Sergej Lugović u Moskvi je diplomirao financije, a u Londonu menadžment. U agronomiju je zbog toga, kaže, ušao s kalkulatorom. Ako ga pitate čime se bavi, reći će vam da popravlja narušeni sistem prehrane uz pomoć tehnologije. Nekada su ljudi, priča, živjeli od zemlje bez ikakvog poticaja, a danas to ne uspijevaju ni s poticajima. Tehnologija je sve naprednija i jeftinija, a hrana sve lošija i skuplja. Sergej sa svojom firmom Vesela motika želi vratiti balans u taj sustav - piše Jutarnji.hr.
Posljednji njegov poduhvat kojim to pokušava je sustav za urbano vrtlarenje Mangon. Sastoji se od kućišta izrađenog od pleksiglasa, s kojim dolazi i LED lampa. Kada kupite uređaj, dobijete i 18 teglica s biljem po izboru; od mente, bosiljka, smilja, suncokreta... U cijenu od 999 kuna uključeno je i još pet nadopuna teglica – kada pojedete bilje koje ste uzgojili, jednostavno naručite još, pa cijela stvar funkcionira kao svojevrsni Netflix za biljke.
- Sve je proizvedeno u Hrvatskoj, osim LED lampe, koju naručujemo iz Austrije. Samo napajanje i lampa koštaju 80 eura. Radi se o kvalitetnoj lampi, ona je u rangu Bentleyja u svijetu rasvjete. Inače, sustav se zove Mangon kao hommage znanstveniku koji je prvi koristio umjetnu rasvjetu za rast biljaka. Biljke dolaze s naše indoor farme, sami ih uzgajamo po ekološkim načelima. Najprije je farma bila u prostoru od 20 metara kvadratnih, pa smo ju selili u prostor od 40 kvadrata, pa 80, a upravo selimo u najveći do sada, koji ima 160 metara kvadratnih. To se sve zbilo u posljednje dvije godine, koliko postoji Vesela motika – priča nam Sergej, dodajući da Mangon stane u svaku kuhinju te da se više uređaja, za ambicioznije kućne vrtlare, može i povezati.
36 teglica sreće
Teglice imaju i drenažni sustav, a sve što trebate činiti da vam biljke rastu jest zalijevati ih. - Ideju o tome da ljudima uz uređaj ponudimo i pretplatu, odnosno sveukupno šest nadopuna teglica, sam dobio nakon feedbacka prvih kupaca proizvoda s moje indoor farme. Donosio bih im bilje, pa bi me pitali kako ga mogu presaditi, sačuvati. Rekao sam im da je hrana tu da se jede, a njima je žao odrezati plodove vrta kojeg su uzgojili. Pa sam shvatio da treba nuditi i nadopunu za ono što se pojede – tumači. Dodaje da se umjesto varijante s 18 teglica s biljem koje raste već nekoliko tjedana može ići i na onu da se dobije 36 teglica u kojem se kulture uzgajaju iz sjemena, što je idealno za kasnije presađivanje na balkon.
Sergej je ideju za Mangon bio dobio kada je jedna velika firma angažirala njegovu tvrtku da im ponudi rješenje za uzgoj začina koje su htjeli imati na mjestima na kojima se prodaje njihov gin. - Sa svojim sam im suradnicima osmislio sustav i točno izračunao koliko će od njega dobiti listića koje biljke, za koliko koktela i u kojem vremenu. U konačnici nisu prihvatili rješenje jer im je bilo problematično što biljke neće brže rasti, no tim se dijelom procesa jednostavno ne može u većoj mjeri manipulirati – prisjeća se.
Njegova je vizija da Mangon postane sastavni dio svake kuhinje, uz kućanske aparate poput blendera ili miksera. - Ako, recimo, naručite svih 18 tegli s bosiljkom, kroz otprilike tri tjedna ćete dobiti oko pola kilograma bosiljka. Da ga idete kupovati u dućan, to biste platili otprilike sto kuna – računa. Njegov sustav možete kupiti i kriptovalutama. - Hrpa je ljudi rudarila, a u vremenu krize dosta će ih se okrenuti trošenju tih zaliha – smatra.
