Marko Miščević / HANZA MEDIA
Bila je to noć punog mjeseca, a takve su, prema starim vjerovanjima, najsretnije za sklapanje braka, izjavila je Vlatka Pokos u siječnju 2006., kada se na pješčanoj plaži Grace Bay, jednoj od najljepših na karipskom otočju Turks i Caicos, udala za Josipa Radeljaka. Intimnoj ceremoniji održanoj u sumrak prisustvovali su samo kumovi - Radeljakov prijatelj, Kanađanin Bill Taylor, i Leo Radeljak, sin zagrebačkog poduzetnika iz prvog braka s glumicom Bebom Lončar, koji je bio svjedok svojoj budućoj pomajci - te najuži članovi obitelji. Vjenčanju je prisustvovala i Lana Radeljak, poduzetnikova kći iz braka s tragično preminulom Enom Begović, tada djevojčica u dobi od pet i pol godina, koja je hodajući ispred pomajke tlo zasipala ružinim laticama. Medeni mjesec proveli su na Karibima, kupajući se, sunčajući, posjećivali su skupocjene restorane, obišli poznata uzgajališta školjki... Bio je to život iz snova, barem neko vrijeme - piše Jutarnji.hr.
Starim narodnim vjerovanjima unatoč, pun mjesec zagrebačkoj voditeljici nije donio sreću, upravo suprotno. On je za Vlatku Pokos označio početak desetljeća patnje, suza, sudskih parnica i javnog sramoćenja koje je rezultiralo njezinim bijegom u inozemstvo. U Toronto, u kojem živi posljednju godinu, nije je, kako kaže, otjerao bivši suprug koji je blati, javno vrijeđa i omalovažava već deset godina, nego društvo u kojem su žene, pogotovo one lijepe i dotjerane, postale građani drugog reda. Njezinoj tvrdnji, smatra, u prilog ide i sramotna presuda koju su 21. studenoga ove godine u korist njezina bivšeg supruga, tj. njegova sina Lea Radeljaka, donijele upravo tri žene.
Slučaj nužde
Naime, vjenčani kum zagrebačke pjevačice sudskim je putem tražio da mu Pokos vrati iznos od 306.190,32 kuna s pripadajućom kamatom, koji je optužena, zahvaljujući punomoći koju joj je Leo Radeljak dao na svoj tekući račun, potrošila u razdoblju od 13. listopada 2005. pa sve do 25. listopada sljedeće godine. Leo Radeljak tvrdi da je Pokos, suprotno njihovu navodnom dogovoru, taj novac trošila u osobne svrhe, umjesto u “slučaju nužde”, što se odnosilo na trenutke kad Josip Radeljak nije bio u državi. Sud prvog stupnja presudio je u korist Vlatke Pokos, utvrdivši da nikakvog usmenog dogovora nije bilo, međutim, žalba koju je Leo Radeljak podnio Županijskom sudu u Zagrebu, urodila je plodom, što je zateklo odvjetnike Vlatke Pokos, kao i brojne druge pravne stručnjake. U ovakvim situacijama drugostupanjski sud predmet obično vraća na nižu instancu kako bi se razjasnile eventualne nedoumice, no u ovom slučaju, tri su sutkinje učinile nešto, tvrde pravni stručnjaci, ne baš uobičajeno. Zaključile su da, piše u presudi, zaključak prvog stupnja nije pravilan i donijele pravomoćnu presudu u korist Lea Radeljaka.
- I moje odvjetnike i mene šokirala je presuda. Da sam znala što me čeka, nikad ne bih uzela taj Maestro koji mi je dao moj tadašnji suprug, a ne Leo. Bila je to kartica na kojoj je pisalo moje ime. Te su tri sutkinje povjerovale osobi koja je u sukobu s cijelim svijetom, kojeg se majka javno odrekla i koji se sada, s obzirom na to da sva njegova imovina glasi na Lea, putem sina iživljava na meni - očajna je 47-godišnja Zagrepčanka čiji odvjetnici trenutačno pripremaju zahtjev za reviziju presude. Bude li potrebe, govori Vlatka, žalit će se Europskom sudu za ljudska prava.
- Nemam što drugo učiniti, ja taj novac nemam. Znam da ljudi misle drukčije, no ja nisam u boljoj situaciji od većine Hrvata. Štoviše, moja mlađa sestra koja živi u Irskoj donedavno mi je slala novac kako bih imala od čega živjeti jer me zahvaljujući Dikanovoj negativnoj kampanji, prijetnjama i ucjenama, nitko nije želio zaposliti. Sve što sam imala prodala sam da bih mogla otići u Kanadu. Mislila sam ako budem kuš, ne tražim ništa i odem odavde, pustit će me na miru. Očito je da sam se prevarila. Sutkinje su me osudile da do kraja života radim za Dikana i njegova sina - govori Vlatka Pokos, objašnjavajući kako je karticu uz pomoć koje su ostvareni sporni troškovi dobila nekoliko mjeseci prije vjenčanja, kad je ista oduzeta tadašnjoj kućnoj pomoćnici koja je, navodno, trošila i do 12.000 kuna na hranu, što se Radeljaku činilo previše pa je taj zadatak prepustio svojoj budućoj supruzi. Dotada, govori, nije imala nikakav pristup novcu obitelji Radeljak.
