Učinimo Ameriku opet dobrom (Make America good again), piše na kapi čiju je fotografiju twittao isusovac o. Rick Malloy. Anagram je isti: MAGA, kao i za geslo kojim je Donald J. Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima 2016: “Učinimo Ameriku opet velikom” (Make America great again). Kapa je istog oblika, ali nije crvena nego miroljubivo plava. Ta kapa implicitno kaže nešto nezamislivo: da dio Amerike uviđa da ona nije dobra. Nije više dobra.
No dobro, reći će netko, još tjedan dana i bit će inauguriran Joe Biden, Sjedinjene Države počinju takoreći iznova, Trumpov period je završio, nacija se vraća u normalu. Tko prati stanje u Washingtonu, pa i izdaleka, svjestan je da nije baš tako: vlada atmosfera utrke s vremenom. S jedne strane demokratska većina u Kongresu nastoji spriječiti predsjednika Donalda Trumpa da u posljednjem trenutku ne učini još neku neizbrisivu pakost.
Usporedili smo ga sa Sarumanom, čarobnjakom iz “Gospodara prstenova”, koji je i poražen uspio zagorčati život hobitima, razoriti im stanište, pobiti im neke od prvaka. Drugi ga, manje poetski, uspoređuju s ranjenim krokodilom koji je kadar i na samrti ubitačno mahnuti repom. Ali Trump nije na samrti. Još raspolaže predsjedničkim ovlastima. Oružane snage vjerojatno ne bi poslušale što naredi – ali njegovi pristaše bi.
Dok ovo pišemo, FBI izvješćuje da će se neka naoružana skupina naći u Washingtonu 16. siječnja, sa zadaćom da spriječi inauguraciju predsjednika Bidena.
U Hrvatskoj pamte kako je Sabor, pod prijetnjom nadmoćnoga vanjskog neprijatelja, bio prisiljen skriti se u zgradi kojoj je vlasnik bila INA i ondje donositi presudne odluke. Dobro, to je zamislivo, iako strašno. Ali do jučer je bilo nezamislivo da bi predsjednik Sjedinjenih Država Amerike mogao biti prisiljen skrivati se i krišom prisegnuti na Bibliju. Bježeći ne od Marsovaca, ne od nadmoćnog neprijatelja, nego od građana tih istih Sjedinjenih Država.
Vidjeli smo, doduše, nešto slično: kako Lyndon B. Johnson polaže prisegu u predsjedničkom avionu na aerodromu Love Field pored Dallasa, a pored njega stoji Jacqueline Kennedy, udovica dotadašnjeg predsjednika, ubijenoga dva sata ranije, u ogrtaču poštrapanome krvlju Johna F. Kennedyja. Bilo je to 1963. Bio je to kraj karijere prvog katolika na čelu Sjedinjenih Država. Danas se pitamo hoće li Biden, drugi katolik izabran na tu dužnost, uspjeti položiti prisegu.
U tome je suština utrke u vremenu: hoće li legalna većina, iskazana u Kongresu i predvođena izabranim predsjednikom, uspjeti čvrsto prihvatiti uzde razularenih Država, hoće li Trumpa uspjeti maknuti ili neutralizirati, ili će u tsunami prerasti val terorističke pobune, koju je predsjednik Trump osobno pokrenuo na Bogojavljenje pozivom prosvjednicima da dođu, da krenu na Kapitolsko brdo, na Kongres, da “budu divlji” (kukavički im slagavši: “Bit ću s vama!”)?
Najgore je u svemu tome, koliko se američka demokracija pokazala krhkom, nespremnom, neelastičnom i dezorganiziranom, toliko da nije bila kadra ne samo spriječiti provalu manifestanata u zgradu Kongresa (nešto sa čime se svaka evropska policija uspješno suočava svaki put kada su “velike” nogometne utakmice), nego ni pravodobno liječiti: trebala su četiri sata da interveniraju federalni maršali.
Dotad je već bilo mrtvo petero ljudi.
