Obitelj Cigana zaustavila se prije nekog vremena u parku pod mojim prozorom. Po izgledu jedva punoljetni, imali su jednog kovrčavog mališana, bebu u kolicima i još je ona, krupna i okrugla, bila noseća s trećim, a kako je ta mlada žena željno ljubila svog muškarca i kako je taj prištavi klipan njoj nježno dodirivao lice, moglo se pretpostaviti kako stvar nije zaključena, utakmica se još igra, njihovo brojno stanje je otvoreno i neizvjesno.
Gledao sam ih indiskretno odozgo s balkona, i zadivljen i užasnut njihovom odvažnom, ili možda prije lakomislenom odlukom da još u ranim dvadesetima naprave troje, da im cijela mladost prođe u smradu usranih pelena, zaglušujućem plaču i živčanoj nesanici. Da mene pitaju, savjetovao bih im da uspore, da se prije zaposle i skuće, ali mene nitko ništa ne pita niti bi me trebao pitati. Moje je mišljenje samo moje mišljenje, u ovome jednako dobro kao bilo čije drugo.
Tko sam ja da osuđujem mlade Cigane da nepromišljeno rađaju djecu? Zar me činjenica da sam se zaposlio i skućio, da imam stalne i razmjerno sigurne prihode, čini mjerodavnim? Novac koji zarađujem daje mi pravo odlučivati kako bi drugi trebali živjeti? Zbog novca sam bolji od Cigana? Fuj! Sram je i pomisliti nešto tako odvratno.
Osim toga, ako je sve samo u novcu, njega ima dosta i za moju i za cigansku djecu, za svih troje, četvero, petero, sedmero, osmero, koliko god ih zaljubljeni šašavci u parku pod mojim prozorom naprave. Ako ih oni sami ne mogu podići, kupiti im cipele i školovati ih, naša je dužnost, i moja i vaša, i komunistička i kršćanska, svačija je dužnost u tome im pomoći. Svi smo odgovorni jer je jednostavno takav društveni dogovor. Da se pomaže slabijima.
Pomažemo pijancima da se otrijezne, narkomanima da se ostave heroina, nekadašnjim robijašima da se zaposle i kojekakvim drugim grešnicima da nađu iskupljenje i mir, pomažemo starijima, tjelesno i duševno hendikepiranima, nezaposlenima, pa bi morali brinuti i da Cigani žive kao ljudi, da iz koliba od kartona i lima presele u čvrste zidane kuće, da ne tuku svoje žene, da umjesto rakije kupe povrća, da se njihova djeca cijepe od zaušnjaka, redovito dolaze u školu i pišu domaće zadaće.
Dogodi se često, vidjeli ste vjerojatno, da netko ima dvoje djece i jednako ih voli i odgaja, a oni ne mogu biti različitiji. Jedno je odgovorno, marljivo i poslušno, a drugo, Bože te sačuvaj, lijeno, aljkavo i nevaljalo. Ipak, majka i otac jednako ih vole, shvaćajući kako im je drugo dijete jednostavno nešto sporije, treba više vremena da ga se izvede na pravi put. Tako je po prilici i s Ciganima. Ako ga ima, milosrdni i dobri Otac na nebesima jednako voli nevaljalce Cigane u potleušicama s podom od nabijene zemlje, kao i nas uredne, razumne, uplašene malograđanske šupke, koji smo se skućili i zaposlili i zgranuto se križamo i lijevom i desnom da je netko u ranim dvadesetima izrodio troje djece.
Mi smo jednaki, zaslužujemo jednako. A ja bih Ciganima dao i povrh jednakog jer me izjeda da nismo uvijek bili dobri i pravedni s njima. Naprotiv, prema ciganskoj braći mi smo Hrvati baš bili stoka. Gledam onu mladu obitelj dolje, kako se grije na blagom suncu babljeg ljeta godine Gospodnje 2017. i padne mi na pamet kako se prije sedamdeset pet godina oni ne bi dulje ljubili i milovali po gradskim parkovima. Da je rujan 1942., prvo bi ih pokupilo redarstvo, zatim ukrcalo u stočni vagon i naposljetku, redom, bez razlike, i Ciganina, i njegovu trudnu ženu, i kovrčavog dječačića i bebu u bešiki, sve po zakonu, molim lijepo, po važećem propisu o rasnoj čistoći u NDH, zaklali u Jasenovcu.
Ako smo jednom u prošlosti tako čudovišno proganjali i istrebljivali nekakve bespomoćne skitnice, odrpane violiniste i harmonikaše, gatare i kotlokrpe, red je da im se odužimo dobrotom, budemo posebno velikodušni i pažljivi s njima. Novca, napokon, kazao sam već, ima i za njih. Ima li država za plaću Gordana Jandrokovića, ili za Agenciju za regulaciju tržišta željezničkih usluga, ili za još jednu, šest hiljada četiristo i sedamdeset treću udrugu branitelja ili nešto tome slično, savršeno beskorisno i uzaludno, nema zaista nikakvog razloga da ne nađe i za Cigane.
No, ne misle svi kao ja, a nemaju, uzgredno, ni jednake poglede na pravednost u NDH. Eto, na primjer, prije nekoliko dana je Bruna Esih, zastupnica u zagrebačkoj gradskoj skupštini, mrzovoljno primijetila da se ciganskoj djeci isplaćuju nekakve stipendije. Nije to osobito velik iznos, mnogi od nas daju manje za repeticije iz fizike i engleskog svojim sinovima i kćerima koji žive u neizmjerno boljim uvjetima od ciganskih školaraca, ali uvaženu je desničarku svejedno zapeklo. Jer, ona je tako štedljiva, valjano brine o novcu poreznih obveznika.
Zanimljivo je, međutim, da to govori baš ona. Od svih vrijednih državnih i javnih službenika, javila se Bruna Esih koja je došla u politiku nakon što je kao znanstvenica upravo komično podbacila, koja danas sjedi u Saboru i zagrebačkoj Skupštini jer joj, objektivno, u Institutu Ivo Pilar više nije bilo mjesto. Petnaest godina je ona primala plaću znanstvene novakinje, a da nije doktorirala. Isplaćuju li se u ovoj državi nekakve stipendije kojima se ne nazire svrha i smisao, bacamo li pare na školovanje neperspektivnih, gospođa Esih prvo bi sebe trebala pogledati. Za plaću koju je ona dobivala petnaest godina čak bi i koji bistriji ciganski učenik u naselju bez struje, malim ostatkom olovke, na svjetlu svijeće, napisao doktorat iz povijesti.
Ali, ja ne osuđujem uvaženu zastupnicu. Kako sam već kazao, ja sam uvijek na strani slabijih, sporijih, hendikepiranih. Dobri i milosrdni Otac na nebesima sve nas jednako voli, pa i Brunu Esih.