Hrvatski James Bond: "On je Borna Vitez. Njegovo oružje je prsten pečatnjak na kojem je hrvatski grb s prvim bijelim poljem i mora spasiti Zadar"

Neposredno prije završnog raspuštanja Hrvatski je sabor na posljednjoj sjednici saziva donio odluku o jednom imenovanju. Nakon burne prepirke na saborskom Odboru za informiranje, saborska je većina imenovala novog ravnatelja Agencije za zaštitu osobnih podataka.

Njegovo ime - Zdravko Vukić - sve do prije desetak dana nije ništa značilo čak ni pomnijim pratiteljima domaće politike. Agencija za zaštitu osobnih podataka - kraće AZOP - ustanova je s adresom na Selskoj cesti u Zagrebu. Riječ je o instituciji koja brine o onome što joj u naslovu stoji. Izdaje mišljenja i preporuke u vezi sa zaštitom osobnih podataka, potiče, regulira i ukazuje na propuste. Kako se u njeno ime ne ubire nikakav fiskalni namet, nije trn u oku libertarijanaca i poduzetnika. Kako se ne bavi nečim što je na prvu ideološki vruće, nije predmet političkih prepirki. Kako se ne bavi područjem koje utječe na svakodnevni život većine, ostala je neopaženom.

Većini ljudi AZOP djeluje poput neke firme iz cvjećarnice Alan Forda, kao idealan paravan za zapošljavanje nećaka. A ma koliko dična agencija iz Selske prošla ispod radara običnog hrvatskog poreznog obveznika i građanina, s najnovijim izborom njenog čelnog čovjeka nije bilo tako. Na saborskom Odboru, naime, došlo je do oštre konfrontacije između vladajuće većine i oporbene manjine oko prijedloga da u ravnateljsku stolicu sjedne Zdravko Vukić. Ravnatelj AZOP-a, naime, trebao bi biti stručnjak za zaštitu podataka i nestranačka osoba. Predloženi kandidat teško da zadovoljava i jedan od dva kriterija. Zdravko Vukić u životu se zaštitom podataka bavio tek uzgred. Već je jednom bio na važnoj političkoj funkciji kao pomoćnik ministra graditeljstva u Oreškovićevoj Vladi. Bio je gradski i županijski vijećnik, član Gradskog poglavarstva Našica i potpredsjednik Skupštine Osječko-baranjske županije. Donedavno je bio član HDZ- a, a iz te stranke je izišao potkraj 2019., taman da zadovolji uvjet da šest mjeseci nije član ni jedne stranke. No, komentatore je još više zainteresirala činjenica da je tom 46-godišnjem Našičaninu HDZ čak - četvrta stranka u životu!

Bez alata i zanata

Novopečeni čelnik AZOP-a Vukić rođen je 1974. u Našicama, u - kako veli članak na hrvatskoj Wikipediji - “obitelji rodom iz Podgorja, Tribnja i velebitskih zaselaka, sela koja su u Drugom svjetskom ratu i poraću dala 121 žrtvu”. Nakon gimnazije studirao je na osječkom veleučilištu gdje je završio studij javne uprave. Političku je karijeru počeo u HSLS-u i čak bio predsjednik stranačke mladeži. Priključio se potom Glavaševu HDSSB-u tijekom čijeg je vladanja Slavonijom zasjeo na prve političke funkcije. Iz tog perioda potječe i jamačno najbizarnija epizoda u Vukićevu životopisu kad je snimljen videom kako u pučkoj kuhinji zavlači ruku u škrabicu za donacije, ali ne ubacuje u nju nikakav novac. Vukić se poslije na presicama pravdao da je u prozirnu zdjelu ubacio deset kuna. S početkom sunovrata HDSSB-a Vukić će promijeniti treću stranku i postati pravaš, da bi na koncu završio u HDZ-u. Nekako u to vrijeme imenovan je i na dotad najveću političku dužnost - pomoćnika ministra graditeljstva. Iz HDZ-a se iščlanio negdje koncem prošle godine, na vrijeme da zadovolji uvjete za novo imenovanje.