Vesela motika, kaže Sergej, promovira tehnologiju u poljoprivredi. - Moto mi je taj da sretan farmer znači i sretno društvo. S time da imam široku definiciju farmera; s jednim ovakvim uređajem svatko postaje farmer – priča, dodajući da je ljudima, osim toga što vole znati gdje je raslo ono što jedu, privlačan i hortiterapijski učinak vrtlarenja.
Vesela motika, osim uzgoja bilja u indoor farmi, ima i projektni dio poslovanja. - Recimo, pozovu nas ljudi koji su baš izgradili obiteljsku kuću i u nju žele integrirati tehnološka rješenja vezana za biljke. Izlazimo na teren, pogledamo kuću, dajemo idejno rješenje oko toga gdje i kako je dobro uzgajati jagode, a gdje rajčicu, kako zaštiti roštilj, a kako se pomoću tehnologije riješiti komaraca. Osim idejnog rješenja, radimo i njegovu izvedbu, pa kasnije i održavanje – tumači, dodajući da mu na takvim projektima pomažu partneri od kojih je svatko stručnjak u svojoj domeni.
Sergej radi i na istraživanjima. Za jedno vrlo zanimljivo bile su ga angažirale profesorice s PMF-a koje uzgajaju leptire za svadbe. - Ličinke leptira se, dok su gusjenice, hrane koprivom. Sezona koprive u prirodi ide nešto nakon sezone leptira. Na PMF-u su htjeli vidjeti može li se kopriva uzgojiti u kontroliranim uvjetima kako bi na vrijeme imali količine dostatne za leptire. Iako smo uspjeli koprivu uzgojiti u kontroliranim uvjetima, taj eksperiment nije uspio jer je ispalo da jednostavno nije isplativo. No slikovit je primjer za ono čime se bavim – priča.
Ljuto za "Volim ljuto"
Ima, naravno, i primjera eksperimenata koji su uspjeli. Jedan od njih radio je za tvrtku Volim ljuto. - S našim smo sustavom uzgajali flance, papričice koje oni koriste za izradu nekih svojih proizvoda. Pokazalo se da su sadnice paprika pod našim lampama ispale puno veća no prije. Rezultati tog istraživanja bi baš uskoro trebali izaći u Gospodarskom listu – govori Lugović.
Njegova obitelj je, inače, već generacijama vezana uz zemlju i agronomiju. Djed mu je bio poljoprivrednik, a tata mu je, iako je došao sa sela, bio posvećen znanosti i postao veterinar. Stručnjak je na poljima virusologije, farmaceutike, radio je na razvojima cjepiva... Iako se na početku nije činilo da će biti tako, i Sergej se posvetio agronomiji, konkretno - digitalno ekološkoj transformaciji društva. No put do ovoga čime se danas bavi bio je, malo je reći, raznolik.
Kao maturant postao je dragovoljac Domovinskog rata, pa je morao upisati dopisnu školu. Završio ju je i prije vremena. Kratki je period nakon rata radio u autopraonici, a onda otišao studirati financije i bankarstvo u Moskvu. U Rusiji je radio njegov otac, koji je bio direktor Pfeizera za cijelu istočnu Europu. Nakon prve diplome, Sergej se zaposlio kao direktor, ali i maneken u modnom dućanu Le Form. - Nakon nekog vremena u modnoj industriji sam shvatio da sam kao direktor na poziciji koja ne može biti veća, nije bilo više mjesta za napredak. Išao sam po nove kolekcije u Pariz, Milano... No jednom sam se vozio na posao i upitao se – a što sada? Svako proljeće i svaku zimu ću nabavljati nove kolekcije i to je to, sve će se uvijek iznova ponavljati. To više nije bilo za mene. Ako mi se ide u Milano na fashion week, mogu otići i bez da mi je to posao, čisto da se malo provedem – smije se.
