Na vijest da je neki poremećeni dvadesetdvogodišnjak iz Kutine došao na Markov trg, na adresu predsjednika Vlade, zapucao rafalom iz strojne puške i s četiri metka ranio policajca koji je tu stražario, gotovo nagonski sam se trgnuo i pogledao policu s knjigama. Slučaj o kojem su uzrujano izvještavali svi mediji bio mi je poznat, čitao sam davno o njemu.
I, evo ga, zbirka novela "Hiljadu i jedna smrt" i u njoj "Smrt Florijana Kranjčeca", napisana hiljadu devetsto dvadeset druge, u nizu detalja sablasno podudarna s jučerašnjim zločinom. Uzmite, ljudi, Krležu jer ćete u njegovim knjigama otkriti koješta od ovoga čemu svjedočimo. Premda je četrdeset godina mrtav, Krleža je još uvijek naš najveći živi pisac.
ONDA KAO I DANAS
"U to dakle vrijeme nadstražar Florijan Kranjčec stvorio je sebi o životu ovakvu predodžbu: postoji Markov trg sa crkvom svetog Marka i crveno-bijelo-modrim grbovima na krovu, koji blistaju kad sja sunce, te čovjek jedva gleda u onaj sjaj od silnoga svjetla.
Na Markovu trgu stoji banska palača, a u palači stoluje 'Njegova Preuzvišenost Ban Trojedne Kraljevine'. 'Ban Trojedne Kraljevine' je fikcija što u posljednjoj konzekvenciji i nema u sebi savršeno ničega ljudskog", opisuje Krleža svakodnevicu i razmišljanja jednog austrougarskog policijskog službenika, upravo kao da opisuje nevoljnog hrvatskog pozornika koji se na istom mjestu zatekao u ponedjeljak ujutro kratko iza osam.
Onda kao i danas bijedno plaćeni muškarci u uniformama, po žegi i studeni, dvanaest mjeseci godišnje, dvadeset četiri sata dnevno hodaju gore i dolje pod prozorima vlasti, često i ne shvaćajući smisao svoga posla: "Koliko je tužnih snježnih noći probdio stari Florijan Kranjčec pred tom banskom palačom i gledao sjene gdje potitravaju na tim prozirnim zavjesama, i muziku slušao što se razlijevala iz banskih dvorova."
Onda kao i danas, nadalje, vlast je loša i mnogi su ispunjeni nezadovoljstvom i bijesom. Oružjem bi se obračunali s izrodima s Markova trga. U našoj je zbilji taj pobunjenik dvadesetdvogodišnji Danijel Bezuk iz Kutine, a u Krležinoj je noveli Rudolf, sin jedinac nadstražara Kranjčeca, gimnazijalac anarhist koji prezire oca policajca:
"Da barem koga čuvaš! Ali gore ti sjede sami tati i ubojice, i lopovi i hulje! Ban je hulja nad huljama! A njegov prvi doglavnik, 'illustrissimus' Perković ubio je sedamnaest ljudi na posljednjim izborima! Njega čuvaš, krvavog lopova! Predsjednik Banske table ima sifilis, sin mu je šepav, ide sa mnom u školu! Poznam ja tu bandu, milijune kradu ta gospoda, a ti ih čuvaš!"
PROMAŠENI EFEKT
Napokon, tu je i pucnjava. Netko je napao vlast, u ponedjeljak ujutro jednako glupo i besmisleno kao i u Krležinoj prozi prije stotinu godina: "Kad je ban izlazio iz crkve, praćen svojim serežanima, u potpunom dostojanstvu Zamjenika Njegova Veličanstva Cara i Kralja, kao Prvi Glavar Regni Croatiae et Slavoniae, baš u onome momentu, kada je htio da se popne u kočiju, iza jedne naslage kamenja kraj kaptolskih vrata, što je tu stajalo spremljeno za obnovu staroga portala, skočio je neki mladi razbarušeni dečko i odapeo na Njegovu Preuzvišenost Bana tri hica iz revolvera jedan za drugim: bum, bum, bum. Akustika je bila vrlo loša jer su detonaciju progutala debela kaptolska vrata i tvrđavni zidovi kule, i tako je to više izgledalo kao da su pale tri daske, a ne tri revolverska hica. Efekt je bio potpuno promašen."
Zaboravimo li da Krležin Rudolf Kranjčec i zbiljski Danijel Bezuk nisu ideološki istomišljenici, da je prvi ljevičar, a drugi desničar, obožavatelj starog hrvatskog pozdrava "za dom spremni" i muzike Marka Perkovića Thompsona, sve je drugo jednako.
Frustrirajuće je gledati kako se prilike nisu promijenile od austrougarskog doba do danas kad "imamo svoju državu". Vlast bana Khuena Héderváryja jedva da se razlikuje od vlasti premijera Andreja Plenkovića. Hrvatska država je "fikcija što u posljednjoj konzekvenciji i nema u sebi savršeno ničega ljudskog".