Siromah pred zakonom
- Ljudi pričaju da sam taj novac trošila na svoju skupu odjeću, Gucci cipele i bunde. Ta se kartica mogla koristiti samo u Hrvatskoj, znate gdje je u Hrvatskoj moguće kupiti takvu markiranu robu? Nigdje. Leo pobija da sam kupovala namirnice za njegov stan, a ne samo da jesam za njegov, nego i za naš, još jedan u Zagrebu te tri kuće na moru. Nije mi jasno kako je ovo uopće moguće, pa na ispisu troškova jasno se vidi na što je taj novac potrošen? Gotovina koju sam dizala služila je za plaćanje kućnih pomoćnica i kojekakvih drugih troškova, među ostalim, darova i slično - kaže pjevačica dodajući da joj nije jasno kako je moguće da je sud povjerovao da je Dikan bio taj koji je podmirivao sve te tekuće životne troškove kad ništa što zapravo posjeduje ne glasi na njega, nego na njegova sina.
Josip Radeljak, zapravo, pred zakonom je “siromah”. Istina je, međutim, da je Radeljakova tvrtka Leora d.o.o. plaćala režije za stan u kojem je živjela sa suprugom i njegovom kćeri Lanom, za koju je Vlatka više puta rekla da je doživljava kao svoje dijete. Naposljetku, Vlatka Pokos je s Radeljakom prohodala samo godinu dana nakon tragične smrti Ene Begović, Radeljakove supruge i Lanine majke. Upravo zbog djevojčice, Vlatka je u tom nezdravom odnosu, u kojem ju je suprug sustavno zlostavljao i maltretirao, ostala i dulje nego što je planirala.
- Kartica mi je oduzeta onaj dan kad sam Josipu Radeljaku rekla da želim van iz braka. Dogovorili smo se da ćemo se razići kada Lana završi prvi razred osnovne škole i ode na more, činilo nam se, barem meni, da će tako lakše podnijeti razvod. Međutim, on je sljedećih šest mjeseci kovao urotu protiv mene, koja je eskalirala sljedeće godine u svibnju kad me izbacio iz stana samo u majici i trapericama. Prije nego što je to učinio rekao mi je “ja ću tebe uništiti u ovoj zemlji, nećeš imati što jesti” - prisjeća se Vlatka, govoreći kako se nada da će mu jednog dana vlastita kći ukazati na to kakav je zapravo čovjek. Žao joj je što odrasta okružena tolikom mržnjom, no ljudi joj govore da je izrasla u pristojnu i dragu, skromnu i pametnu djevojku, na što je jako ponosna. Da je mogla, povela bi i nju sa sobom kada je odlazila, no unatoč tome što je oduvijek doživljava kao svoju, na to zakonski nije imala prava. Rastužuje ju i to u kakvog je čovjeka izrastao Leo Radeljak, kojeg je doživljavala kao mlađeg brata i nerijetko ga branila pred ocem. Nažalost, govori, izgleda da nije ništa naslijedio od majke Bebe Lončar, hrabre i snažne žene koja se s Radeljakom također “loše provela”.
Damjan Tadić / HANZA MEDIA
Vlatka Pokos i Leo Radeljak
- Javljaju mi se brojni ljudi s dobronamjernim, ali potpuno glupim porukama poput “daj ga zaboravi” i “okreni novu stranicu”, ali ne znaju kako je to biti u mojoj koži. Učinila sam to prije gotovo jedanaest godina, no taj me monstrum još proganja. Nedugo nakon razvoda, shvatila sam da ovdje nema života za mene. Naivno sam se nadala da će se nešto promijeniti - kaže zagrebačka voditeljica zaključujući kako je zanimljivo kako je svi ti silni sponzori koji se spominju i “muškarci s kojima spava za novac” nisu spasili od financijskog kraha koji je doživjela. S obzirom na to da, kako je prije spomenuto, Josip Radeljak pred zakonom ne posjeduje ništa, Vlatka je u brakorazvodnoj parnici upravo toliko i dobila - ništa. Uz to, u stanu na zagrebačkom Cvjetnom trgu u kojem su živjeli za braka, ostala je još cijela gomila njezinih stvari koje joj bivši suprug odbija vratiti. Nije tu riječ samo o dizajnerskoj odjeći, cipelama i torbama. Tamo je ostao cijeli njezin život: knjige, posuđe, CD-i, slike, uspomene...