U tom naoko neizuzetnom životopisu multistranačkog aparatčika bez alata i zanata postoji - ipak - jedan detalj koji ga čini drukčijim. Zdravko Vukić je, naime, pisac. Štoviše, u istom članku na hrvatskoj Wikipediji Vukića se dično predstavlja kao titulom “hrvatski književnik, političar i športski djelatnik”. I doista, Vukić zadovoljava kriterije za “hrvatskog književnika”: objavio je tri romana. Sva tri su špijunski trileri inspirirani Ianom Flemingom u kojima Vukić pripovijeda dogodovštine hrvatskog agenta tajne službe Borne Viteza. Romani su izišli u nakladi Matice hrvatske, a među onima koji su se o njima pohvalno izrazili je i autor “Smogovaca” Hrvoje Hitrec koji je napisao kako “Vukić fabulira dobro, točno i tečno”. “U dijalozima je majstor” piše na istoj, vjerodostojnoj hrvatskoj Wikipediji. “Piše u najboljoj maniri kriminalističko-obavještajnih romana.” Tijekom 90-ih hrvatskom se politikom - tako tipično istočnoeuropski - vrzmala sva sila pisaca. Jamačno mnogi od vas pamte vremena kad je Aralica bio virilist Županijskog doma, Pavletić predsjednik Sabora, a parlament je bio napučen pjesnicima, antologičarima, profesorima slovenskog ili teatrologije. Pisaca, međutim, već neko vrijeme nema blizu hrvatske politike, što je vjerojatno dobro i za književnost i za politiku.

Ipak, činjenica da se jedan literarni kolega uspeo kao stranački kadar na čelnu funkciju pomalo opskurantske nacionalne agencije privukla me da bacim malo oko na te knjige, da vidim što kolega piše. Uzeo sam drugi od njegova tri trilera, “Borna Vitez - sve za Hrvatsku”. I drago mi je što jesam. Jer, na ono na što sam tamo naišao ništa vas ne može pripremiti. Ako o literarnim uradcima nadobudnog našičkog HDZ-ovca imate predrasude, bacite ih u stranu. “Borna Vitez” ih daleko nadmašuje.

Francetićeva čutura

Vukićev naslovni junak Borna Vitez svojevrsni je hrvatski James Bond. On je agent najtajnije hrvatske obavještajne agencije Odjel Kralja Tomislava za čije postojanje ne zna čak ni ministar obrane. Prostori agencije nalaze se u dubokom podzemlju u centru Zagreba, u prostoru za čije postojanje znaju samo odabrani. Odjel Kralja Tomislava nije samo agencija, nego i brižljivo čuvani depo u kojem se čuvaju najveće hrvatske svetinje. Predmeti važni za nacionalnu povijest koje ljudi gledaju u muzejima tek su replike, a svi originali su u depou agencije. Agencija, među inim, čuva čuturu kojom je Jure Francetić zagrabio vodu s Drine i poslao je Paveliću. Potom Titovu uniformu iz desanta na Drvar. Ipak, najvredniji, danbrownovski eksponat u kazamatima Odjela je originalni mač s krunidbe kralja Tomislava, mač koji - iz nekog razloga koji nije objašnjen - emitira radijaciju. Kao i svaki James Bond, i Borna Vitez ima svog nadređenog koji se zove Antunović. Kao i svaki James Bond, ima inženjera-izumitelja koji ga oprema bajoslovnim gadgetima. Taj se inženjer zove Hrvoje Solar, a u ovom će romanu opremiti Bornu pancirnim ronilačkim odijelom, automobilom koji sam mijenja boje i registarske pločice i amfibijom koja izbacuje rakete. No, najkorisniji Solarov izum koji će Vitez koristiti u romanu je prsten pečatnjak na kojem je hrvatski grb s prvim bijelim poljem. U tom bijelom polju skriveno je dijamantno svrdlo koje reže sve. U pustolovini opisanoj u prvom romanu - “Operacija Slavonija” (2008.) - Borna Vitez je osujetio lažnog mađarskog aristokrata koji je kupio imanje u Baranji, a iza kojeg se krije urota velikosrpskih smutljivaca.

