Zadarska humanitarka Mirjana Tadić: "I dalje živim s tim ljudima u našem gradu, a taj osjećaj mi daje dodatnu radost"

Socijalna radnica Mirjana Tadić, čiji je rad obilježen nesebičnim zalaganjem za ljude, otišla je u mirovinu nakon više od četiri desetljeća radnog staža. Kao dugogodišnja voditeljica Socijalne službe Caritasa Zadarske nadbiskupije, Tadić je ostavila neizbrisiv trag u humanitarnom radu. Svoju profesionalnu karijeru započela je 1981. godine u Centru za socijalnu skrb u Biogradu na Moru, a 1992. godine pridružila se zadarskom Caritasu na poziv prvog ravnatelja, don Čedomila Šuprahe.

Tijekom 32 godine rada u Caritasu, Tadić je zajedno s timom izgradila čvrstu mrežu podrške, razvila preko 20 programa pomoći i osigurala kontinuiranu skrb za više od 1500 obitelji godišnje. Za svoj izniman doprinos dobila je Grb grada Zadra, kao priznanje za dugogodišnji predani rad u službi zajednice.

Što vam znači ova nagrada i kako je doživljavate u kontekstu vašeg dugogodišnjeg rada i posvećenosti u socijalnoj djelatnosti?

- Kao tim već smo dobili niz priznanja, uključujući državnu nagradu za humanitarni rad, Grb grada Zadra i brojne nagrade od županije. Ova nagrada mi potvrđuje da je ono što sam radila prepoznato. U svom radu sam uvijek davala maksimum, trudila sam se pomoći svima koji su mi se obratili, ulazeći u njihove živote s poštovanjem i predanošću kako bismo zajedno pronašli rješenja za njihove probleme. S takvim osjećajem ispunjenosti otišla sam u mirovinu. I dalje živim s tim ljudima u našem gradu. Sretala sam mnoge od njih i nakon odlaska u mirovinu – prilaze mi, razgovaramo, čestitaju mi. To mi pokazuje da su i oni prepoznali moj trud i da su se osjećali podržano i prihvaćeno. Taj osjećaj mi daje dodatnu radost i potvrdu uloge koju sam imala u njihovim životima.

Što smatrate ključem uspješnog rada u pomaganju ljudima?

- Ključ uspjeha u ovom radu je, prije svega, iskreno razumijevanje i empatija prema ljudima kojima pomažemo. U ovakvom poslu najvažniji su strpljenje, povjerenje i pristup svakom pojedincu s poštovanjem. Ljudi koji dolaze u potrebi očekuju više od samo praktične pomoći; oni traže i emocionalnu podršku i osjećaj sigurnosti. Također, rad u timu je od izuzetne važnosti, jer se zajedničkim snagama mogu postići puno bolji rezultati nego pojedinačno. Važno je biti strpljiv, dosljedan i uvijek imati želju za učenjem, jer su izazovi s kojima se susrećemo u socijalnoj djelatnosti vrlo raznoliki. Ovaj posao zahtijeva mnogo odricanja, ali isto tako i neizmjerna je nagrada u obliku zahvalnosti i osjećaja da ste zaista nekome pomogli.

Bila sam u prilici da uvijek mogu iznaći mogućnost da se pomogne čovjeku, a kroz tu pomoć sigurno da sam oplemenila sebe i pomogla drugom. Rad sa takvim korisnicima ne možete raditi od 7 do 15 sati. Taj rad nosite kući i trudite se pomoći na najbolji način. Nije to, naravno, samo moja zasluga, svi mi u Caritasu smo se trudili, moji suradnici koji su me pratili u tome i nastojali smo uistinu kroz radne programe pomoći i vrlo često spasiti mnoge obitelji.

Nakon odlaska u mirovinu, namjeravate li nastaviti s radom u socijalnoj službi ili se baviti humanitarnim radom na neki drugi način?

- Sigurno ću se i dalje angažirati na humanitarnom radu. Postoji puno načina na koje mogu pomoći u svojoj zajednici i normalno je da bez toga ne mogu nastaviti svoj život. To radim već od kada sam otišla u mirovinu – susrećem se s ljudima, zovu me i razgovaramo. Niti pola godine sam u mirovini, a evo, i dalje sam tu i ne mislim stati na tome.