekanje kad sam 1998. “gurala” u Kazneni zakon silovanje u braku kao kazneno djelo. I ušlo je. Bez razmišljanja sam stala na stranu Vesne Pusić u “slučaju madrac”, iako smo se dva dana prije žestoko u Saboru sukobile... Mnogi su me tada doista doživljavali kao “malu od kužine”. Možda sam ih iznenadila. I zato knjiga i ima podnaslov “Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka”. Ali, da zaključim, nisam htjela pisati o ženama, nego o zanosnoj politici, koja je za mene i danas čudesno privlačna, najljepši posao ikada! Kreativan, na što se mnogi snebivaju, ali u politici vidite konkretne rezultate svog rada. Meni se nedavno nepoznata žena obratila riječima - hvala vam, spasili ste mi sina, branitelja! Nema veće nagrade! Zatim, deblokada pregovora sa Slovenijom kao put prema EU. Pisala sam dosta o susretima s Borutom Pahorom...

U uvijek divnim cipelama...

- Odlične cipele ima...

Na prvi sastanak s vama, u Trakošćan, dolazi indisponiran, boli ga ruka, vruće mu je...

- Da, on je mislio da je to beskoristan susret. Posljednji njegov susret sa Sanaderom bio je fijasko. Mislio je da dolazi gubiti vrijeme.

Ali vi onda odustajete od protokolom određenih pregovora na terasi, vodite ga zavojitim dvorcem, zašuškate u salončić, doduše prašan, ali u kojem mu neće biti vruće... trudite se, najjače.

- Daaaa, tvrdoglavo. Još dok je izlazio iz automobila, vidjela sam da je loše volje. Pa sam rekla - e, nećeš. Smijala sam se dok sam o tome pisala. Recimo, kad on izlazi iz automobila, a ja kažem nešto potpuno nediplomatski, da ima kravatu iste nijanse moje haljine, koju slučajno nađem u ormaru...

Može li odijevanje crvene haljine biti slučajno, gospođo Kosor?

- Radila sam cijeli prethodni dan i navečer sam kasno shvatila da sutradan nemam što obući. Odlučim se za tu haljinu, na zgražanje mame i sina - nećeš valjda u crvenom?! A ja - pa što! To je hrvatska boja! Bilo mi je malo krivo što sam Pahoru rekla to s kravatom. Pa on mora meni komplimentirati, on je muškarac. Poslije mi je je rekao da sam ga tom rečenicom razoružala, shvatio je da sam ipak relativno normalna osoba... Moj je cilj bio da taj susret, koji je trajao cijeli dan, dovede do sljedećeg sastanka. Uspjela sam.

A i svidjeli ste se Pahoru.

- Ha...

image
Bruno Konjević/HANZA MEDIA

I on vama. Dvoje ljudi koji su se jedno drugom svidjeli.

- On se meni svidio zato što je bio pristojan, a dobro, i zato što kod muškaraca najprije uočim cipele... Ne volim mokasine na odijelo. No, svakako, Borut Pahor i ja zaista smo postali prijatelji.

Na ti ste?

- Naravno. Samo zbog epidemioloških mjera nije došao na promociju moje knjige. Ostali smo u kontaktu, on me se nije “odrekao” i smatra da sam napravila golem posao za Hrvatsku.

Izbacili su vas iz HDZ-a zato što ste žena?

- Ha, dobro. Vidite da Karamarka, koji je morao otići s mjesta predsjednika, nije sad važno zašto, nisu izbacili. On je i dalje uzoran član HDZ-a. A i njega sam upisala u HDZ.

A niste niti pripadali klikama i klanovima.

- Možda i zato što sam radoholičarka, nisam imala vremena. Ni s kim se nisam privatno družila.

Neoprostivo!

