Danas će svatko k svome na groblje. Tako će i njih dvije. I jedna i druga će do posljednjih počivališta svojih muževa.
Tko se mogao domisliti da će i jedan i drugi svoj život okončani u improviziranoj nastambi, u kojima će njih dvije kao prve susjede nastaviti dijeliti sudbinu.
– Teško je tu bilo svaki dan biti pored mjesta gdje je umro – govori Dragica iz kontejnera na petrinjskom Sajmištu.
– Ali mi ljudi smo kao životinje, na svašta se naviknemo.
Ona je Gregurinčić i malo je tko u Petrinji ne poznaje, jer njezin suprug, dr. Miroslav Gregurinčić, bio je od 2003. do 2009. gradonačelnik, bivši je i branitelj, ali najviše su ga sugrađani cijenili kao specijalista interne medicine i pulmologije. Pred potres je sa svojom Dragicom, inače podrijetlom Vrličankom i nekadašnjom medicinskom sestrom, umirovljeničke dane provodio u staračkome domu.
Da, onome, čiju obnovu najavljuju na jesen. Samo, pitanje je koju.
– Ja mislim tek za tri godine – govori ona.
Suprug joj je, govori nam, tu ispred nosa umro.
– Znala sam da je mrtav odmah. Bilo mi je kasnije teško proć tim putem. Čim otvoriš oči i vrata vidiš to mjesto, podsjeća te. Najgore mi je koliko je on života spasio, a njemu nitko kad je trebalo – rezignirana je naša Dalmatinka, ali nipošto se ne bi reklo da je izgubila vedar duh.
– Mi ljudi smo takvi da gdje nas baciš, napravimo nešto.
Sedamdeset i prva joj je, iskreno se čudimo, skinuli bismo joj barem deset. Smije se kad joj to kažemo. Društvo u kontejneru pravi joj mačka. Uz sve nužno za preživljavanje na minimum kvadrata limenke koja simulira dom, toplinu daju slike na zidovima, polica s knjigama, uspomene, cvijeće, boje... Nije tmurno. Dapače. A lijep je i topao dan.
Na svu sreću, još nije jako zazimilo. Pred "kućama" s kojih vise kabeli i pitari, ljudi se sastaju, čavrljaju, djeca se igraju, tu su i klupe, čini se, napravljene od paleta. Pred pročeljima nastambi u nizu poput onih u nekom slavonskome šoru može se po cvijeću naslutiti u kojoj je vitalna domaćica.
A i rublje se još suši na tiramolima u prolazima. Za koji dan to će biti nemoguće. Priroda se, na sreću, pobrinula ove godine da treća zima zaredom na Sajmište kasni. Kasni kao i obnova. S tim što će studen svakako uskoro pokucati, a nitko od stanara u ovom naselju ne zna hoće li ikada pod čvrsti krov.
– Prvu zimu, mislila sam, sretna sam samo da imam negdje. Kad je druga zima došla, pa dobro, rekoh ajde, al‘ sad kad dolazi treća, sad je već teže. Ali ne možemo si gorčinu dozvoliti. Uznemirimo se, naljutimo i svašta bude, ali život ide naprijed – staložena je Dragičina prva susjeda, 67-godišnja Katarina Cvetanović.
– Ne možemo tražiti hotel, takva je situacija, svi su na neki način oštećeni. Meni je ovdje dobro, imam vodu, struju, kupatilo, imam gdje spavati, gdje se oprati, skuhati... Moramo nešto pretrpit. Neke kuće se navodno obnavljaju, ne znam koje – ističe.
I njoj je suprug ovdje preminuo. Čekali su zajedno da im se zgrada obnovi, sad čeka ona sama. Premda su, kaže nam, već bili odlučili da se možda i neće vraćati na treći kat, ali barem da imaju nešto svoje, pa bi prodali i kupili štogod drugoga.
– Zgrada ima žutu naljepnicu, neki ljude u njoj žive, ali ja ne znam jačinu oštećenja, strah me je. Ne znam zašto se čeka, mi nitko to ne znamo, naš je predstavnik zgrade napravio sve što treba za obnovu, okružio je stotinu puta iste urede!
Što je u pitanju, nemamo pojma. Ne pitam, imam godina pa ne idem pitat zašto ovo i ono, strpljiva sam i čekam, možda i ne dočekam. Ja sam ovdje došla s mužem i odraslom kćeri, muž je umro u siječnju – veli Cvetanović.
Kako kaže, ima mirovinu od 2560 kuna, a u zgradi gdje je stan plaćaju dio režija. Grijanje su, veli, isključili na 30 posto.
Zgodno se smjestila u kontejneru, sve je pod konac sređeno unutra, kreveti, ormari, kuhinjski elementi čak, donijela je, kaže, nešto iz stana, a uz mali rešo s dvije ploče tu dominira šivaća mašina.
– Svi su ovdje na neki način oštećeni, svakakvih je tu sudbina, ima ljudi koji su bili podstanari pa nemaju više ni gdje biti. Tu je sada i moja sestra, tamo na početku naselja, njezina kuća je na klizištu, a takvih je sedam. Kažu da bi im jeftinije bilo sagraditi nove kuće nego sanirati to klizište.
Meni je ovdje dobro, imam vodu, struju, kupatilo, imam gdje spavati, gdje se oprati, čak nešto malo skuhati... Kćer je sa mnom, radi... I tako. Valja se i sam malo snaći. Što se tiče brige o ljudima, koliko god pričali da nije dobro, ipak se dobije ručak, što me malo i sramota, ali to je zato što ne bismo smjeli kuhati u kontejnerima, ne bismo smjeli imati plin.
Tko nema gdje prati veš ima tamo gore vešeraj, mali kontejneri imaju peći... Ja bih radije uvijek više pozitivne stvari pričala, evo i Dragica isto, možda mi zato nismo zanimljive – reče pomirljivo, a mi širimo oči u nevjerici.
Otkuda joj snage? U crnini je, prosijede kose podignute trakom, zavrnutih rukava i dlanova koje odaju radnicu.
– Je, takva je, uvijek joj čisto i sređeno, slikajte u nje. U mene je kreativni nered – dobaci Dragica.
– Što se tiče obnove, to je slabo, slabo i slabo. Nešto se počelo raditi i ne može se reći, neke se kuće obnavljaju, par zgrada, slabo. Jedna u Petrinji je skroz srušena, jedna nema vodu pa isto ljudi nisu unutra, neka ima žutu naljepnicu pa netko jest unutra, netko nije... Ne popravljaju se, a tu na Sajmištu je najveći broj ljudi baš iz zgrada – još nas informira Katarina.
– Ja sam rekla svojoj sestri da se samo preko televizije obnavljaju kuće. I to samo one od donacija, država ne radi ništa – zaključila je naša Dalmatinka.
– Torcida! Torcida! – dovikne joj netko.
– Pa naravno da navijam za Hajduka. Sad i pogotovo od kad naš Petrinjac, mali Krovinović, igra – nasmija se Dragica.
Jer barem Hajduk živi vječno. A od kada su ostale bez muževa tu, pred tom bijednom limenkom, i ona i Katarina kao da su se uhvatile za onu izreku da svi mi danas jesmo, a sutradan možda i nismo. Pa žive dan za dan pomirene sa sudbinom. Samo, ako se obnova nastavi ovim tempom, domalo za Svisvete nikoga ne bi trebali začuditi lampioni položeni pred beživotne predjele Banije.
