Mnogi, ne samo mladi ljudi s ovih prostora sanjaju o odlsku u inozemstvo, pa i u daleke, prekooceanske zemlje. Dobar dio njih uspije to ostvariti i kako to obično biva, dio bude zadovoljan, a dio ne.
Svoju iseljeničku, američku priču podijelio je na portalu ikragujevac.com Kragujevčanin Lazar Pavlović, koji je bio u SAD-u. Lazar se u školi, kaže, baš nije našao, trenirao je nogomet, asistirao u teretani "Apolon", da bi poslije završio sportski fakultet u Leposaviću. Igrao je nogomet sve do ozljede 2012. godine, kada je izgubio svoj sportski san, što ga je navelo da ga potraži u svijetu.
Godine 2015. radi u luksuznom hotelu u Dubaiju kao fitness trener i, iako je bio dobro plaćen, odlazi nakon dvije godine zbog nekreativnog posla i potrebe za promjenom. Odlazi na Filipine, ali tu je odudarao izgledom i plaća je bila mala.
"Odlučio sam se pokušati doživjeti američki san s obzirom na to da je moj mlađi brat Uroš već tri godine bio u New Yorku. Radnu i boravišnu vizu dobio sam još u Emiratima i legalnim putem stigao do obećane zemlje. 2017. godine naseljavam se u Bronxu, nadaleko poznatom getu. Sve što sam znao, ne može se usporediti s osobnim iskustvom. Živio sam u podrumu, brinući se o svojoj sigurnosti, jer sam bio jedini bijelac, a bijeli ljudi u Bronx obično dolaze u policijskoj uniformi. Mislili su da sam prerušeni policajac, pa smo nekoliko mjeseci zazirali jedni od drugih. Postoji puno ružnih stvari, ali o tome ću možda napisati nešto jednoga dana", ispričao je Lazar Pavlović Mariju Badjuku za ikragujevac.com.
Lazar potom odlazi izravno u New York, gdje je radio, kaže, najkrvaviji i najteži posao, selidbe.
"Mnogo ljudi ne zna, ali New York ima izuzetno stare zgrade i nijedna nema lift. Po 60 kilograma namještaja natovariš na leđa i nosiš do 6-7 kata. Svačega sam se nagledao po stanovima. Njujorčani imaju običaj seliti se svaku godinu - dvije. Od svibnja do rujna dnevno možeš zaraditi i do 500 dolara, a socijala se seli zimi, i često firmi ne plati, pa je zarada stotinjak dolara dnevno. Selidbe su najisplativiji posao, ali treba puno mentalne snage da izdržiš golemi pritisak. Radi se 17 do 21 sat dnevno, dok ti za spavanje ostane po 2- 3 sata. Jednostavno, novac te povuče i zaboraviš na sve", priča Lazar Pavlović za ikragujevac.com.
Američke laži i osmijesi
Kada su mu selidbe dosadile i iscrpile ga, u vrijeme pandemije, prebacio se na vožnju kamiona. Opet je radio po 16 - 17 sati dnevno i živio na kotačima, čak je kupio vlastiti kamion i na Floridi nedavno osnovao vlastitu kompaniju.
"Planiram proširiti posao i kupiti 10 kamiona, nema boljeg posla trenutno u Americi, zarada je veća od liječnika, ali puno papira je potrebno za registraciju. Prednost je svaki dan biti u drugoj zemlji. Kalifornija nije kao LA, on je katastrofa. Svi idu u Hollywood, od 8 do 10 okruga, i 2-3 naselja je srednji stalež, ostalo je siromašno, mnogo šatora, beskućnika, na svakom kutu kamp kućice, meksičke četvrti su jako opasne. Put napredovanja nije lak kako svi očekuju. Laž je da čim dođeš, posao te čeka, i ubaciš se u sve brzo. Moraš se potruditi, tražiti, raditi na svom egu. Kod Amerikanaca uvijek moraš biti nasmijan, i to je jedan od većih problema, jer naš karakter nije u skadu s tim umjetnim, robotskim osmijesima koji se kod njih traže. Američki san postoji svuda osim u Americi", kaže Lazar za ikragujevac.com, dodajući kako mašta zasnovati obitelj i vratiti se na djedovinu pokraj Kragujevca, ljepšu od ijednog američkoga predjela.
Dug i težak, samoprijegorni put mladog, vrijednog i ambicioznog čovjeka pokazuje svu složenost i zahtjevnost rada i života u inozemstvu. Kao nužni preduvjeti čine se radišnost, borbenost i fleksibilnost, bez čega nema ni smisla napuštati domovinu.
Vrijedna je spoznaja da kao što se turska kava i bečki odrezak piju i jedu u cijelom svijetu osim u Turskoj i u Beču, tako se i američki san sniva svugdje osim u Americi.