- U svim strankama muškarci se sastaju, večere, ručkovi, nije da me nisu zvali, idemo Jadro, ovamo, onamo, ali ja bih rekla - ne. Moj sin je bio mali kad sam ušla u politiku, pa je onda imao 18, 19 godina, ali je i tada bio dijete. A i bilo mi je zamorno jer tu su bile obljetnice, kampanje, silni događaji, pa sam često do kasno bila na večerama, u zabitima, slušala cijelu noć tamburaše... A ne volim osobito tamburaše, poslije treće pjesme. Niti mislim da se političari moraju pretvarati da vole ono što ne vole, niti da se na stranačkim skupovima mora uvijek tamburati. Bila sam 2009. na predizbornom skupu Angele Merkel s nekoliko desetaka tisuća ljudi u Stuttgartu. Pozvala me zbog Hrvata kojih je ondje puno. Govorili smo lokalni čelnik, ona i ja. Kratko, skromno, decentno. Bila sam oduševljena.

Je li vam u politici nekad pomoglo to što ste žena? Lijepa žena?

- Hvala... Kako to mislite?

Jednom sam intervjuirala britansku novinarku koja je izvještavala s ratnog Kosova, pakleni zadatak, i pitala sam je je li joj otežalo to što je žena. Rekla je da ponekad jest, a ponekad joj je, bome, i jako pomoglo.

- Mislim da mi nije pomoglo. Ali, nisam niti očekivala. Pa, većina medijskih linčeva koje sam doživjela bila je oko “ženskih pitanja”. Broševi, Vuitton torbe, naušnice... O kojima je u jednim novinama napravljena cijela slikovnica, “zlatar” je “procijenio” da to vrijedi 300.000 eura. Većina mojih broševa i naušnica su čista lijepa bižuterija. Jedan je kolumnist napisao da ja svako samoubojstvo branitelja proslavim time da si kupim novi šešir... To je bilo zaista strašno.

Morbidno, zaista.

- Ako mi je to što sam žena ikada moglo pomoći, bilo je to kad me vodstvo stranke, pod Karamarkom i Brkićem, izbacivalo iz stranke. Da me ne ražaloste “kao ženu”.

Ali nije pomoglo, kao ni vaša najveća postignuća u politici.

- A i to što sam ipak bila, kad već gledamo tko je što radio, potpredsjednica parlamenta, potpredsjednica Vlade, ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, predsjednica Vlade, potpredsjednica HDZ-a, predsjednica HDZ-a... Tragikomična je zato “presuda” s kojom sam izbačena iz stranke: da sam trajno naštetila ugledu HDZ-a! U visoku politiku doveo me Tuđman. Očekivala sam da će se javiti deset, 20, 30 viđenijih HDZ-ovaca, osobito žena, i da će reći da postoje “olakotne okolnosti”, da vidimo za što je zaslužna, a što je “zgriješila”. Inače, moj grijeh su bili neki istupi u javnosti. Nitko! Samo su dva člana glasala “protiv” izbacivanja, ali to nije bilo javno.

Meni je najupečatljiviji dio knjige u kojem, korak po korak, ostajete sami. Kolege postupaju kukavički, ali vi i dalje žalite i za njima i za strankom. Niste pomislili - ma, nosite se, ako nećete vi mene, neću ni ja vas?

- Ne, nisam! Jer ja sam predugo bila u politici pa sam se u taj posao zaljubila, dugo sam bila u stranci, tamo upoznala puno sjajnih ljudi, doista se osjećala kao “u obitelji”, zato mene ni danas nećete čuti da kažem išta loše o HDZ-u.

To me frapira.

- Ne, neću. Ja i danas imam kontakte s nekim ljudima, ali to su ljudi koji spadaju u tzv. šesti ešalon, ljudi stariji, dugo vjerni stranci. A možda je i posljedica odgoja jer smatram da se ne pljuje u tanjur iz kojeg se jede.

Ali vi već dugo iz tog tanjura ne jedete.

- Neka. Tako čuvam i svoje dostojanstvo. Samo katkad javno govorim o ljudima koji su izgubili dostojanstvo ili ga nikad nisu niti imali. Mnogi su očekivali u knjizi neke intrigantne priče o Tuđmanu. Ali ne, ja sam pisala o svojem iskustvu s predsjednikom Tuđmanom. Moj odnos s njim bio je dobar, kad sam imala neku inicijativu, problem, on me podržao.

Niste nikad razmišljali o tome da je cijela Tuđmanova politika bila problematična? Ili se potezi “zamjenskog oca” ne propituju?