U novoj pustolovini - “Sve za Hrvatsku” - Viteza prvo zatječemo u Bosni. Kao pravi bondovski film, roman ima akcijski “intro” u kojem Borna Vitez odlazi u Banja Luku gdje se pod lažnim identitetom trgovca drogom susreće s lokalnim mafijašem Mirkovićem, inače zločincem iz ratova 90-ih. Vjerujući da razgovara sa Srbinom, Mirković se s toplinom sjeća ratnih dana. “Slavonija, naša srpska Slavonija!” veli Mirković. “Kako mi fali haračenje po tom divnom kraju!” Vitez iskoristi njegovu nepažnju, uzapti ga u klozetu i krišom prebaci u Hrvatsku. Nadređeni Antunović mu, međutim, odmah daje novi zadatak. Mora otići u Zadar gdje se treba odviti susret visokih predstavnika članica NATO-a. Vitezov je zadatak da prati aktivnost hrvatskog ministra obrane koji se zove Danijel Wolf. Taj “čudni čovjek čudnog imena” je ministar koji je došao preko koalicijske kvote iz manje stranke, ženskar je i nevjeran ženi, korumpiran i sumnjiv patriot, a Odjel Kralja Tomislava vjeruje da preko njega cure informacije. Borna odlazi u Zadar gdje, prateći Wolfa, upoznaje tajnovitog, bogatog talijanskog poduzetnika Ciana. U Cianovu osiguranju Vitez prepoznaje srpske veterane iz rata 90-ih. Na Cianovu je tragu i tajnovita ljepotica Ana Marino za koju se ispostavi da radi za talijanski Interpol. Ona Borni oda da je Ciano opasni mafijaš. Do kraja romana razotkrit će se urota pravih flemingovskih proporcija u kojoj, međutim, ima i prstohvat lokalne, hrvatske povijesti. Borna Vitez otkrije da su se pod okriljem ruske mafije udružili Wolf, srpski ratni veterani i potomci talijanskih ezula, a cilj im je da hakiraju novi napredni NATO-ov avion i njegovim projektilima anihiliraju Zadar. Iza toga stoji bivši fašistički oficir Guido Benelli koji je 1944. ratovao u Dalmaciji, i ne može prihvatiti poraz. “Vi Hrvati ste uzeli naš Zadar, našu Dalmaciju. Ako grad ne može biti naš, uništit ćemo ga!” Ali - kao u reklami TV prodaje - to nije kraj. Stari fašist, njegov sin mafijaš, ruski oligarh i velikosrpski veterani dio su još jedne, nemjerljivo opsežnije urote. Pripadnici su tajne organizacije ULTRA kojoj je cilj zavladati svijetom tako što će uništiti NATO i postaviti svoje pijune u vlastima pojedinih zemalja. Nakon što sravne Zadar, Wolfa bi instalirali kao novog hrvatskog premijera. Suvišno je i reći, agent Borna Vitez će osujetiti ovu podlu urotu, a da bi to učinio, morat će vezan isplivati iz bazena s vodom, juriti gliserom, projektilom naciljati šleper na podvelebitskim okukama te - naravno - zavesti pet ili šest ljepotica.

U međutrenucima između tih frenetičnih akcijskih scena Vukić, međutim, stigne i odahnuti i počastiti nas ideološkim ekskursima. Sa svojim pomagačem Ivom - komunistom koji je ‘71. razočarao - Vitez raspreda o udbaškim ubojstvima i o tome kako su se i partizani borili za Hrvatsku. U jednoj sceni udivljeno gleda Zadar koji je “od grada koji se 1991. branio od barbara s istoka koji su ga razarali pretvorio u jedan od najperspektivnijih gradova u Hrvatskoj”, iako bi - piše - da nije bilo partizana i komunista “Dalmacija mogla biti mnogo ljepša”.

Mjesto za reklamu

U pauzama akcije Vukić stiže ubaciti i pravi pravcati filmski “product placement”. Junak romana tako odvodi curu u Starigrad na romantičnu večeru. Tamo odlazi na mjesno groblje gdje je - piše Vukić - “izgrađen ogromni križ, djelo Marinka Katuše, iza kojeg su na pločama ispisana imena mještana poginulih za stvaranje hrvatske države kroz povijest. Na ploči je (Vitez, op.) uočio poznatu rečenicu prvog hrvatskog predsjednika: “Sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku nizašto!” Objašnjenje zašto je pisac baš insistirao da spomene ime klesara križa na lokalnom groblju dobijete ako prelistate knjigu do posljednje, 133. stranice. Tamo je, naime, sponzorski prilog Klesarstva Katuša d.o.o. na kojem su fotografije “poznatih djela Marinka Katuše u novijoj hrvatskoj povijesti”. Tako stoje stvari s “dobrim, točnim i tečnim fabuliranjem”. No, moram priznati da mi je osobno najmiliji dio Vukićeva pripovjednog umijeća dijalog u kojem je - jel’te - “majstor”. “Pucaj ustašo!” govori u Vukićevu romanu četnički zlikovac. “Ja milosti neću imati... Nemam ni prema kome tko želi osvojiti ovu srpsku zemlju!” Kad zlikovci iz ULTRA-e zarobe Bornu i ispituju za koga radi, on promrsi “Ja radim samo u interesu svoje zemlje!”, a nešto kasnije nadodaje “Ne želim poginuti, ali sam vas spreman sve ubiti zato što radite protiv Hrvatske. Tebe, Wolfe, prvoga!” Kad fašistu Benelliju Borna osujeti planove, on prokune “žao mi je što nisi noćas umro, proklet bio, ti i svi koji ste nam uzeli naše more. Ovo je sve trebalo biti naše”. A kad krene završna potjera brzim brodovima put talijanskih teritorijalnih voda, Borna Vitez raportira premijeru i veli kako “nije ovo prvi put da imamo izdajnike u najvišim redovima”, ali “će zato platiti. A platit će nam i onaj gad Ciano i njegova obitelj koja je opsjednuta mržnjom prema Hrvatskoj i činjenicom da naša lijepa Dalmacija nije pod njihovom čizmom!” Ni na vrhuncima akcijske napetice Borna Vitez ne gubi sabranost i ne propušta ispraviti povijesne falsifikate. Kad mu Cianov batinaš Momčilo vezanom i zarobljenom spomene Srpsku krajinu, Borna mu zavezan iz negvi dobaci “takozvana i bivša Krajina!” Umberto Eco svojedobno je objavio slavni esej o Flemingovim romanima o Jamesu Bondu. Pomalo i polemizirajući s tvrdnjama kako su Flemingovi romani fašistoidni, Eco je napisao da je 007 fašistoidan onoliko koliko je fašistoidan svaki “drijemež duha”. Taj bi se opis mogao jako dobro primijeniti na prozu novog ravnatelja državne agencije. “Sve za Hrvatsku” je djelo nekoga tko mozgom nije evoluirao od desetogodišnjeg dječačića. Mentalitetno, roman o Borni Vitezu je produkt 11-godišnjeg klinca koji na papiru flomasterom žvrlja akcijske avanture. Sve je tu - i amfibije, i rakete, i ljudi-žabe i superlovci s tajnim X-zrakama za anihiliranje.