Nakon pet godina Moskve, na pet je godina otišao u London, a tamo je na Kensington College of Business dobio MBA iz elektroničkog poslovanja. - To je bilo 1999. godine. U svojem sam završnom radu zaključio da će hladnjak jednoga dana postati konkurencija supermarketu. Pisao sam o tome kako će hladnjaci imati senzore koji znaju više o čovjekovim prehrambenim navikama nego on sam – sjeća se Sergej. Prije 20 godina prilično apstraktna ideja danas je stvarnost, doista postoje pametni hladnjaci koji rade po sličnome principu. - U tih sam 20 godina shvatio da sa vizijama ne treba žuriti. Kada sam bio mlađi i luđi, jeo sam se zbog toga što ne mogu odmah vidjeti realizaciju vlastitih ideja. No sada znam da za razvoj takvih priča ne treba žuriti. Jednostavno treba vremena – kaže, dodajući da je iz toga izvukao i misao koja mu je danas moto u consultingu: - Jeftinije ti je da me platiš, nego da me ne poslušaš – smije se.
Od Zagreba do Londona
Nakon završenog MBA-a, razvijao je internet strategiju za Pfeizer UK, koju je prezentirao pred tadašnjom upravom. - Tu me primijetio jedan internet inkubator, tvrtka koja je okupljala tridesetak start-upova. Ponudili su mi posao koji sam i prihvatio. Bili su u istočnom Londonu, svaki sam dan na posao vozio 120 kilometara u jednome smjeru u Ford Escortu koji je prokišnjavao - sjeća se Sergej. Tamo je bio zadužen za poslovni razvoj, tvrtka se bavila poslovima u domeni medicine, ljekarni, poljoapoteka, lijekova i slično. Tvrtka je izašla na londonsku burzu, Sergej je imao neke dionice. - To je bilo 2000. godine. No ubrzo se dogodio crash burze. Mogao sam ostati tamo, ali mi je plaća postala premala, a London je bio skup. Htio sam na doktorat u New York, no onda se dogodio 9/11. pa sam se vratio u Hrvatsku – priča.
Po povratku je dobio prvi posao u Uredu za strategiju razvoja RH. Radili su strategiju modernizacije, jedan od rezultata bio je implementacija nekih od prvih računala u hrvatsku Vladu.
Onda je počeo predavati. Posljednjih 20 godina je za katedrom. Predavao je na VERN-u, TVZ-u, gostovao i na drugim fakultetima, a danas je profesor na Veleučilištu u Šibeniku. Uz sve to, Sergej je i DJ. - Kada sam prvi puta čuo pjesmu „French Kiss”, to je bilo to, zaljubio sam se u glazbu i ples. Počeo sam DJ-ati dok sam živio u Londonu. Već sam tada znao biti najstariji u klubu, iako sam i dalje najbolje čagao. Čager sam od 14. godine. Skužio sam da će, ako kao deda dođem u disko, svi govoriti da sam lud. Pa sam postao DJ da se osiguram da mogu u disko do kraja života. Tu me oduševio Dalaj lama, koji je za 80. rođendan plesao na glavnom stageu Glastonburyja, a publika mu je pjevala „Happy Birthday” - kaže Sergej, koji je, među ostalima, često nastupao u Aquarisu, Točkici, Fanatiku...
A on i supruga Olja, koju je upoznao u Moskvi (ne biste vjerovali, u klubu), jedno su vrijeme držali i klub Sirup, kojeg brojni pamte kao ponajbolji zagrebački klub za elektroničku glazbu.
- Ljudi me pitaju kakve veze imaju DJ-ing i profesorski posao. Profesor čita knjige pa ono što je pročitao prezentira studentima. DJ to isto radi s glazbom. U oba slučaja sam u ulozi svojevrsnog moderatora sakupljenog znanja – zaključuje.