Sada se možda ide u drugu krajnost: Nacionalna garda je mobilizirala oko 10.000 svojih pripadnika da u Washingtonu 20. siječnja brane legalnu inauguraciju legalno izabranog predsjednika Sjedinjenih Država Amerike. Ta je mobilizacija nova ćuška poretku. Zar se on mora tolikom silom braniti od (dijela) svojih građana? Zar je Ameriku spopao toliki strah?
Uplašenih Sjedinjenih Država treba se bojati. Suočene s japanskom prijetnjom nisu se ustručavale masovnoga ratnog zločina: sravnile su sa zemljom atomskom bombom Hiroshimu, grad bez vojske, samo sa civilima. Bojeći se komunista devastirale su Vijetnam, počinile niz ratnih zločina ondje, lagale su vlastitom stanovništvu (kako su pokazali “Pentagonski papiri”), izgubile rat i, kao učinak, ondje duboko ukorijenile vlast Komunističke partije, jer je ona postala znak identiteta nacionalnog otpora. Prestrašene da će demokratska pobjeda socijalista i komunista na parlamentarnim izborima u Čileu otvoriti prodor u Latinskoj Americi organizirale su ekstremno krvav državni udar protiv ustavnog predsjednika Salvadora Allendea.
Taj isti strah od dolaska na vlast demokršćansko-komunističke koalicije u Italiji naveo ih je da potaknu otmicu i ubojstvo demokršćanskog vođe Alda Mora. Zemlja koja i zdravstveno osiguranje smatra odvratnim prodorom socijalizma očito ima psihičkih problema i nije čudno što tjeskobu prevladava srdžbom, a strah transmutira u agresiju. Prvim amandmanom na Ustav zajamčila je slobodu govora bez obzira na njegov sadržaj i kvalitetu, a Drugim amandmanom je osigurala pravo da osobnu slobodu brani oružjem, u industrijskim količinama. Svako malo neki frustrirani pojedinac počini masovno ubojstvo, svako malo neki bijeli policajac reinterpretira Stendhala, puštajući crvenu krv crnome Afroamerikancu. Američka primijenjena psihologija miriše po barutu i zvižduće olovom. I time se hvali i zabavlja, kako svjedoče tone kinematografskih i televizijskih filmova.
Sjedinjene Države su, ne zaboravimo, i nacija spremna pružiti šansu, pa i drugu, nacija plemenitih ljudi koji su se uzrujali na njemačke pokolje u Belgiji za prvoga svjetskog rata i napunili dobrovoljcima Legiju stranaca, nacija koja je Evropu vadila iz posljedica njezina divljaštva 1917-1918 i ponovo 1943-1945, koja je, za razliku od brljave tadašnje Evropske zajednice, zaustavila srpski pokolj Bošnjaka u njihovoj jedinoj domovini Bosni i zaustavila srpski progon Albanaca (što ni Bosna ni Kosovo još nisu civilizirane države krivicu ipak ne treba tražiti izvan njihovih granica)…
Bilo bi i netočno i glupo reći da je Amerika shizofrena nacija, s podvojenom nacionalnom ličnošću. Nema nacije koja nije podvojena, ovako ili onako. Ili rastrojena (što ne znači razbijena na troje, naravno). Štoviše, mogućnost da ta podvojenost jasno izbije na vidjelo govori u korist njezine demokratičnosti. Ako nacija, pogotovu velika, iskazuje jednoumlje, to je obično znak da je njezin neki dio spriječen izražavati se drugačije, silom ili strahom. Pogledajmo što Kina čini Hong Kongu ili kako je tenkovskim gusjenicama zgazila Tian Anmen, pogledajmo što je učinila u Tibetu i još čini u Istočnom Turkestanu. Pogledajmo kako Modi u Indiji smanjuje prostor pluralizmu.