Pravi Hadezeovac

Spram fantazija 10-godišnjaka Vukićev se roman razlikuje samo po količini seksepila. Kod Vukića ženski je “outfit” dojmljivo jednoličan, bile ministrice ili recepcionarke sve se žene odijevaju pripijeno i u prekratke suknje. Borna Vitez tijekom 120 stranica romana u krevet odvede pet ili šest ljepotica, a za jednog nacionalista je pritom etnički začuđujuće nediskriminativan: jednako će orno leći sa srpskom recepcionarkom Gocom kao i s agenticom talijanskog Interpola. Vukićev “drijemež duha” očituje se i u ideologiji knjige. U “Sve za Hrvatsku” - nema što - Vukić se razotkriva baš kao pravi hadezeovac. Sve je tu. Tu je osuda svih totalitarizama, ali - ipak - Hrvat partizan i Hrvat ustaša su u romanu braća. Ustaša stradava od ruke udruženih Talijana i četnika. I partizani su se - poput starog Ive - borili za Hrvatsku. Samo što su stvorili “loš režim”. Borna starom partizanu veli da “cijeni vašu borbu protiv talijanskih okupatora”, ali njegovi su se “predci generacijama borili za Hrvatsku i samo za nju, neovisno o tom što je to nekada bila i kriva strana s gledišta stranih sila”. Hrvati su od ‘90. silno napredovali. Oni imaju silnu perspektivu, ali ih koče nesloga i izdajnički političari iz manjih koalicijskih stranaka. “Bitno je da i dalje radimo na očuvanju države”, veli stoga agent Vitez premijeru u epilogu, “zato je zadatak nas u Odjelu Kralja Tomislava spriječiti sve one koji bi na bilo koji način htjeli spriječiti njezinu opstojnost ili nezavisnost. A na vama je političarima konačno ovu lijepu zemlju izgraditi kao modernu i prosperitetnu, a ne da stalno gledamo stranačka prepucavanja i neke tamo klimavce u vlasti koji slijepo slušaju sve što im se naredi izvana”. Te retke u završnici izgovara Borna Vitez, hrvatski agent. A te rečenice ispisao je njegov književni tvorac, i sam političar kojem je posao “izgraditi modernu i prosperitetnu zemlju”. Taj pisac-političar sad je postao predmet baš onakvih “stranačkih prepucavanja” o kakvima s domoljubnim snebivanjem govori njegov agent. Po čemu je baš našički upravni pravnik i pisac zavrijedio da postane ravnateljem umjereno važne državne agencije? Treba odmah reći - po literarnim dosezima nije. Roman “Sve za Hrvatsku” razotkriva Vukića kao razoružavajućeg literarnog diletanta koji se mozgom nije pomakao iz predadolescencije. A ako se pitate koji su onda to drugi kriteriji po kojima je Vukić avansirao u hadezeovskom državnom aparatu, odgovor na to pitanje krije se možda i u samoj knjizi. “Znaš da volim izazove, pogotovo kad treba biti na korist našoj domovini. Znaš da je moja obitelj generacijama krvarila za domovinu”, veli Borni kolega iz obavještajnog odjela. “Znam, kao i moja”, odgovara Borna Vitez. “Da nismo ono što jesmo, ne bi nas ni angažirali.” Te je rečenice ispisao čovjek kojeg je “domovina” upravo “angažirala” da brine o našim osobnim podacima. Vukić je očito i sam čovjek koji “voli izazove”, a mi tek možemo konstatirati - kakva zemlja, takvi i kadrovi. Pa takav i Vukić, Zdravko Vukić.