- To nije vrsta knjige u kojoj bih analizirala Tuđmanovu politiku. A i 1996. on je već bio bolestan i neke su se stvari događale mimo njega. Znao je hrabrije gledati i prošlost i budućnost nego većina političara danas. Znao je da kad je rat završio, treba u politici više žena! Uvijek je govorio o EU, tako da sad mogu reći da sam ja ta koja je ostvarila posljednji veliki Tuđmanov cilj - ulazak u EU. I ne, nije Tuđman bio moj “zamjenski otac”. Otac je jedan i ja ga nisam imala.

Koji vam je trenutak bio najgori?

- Onaj kad je netko u Lisinskom u toaletu, na izbornom saboru stranke, velikim slovima napisao “Jaca kurva”. Tad sam se slomila. Gledala sam ta lica i pitala se - jesi li to ti?

Plenkovića ste upisali u stranku, stavili na listu za Sabor i 2012. poslali u Bruxelles kao promatrača, ali i on se distancirao od vas. Što mislite o njegovu izbornom uspjehu?

- Pedeset tri posto birača nije izašlo na izbore. HDZ je osvojio nekoliko desetaka tisuća glasova manje nego 2016. godine. Pobijedili su zahvaljujući spletu okolnosti, relativno uspješnoj borbi protiv virusa, odlično odabranom terminu i vjernim biračima.

Kakav vam je Plenkovićev HDZ?

- Nema njegova HDZ-a. HDZ je HDZ.

Nije li se Plenković riješio ekstremnih desničara, pa članova kod kojih se najviše sumnja na kriminal...

- Ha, imao je Vladu iz koje je morao potjerati 11 ministara koje je sam birao. To se nije dogodilo nijednoj vladi dosad.

Ali ih je potjerao.

- Kad je pritisak javnosti bio prevelik pa je počelo njemu štetiti. A što se tiče desnice. pa potpredsjednica po njegovu izboru je Zdravka Bušić, Tomo Medved zamjenik. Oni sigurno nisu politički centar.

Ali, oni moraju Plenkovića slušati!

- Odabrao ih je da bi pobijedio na unutarstranačkim izborima. Bio je pragmatičan. Gospodin Medved bio je na Thompsonovu koncertu u Slunju koji je počeo sa “ZDS”, financirao je koncert, sudjelovao u ispraćaju posmrtnih ostataka ustaških vojnika uz vojne počasti. I sam Plenković je rekao da “Za dom spremni” ima “dvostruke konotacije”. A nema! Jer, ako je nešto protuustavno, onda se ne smije upotrebljavati.

Bernardić?

- Žao mi je što mu nitko od onih koji ga vole davno nije rekao da je apsolutno i nepopravljivo netalentiran za politiku. Neke stvari je i naučio, trudio se... A i stranka djeluje kao da se “dodrala”. SDP jedino ima, a ni to Bernardić nije znao iskoristiti, dobru financijsko-ekonomsku ekipu, Lalovca, Ticu, oko tog nukleusa je trebalo graditi. I kardinalna pogreška - SDP-ove liste s ljudima koji mu ništa nisu donijeli, a dobili su mjesta u Saboru.

Netko iz sadašnje ekipe tko bi ga mogao naslijediti?

- Ne vidim nikoga.

Možda bi dobro djelovali s platformom Možemo.

- U Možemo se radi o nekoliko jakih osobnosti, upečatljivih, ali ni u što veliko se to neće razviti jer je većina njih “one man band”. I da, tamo je nekoliko uglednih žena.

Budućnost žena u politici? Puno su žene bile pod reflektorima, govorilo se o nasilju prema ženama, a dogodio se i pokret Me Too.

- Ništa osobito. Mislim da je situacija loša, samo to nitko neće priznati. Žene se i dalje percipiraju kao ukras demokracije. Koja je političarka u Hrvatskoj danas relevantna, snažna i utjecajna? Nema je. Kad sam ja ušla u politiku, tu su bile Ljerka Mintas-Hodak, Vesna Pusić, Savka Dabčević-Kučar, Ljubica Lalić... I nisu se bavile samo socijalom i obitelji, nego par excellence političkim pitanjima.

image
Damjan Tadić/HANZA MEDIA
27. studeni 2024 10:31