Ante Ćorušić bio je, tvrdi, odličan student. Bistar, marljiv, ambiciozan. I to mu valja vjerovati jer kako bi on inače bio ravnatelj Petrove, bolnice od koje mi ovdje nemamo ni veće ni uglednije.
Rođen krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u Lovreću u Imotskoj krajini, završio je medicinski fakultet i specijalizirao ginekologiju u komunističkoj Jugoslaviji. U ono vrijeme, kad se nije smjelo ići u crkvu i kazati da si Hrvat, kao mladi ginekolog je napravio, po vlastitu priznanju, više stotina pobačaja. Ako ste vjernik, to je užasna brojka. Ako ste vjernik i držite da je pobačaj ubojstvo, ravnatelj Petrove mora vam biti gori krvnik od Veselina Šljivančanina.
Stanica za tehnički
Srećom, Jugoslaviju je uskoro odnio đavo. Kad se to dogodilo devedeset prve, Ćorušić je napunio trideset tri. Zanimljiva je podudarnost, u dobi u kojoj je Spasitelj obavio sve što je na ovome svijetu imao obaviti i izdahnuo na Golgoti, naš je junak napokon otkrio da je kršćanin i svečano objavio da zbog priziva savjesti više neće praviti pobačaje.
Danas je najglasniji kršćanin i zagovornik priziva savjesti, na čemu bi se nesumnjivo nemalo začudili oni koji su ga znali samo u prvoj polovici njegova života. No, savjest je vjerojatno oduvijek bila u Ćorušiću. Savjest je jecala i uzdisala zarobljena u njegovu srcu svih onih teških godina komunističkog terora kad su se ljudi bojali reći da su Hrvati i nitko živ nije išao u crkvu. Kad je zagrebačka katedrala, znate i sami, bila stanica za tehnički pregled vozila.
Moralo je to biti bolno mladom liječniku specijalistu iz bogobojaznog Lovreća, iz vrlo pobožne Imotske krajine, prekinuti onih više stotina trudnoća, izvaditi iz ženskih utroba sve one ljudske zametke znajući da bi sretnijim okolnostima oni mogli biti vrijedne Hrvatice i Hrvati, živjeti kako već Hrvatice i Hrvati žive, diplomirati ekonomiju ili pravo, postati menadžeri, suci, inženjeri, profesori, ministri, otvoriti pizzeriju, solarij ili salon za njegu noktiju, nastupiti u Ljubavi na selu ili Večeri za pet, osnovati pravašku stranku, završiti optuženi zbog zloupotrebe položaja i ovlasti ili nakon proslave godišnjice mature automobilom pijani ubiti biciklista. Sve te nerealizirane sudbine čvrsto zatvorene u kontejneru za biološki otpad možda i danas muče Ćorušića. Dolaze mu u san i šapću: "Ante, prijatelju, zašto?"
Zašto, upitao ga je napokon i Aleksandar Stanković u nedjelju. Teško je, složit ćemo se, očekivati od liječnika moralnu snagu kao u blaženog Stepinca, da u ime svoje vjere neustrašivo ustane protiv bezbožnog režima i umre u komunističkoj tamnici jer nije želio prekidati trudnoće. No, bilo je valjda ugodnijih načina da se izbjegne mučna obaveza.
Odličan student
Nije morao specijalizirati ginekologiju, primijetio je televizijski voditelj razumno. Medicina ima mnogo grana. Možete biti gastroenterolog, urolog, kardiolog, neurolog, anesteziolog, psihijatar ili pedijatar, možete kao nefrolog raditi ultrazvuk bubrega, kao pulmolog stetoskopom osluškivati pluća teških pušača ili kao dermatolog liječiti razvratnike od sifilisa.
Ali, ne, kazao je Ćorušić Stankoviću. Zbog nekog razloga, ne osobito jasnog, njemu se nudila jedino ginekologija. Drugog izbora nije imao. Naglasio je, osim toga, kako nije znao da će raditi pobačaje. U pobačaju se zapravo slučajno našao. Pa tako više stotina puta. Šta ćete, ponijelo ga. Godinama je radio nešto što ga je činilo duboko nesretnim, živio jedan život koji nije bio njegov, zlopatio se na poslu koji je totalno bio suprotan njegovim vjerskim uvjerenjima jer je kao stažist propustio vidjeti da ginekolozi od vremena do vremena prekinu poneku trudnoću.
Opazio je možda kako u posudama od nehrđajućeg čelika sestre nose nešto krvavo iz operacijskih sala, ali blage veze nije imao šta je to. Kad je shvatio u kakvu se nevolju uvalio, bilo je kasno. Na džepu bijelog ogrtača već mu je stajalo crvenim vezeno: "dr. A. Ćorušić spec. gin."
A on je, ponavljam, bio odličan student. Jedva možete i zamisliti kakve su zaključke donijeli oni koji su bili manje bistri, marljivi i ambiciozni od Ante Ćorušića. Slušajući ga kod Stankovića, u trenutku vam se rastvori duboki ponor beznađa našeg zdravstvenog sustava. Lijepo se prepadnete da je netko takav šef najveće i najvažnije bolnice u našoj zemlji.