Specifičnost je što je podjela Sjedinjenih Država gotovo pa geografska, na dvije ekonomski napredne obale, “liberalne” u američkom smislu te riječi, i na razmjerno sve zaostaliji dio između njih, s “biblijskim pojasom” na jugu. Taj centralni dio je platio ceh reaganovskoj deregulaciji za koju se prevario da je u njegovu korist, a onda je u Trumpu vidio svog paladina protiv “establishmenta” i “duboke države”, pa će nastaviti manje-više jednako misliti i nakon Trumpa i bez Trumpa.
Dakle, nije problem u samoj podvojenosti, koja je u razvijenom društvu fiziološka (sjetimo se optimata i plebejaca u Rimu, najrazvijenijoj državi svog doba, i činjenice da je Cezarova diktatura počivala na suprotnoj, pseudodemokratskoj strani), sjetimo se podjele na gvelfe i gibeline u razvijenim predrenesansnim komunama sjeverne Italije, pa na još zakrvljeniju podjelu pobjedničkih gvelfa na bijele i crne u Firenzi Danteova doba – itd.
Problem nastaje kada sustav nije više kadar tu podvojenost kanalizirati u političke okvire pravne države, kada podvojenost prerasta u sukob, ili u terorizam (koji je strašan, ali obično svjedoči o slabosti strane koja procjenjuje da treba pribjeći tim metodama, jer uviđa da su legalni putovi nedosežni njezinoj snazi, odnosno brojnosti). Paradoksalno, terorizam je manja ugroza od širokog sukoba, jer involvira manji dio pučanstva.
Krivica Donalda Trumpa je u tome što je ustrajno jahao na kresti te podvojenosti, razjarujući je beskrajnim lažima. Nismo, nadam se, zaboravili kako je ustrajno pokušavao delegalizirati svog prethodnika Baracka Obamu tvrdeći – lažno – da Obama nije imao pravo biti izabran za predsjednika jer da nije rođen na teritoriju Sjedinjenih Država. PolitiFact je nabrojao više od 4000 Trumpovih laži (bilo izmišljotina, bilo temeljito iskrivljenih informacija) u nepune četiri godine njegova predsjedničkog mandata.
Kad se sjetimo da je Bill Clinton umalo opozvan zbog jedne laži (da nije imao spolni odnos sa svojom nekom stažisticom; nehumano je opetovati njezino ime). Da je Richard “Tricky Dick” Nixon morao odstupiti zbog provale svojih ljudi u stožer demokrata u Watergateu.
Trump je lagao na tekućoj traci i poveo razularene građane da “budu divlji” i napadnu samo sjedište i središte zakonodavne vlasti. Predsjednicu Zastupničkog doma Nancy Pelosi su ponizili i tako da su ukrali njezin kompjuter s uredskog stola i prodali ga na eBayu. To je, i bez obzira na nezanemarive smrtne žrtve, bio napad na poredak. Kao što je al-Qa’ida sravnila Dvojne nebodere u New Yorku kao vizualni simbol američkog i općenito zapadnjačkog kapitalizma, tako je juriš na Kongres i njegovo zauzimanje snagama koje bi u normalnoj državi izazvale podsmijeh bio simbolična pljuska američkoj demokraciji u internim i svjetskim razmjerima.
Bivši američki ambasador u Hrvatskoj William Montgomery rekao je Večernjem listu: “Izbor Joea Bidena za predsjednika i demokratska većina u oba doma Kongresa bit će, nadam se, novi početak za Ameriku. Ali mi imamo problem koji neće biti riješen u četiri godine. To je problem koji će morati rješavati cijela jedna generacija. Moramo se suočiti s činjenicom da imamo dvije Amerike i da naš demokratski sustav ima niz mana koje treba ispraviti. A ja se bojim da trenutačno nemamo hrabrosti, fleksibilnosti i odlučnosti da ispravimo te mane u sustavu. No, ako ih ne ispravimo, propast ćemo, jer to je najveća prijetnja s kojom smo danas suočeni. Temeljna prijetnja, iznutra.