Nepoželjan imidž
Žena koja odbila odustati od vjere u pravnu državu i ljude koji u njoj žive, nekoliko godina nakon razvoda, odlučila je upisati fakultet. Na zagrebačkom VERN-u položila je sve ispite, a ostao joj je još samo diplomski rad. Još nije diplomirala ne zato što to nije u stanju, nego zato što nije imala sredstava za plaćanje posljednje godine studija.
- Na fakultetu sam imala sve petice, a na prvoj sam godini sve ispite položila s odličnim i proglašena sam najboljom na godini. Nećete vjerovati, ali nitko od kolega nije mi čestitao. Nitko, osim Marina Kirina, danas menadžera u Falkensteiner grupaciji. On je bio jedini koji se prema meni ponio kao prema čovjeku - kaže Vlatka dodajući kako je na VERN-u običaj da najboljim studentima ponude mjesto asistenta ili suradnika, no s njom je učinjena iznimka.
- Rekli su mi da moj ‘imidž’ može naštetiti fakultetu i da me zato ne žele. Svi osim mene dobili su tu priliku. Prosječni Hrvat o meni misli da sam sponzoruša i lijepa glupača, no uvjeravam vas da je to daleko od istine. Radim od svoje 18., marljiva sam i volim učiti. Govorim četiri jezika. Na fakultetu sam bila, i još jesam, izvrstan student - kaže Vlatka koja je u rujnu na koledžu Sheridan upisala studij marketinga, jer bez diplome u Kanadi neće moći ostati. Kad ne studira, radi u jednoj agenciji za nekretnine, živi u unajmljenom stanu i vjeruje da će, kad stekne diplomu, moći raditi nešto njoj bliže i zanimljivije. Za razliku od onih na zagrebačkom VERNU-u, njezini su sadašnji fakultetski kolege dobronamjerni, pomažu jedni drugima i međusobno se podupiru. Fascinirani su njezinim znanjem engleskog jer, govori, većina drugih imigranata ne vlada jezikom toliko dobro kao ona.
Za razliku od Hrvatske, u Kanadi se žene jako poštuju. Njezini tamošnji prijatelji i poznanici misle da izmišlja kad im prepričava svoje hrvatske “dogodovštine”, jer tako nešto u civiliziranoj državi poput Kanade jednostavno nije moguće.
- Posljednjih godina izbjegavam razgovor s medijima jer su mi zlonamjerni novinari nanijeli mnogo štete. Ne pokušavam senzibilizirati javnost na sebe jer meni javnost više ne može pomoći. Odlučila sam progovoriti zato da skrenem pozornost na to kako se hrvatsko društvo odnosi prema ženama. Svaki dan mi se javljaju žene sa svojom agonijom. Nevjerojatno je što je dopušteno moćnim muškarcima u Hrvatskoj. Možete li vjerovati da sam uhićena jer sam policiji rekla da sam supruga odgurnula nogom? Znate li da žena koju muškarac tuče ne smije vratiti jer će najvjerojatnije upravo ona biti ta koja će nadrapati? Tko se brine ili uopće obraća pozornost na žene domaćice, bez vlastitih primanja, koje moraju ostati u lošim, nasilnim brakovima jer nemaju drugog izbora. Ljudi kažu, otiđi, prijavi ga policiji, ali nije im jasno da to nije baš tako jednostavno - ogorčena je Vlatka. Spominje nevjerojatan slučaj supruge požeškog župana Alojza Tomaševića i njegove supruge Mare. Osvrće se i na podatak da su u posljednjih pet godina u Hrvatskoj ubijene 72 žene. Sve to upozorava na način na koji se naše društvo odnosi prema ženama, pogotovo onima koje dobro izgledaju, kaže Vlatka.
Zbogom, Hrvatska
- Moj izgled govori o mojoj psihičkoj snazi. Ponosna sam i neću se zapustiti, unatoč tome što noćima plačem, pogotovo kada ovakve stvari isplivaju na površinu. Jer, vjerujte mi, to nije lako. Gadi mi se što nalazim kada guglam vlastito ime. Da, ja sam hedonist i volim lijepe stvari i vjerojatno sam glupo odlučila kada se još u devedesetima nisam osigurala, nego sam zapustila karijeru zbog ljubavi, ali to nije nešto što bi trebalo brinuti druge ljude - govori Vlatka Pokos napominjući da ne postoji način na koji se može dovoljno zahvaliti Jadranki Sloković, Silviju Hrasti i Krešimiru Matekoviću, odvjetnicima koji su je pristali braniti svjesni da im ona to vjerojatno nikad neće moći vratiti.
- Mediji pišu da sam bijesna i ljuta. No, ovo nije niti jedno niti drugo. Ovo je jad, očaj i nemoć. U Hrvatskoj sam se osjećala bezvrijedno. I upravo se zato više nikad ne planiram vratiti - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....