Za početak, moramo prihvatiti činjenicu da je naš sustav slomljen ili barem u procesu slamanja. Odavno su skončali dani kad smo mi Amerikanci mogli biti ponosni na našu demokraciju i gledati s visine na druge. Umjesto toga, mi sada moramo spoznati da je naša demokracija u Americi zapala u stvarne probleme i moramo se dobro potruditi da je spasimo.” A to je pogled iznutra, ne nekoga izanđaloga evropskog šezdesetosmaša, nego elitnog sudionika američkog sistema.
I sam Mike Pompeo, Trumpov državni tajnik koji nastoji spriječiti Trumpovo možda ne samo simbolično smjenjivanje prije inauguracije, rekao je da odsad bitno opada moralna snaga eventualnih američkih prijekora nedostacima demokracije u drugim zemljama svijeta. Dovoljno je bilo vidjeti s koliko su zluradosti iste noći u Pekingu uspoređivali scene zauzimanja Kongresa USA sa snimcima prosvjeda u Hong Kongu, a u Moskvi s demonstracijama na kijevskom Majdanu. Američki republikanski režim zatvorio je pun krug: stigao je u Bijelu kuću zahvaljujući i specijalnom ratu ruskih državnih hakera, a odlazi davši argumente Vladimiru Putinu da njegov režim nije gori. Manjka još samo popodnevni čaj s radioaktivnim polonijem ili pomada s novičokom nekome protivniku, pa da slika bude poprilično zrcalna.
Ne treba zaboraviti da je jahanju na kresti podjele od svih američkih vjerskih organizacija najviše pridonijela tamošnja Katolička crkva. Čiji su pripadnici sada u Kongresu u postotku većemu od postotka katoličkih vjernika u Državama.
Šuti nadbiskup New Yorka Timothy Dolan, koji je u kolovozu molio na otvaranju republikanske konvencije. Katolički svećenik o. James Martin, znatno popularan u širokoj javnosti, kaže bez dlake na jeziku da Katolička crkva u Sjedinjenim Državama “nosi dio odgovornosti” za sramotni kermes u Washingtonu. Podsjeća da su za predizborne kampanje mnogi katolički biskupi i svećenici na sav glas tvrdili da je smrtni grijeh glasati za katolika Bidena, jer on nije najavio križarski rat protiv abortusa. Tvrdili su da je posjednut Paklom. Ti su stavovi, ocjenjuje o. Matin, dali moralnu podlogu napadu na Kongres, pa zahtijevaju “ispit savjesti Katoličke crkve s obzirom na ono što se dogodilo”.
Još jedan katolik, bivši republikanski guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger, usporedio je upad u Kongres i razbijanje njegovih stakala s razbijanjem izloga židovskih dućana u nacističkoj “Kristalnoj noći” 1938, kojom je započet holokaust. “Predsjednik Trump je htio preokrenuti rezultat izbora, poštenih izbora. Htio je izvesti državni udar zavodeći ljude lažima”, poručio je Schwarzenegger na Twitteru.
Nije sve učinio Trump. Iza njega je bilo 74 milijuna glasova američkih birača, manjina, ali golema. Ako je dobar dio glasao za republikance “po dresu”, nije bilo malo onih koji su glasali za Trumpa svjesni što je on, svjesni da tako glasaju protiv demokracije u najsnažnijoj i industrijski najrazvijenijoj državi na svijetu, a vjerojatno i da glasaju za agresiju svojih Država u svijetu. Toga se treba bojati.
Trump je samo stijeg, nije ni zastava, koju je lakše prispodobiti s bigotnom netrpeljivošću ogorčenih kršćana – ali trupe su nezadovoljnici nespremni priznati da izvor njihova nezadovoljstva nije izvan njih samih, nego u nizu baš njihovih pogrešnih izbora posljednjih godina, otkako su ih zavarali da je Amerika pobijedila i ostala jedina velevlast na svijetu i da će oni sada imati što hoće.