Uloga Marine Dujmović Vuković i suca Branka Brkića u pokušaju oslobađanja Branimira Glavaša

Nedjeljni Jutarnji u posjedu je audiosnimaka Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) s mjerama tajnog nadzora nad vlasnikom Osijek Koteksa Dragom Tadićem, provedenih od 4. do 20. srpnja 2010. godine.

Tadić je optužen da je 2010. prikupljao novac od poduzetnika koji su bili spremni pomoći Branimiru Glavašu - koji je u to vrijeme bio nepravomoćno osuđen za ratni zločin nad osječkim Srbima u slučajevima Garaža i Selotejp na deset godina zatvora te je bio u bijegu u BiH, da je koordinirao druge suoptuženike - svoju ženu Božicu Ćavar Tadić, saborskog zastupnika HDSSB-a Ivana Drmića, osječku novinarku Sanju Marketić i splitskog poduzetnika Srećka Jurišića te da je zbog pomoći Glavašu pokušavao stupiti u kontakte s utjecajnim političarima i sucima Vrhovnog suda, među kojima je bio i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin.

DORH je 20. srpnja 2010. dobio odgovarajući nalog istražnog suca zagrebačkoga Županijskog suda za provođenje redovitih mjera tajnog nadzora Drage Tadića i ostalih suoptuženika, koje su kasnije korištene u sudskom postupku, a i objavljene u medijima.

No, informacije iz mjera tajnog nadzora SOA-e, koje su prikupljene od 4. do 20. srpnja 2010., nisu mogle biti korištene kao dokaz na sudu, a one su kontradiktorne u odnosu na ono što je predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin kao svjedok govorio u postupku za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Glavaš, poznatom kao afera Mito, koji se vodio protiv bračnog para Tadić, Sanje Marketić, Ivana Drmića i Srećka Jurišića.

Ipak, te su snimke, koje su se nalazile u spisima pravosudnih i istražnih tijela temeljem kojih je pokrenuta cijela istraga, a koje danas prvi put predstavljamo javnosti, važne jer pokazuju da je jedna, međusobno povezana skupina ljudi uspjela napraviti pravi upad u jednu od najvažnijih pravosudnih institucija u Hrvatskoj. Procijenili smo da je važno objaviti ova saznanja o cijelom slučaju iako je od nepravomoćne presude prošlo više godina. Potpuno je razvidno iz snimaka koje posjedujemo da je operacija Mito bio jedan od planova kako da se poništi presuda Branimiru Glavašu. U priči se u raznoraznim kontekstima pojavljuju imena raznih sudaca i drugih javnih osoba koji i dalje obnašaju neke javne dužnosti i funkcije. Stoga je važno da se javnost o ovome informira.

Pomutnja

Svi optuženi, osim Drage Tadića, osuđeni su temeljem nagodbi na uvjetne zatvorske kazne, a vlasnik Osijek Koteksa odbio je nagodbu, nepravomoćno je osuđen na dvije godine zatvora na što se žalio i sada se još čeka odluka Vrhovnog suda. Zanimljivo je da će uskoro proći četiri godine od donošenja prvostupanjske presude, pa se može reći da ovaj predmet već tri godine stoji na Vrhovnom sudu.

Plan Drage Tadića i suoptuženika, u pokušaju najveće operacije potkupljivanja sudaca u Hrvatskoj, bio je sljedeći: nakon što vijeće Vrhovnog suda potvrdi ili preinači presudu u slučaju Glavaš, a prije otpreme i objave sudske odluke, treba je srušiti na sudskoj evidenciji i vratiti na ponovno odlučivanje. U sudskoj praksi to se događa vrlo rijetko, gotovo nikada, ali je teoretski moguće, pa su optuženici navodno bili spremni sucima i posrednicima isplatiti čak 700 tisuća eura mita. Za provedbu toga plana bio im je potreban sudac ili sudski savjetnik u evidenciji Vrhovnog suda kojem će biti dodijeljena presuda Glavašu - a koju će on zbog nedostataka vratiti na novo suđenje, zatim barem tri suca koji će biti u sudskom vijeću koje bi ponovno odlučivalo o Glavašu, te predsjednik Vrhovnog suda.

Optuženici su bili sigurni da će Glavaševu presudu kao evidentičar dobiti sudac Vrhovnog suda Ante Potrebica - kojeg nazivaju “onaj sa slovom P” ili “onaj koji ima potrebe”, a među njima je čitava pomutnja nastala kada su naslutili da će evidentičarka zapravo biti sudska savjetnica na Vrhovnom sudu Gordana Korotaj.

Kodna imena

Osim njih, u mjerama tajnog nadzora SOA-e prikupljenim od 4. do 20. srpnja 2010. spominju se: sudac Vrhovnog suda Ranko kojeg zovu “čovjek s dva imena koji je na bolovanju”, sudac Vrhovnog suda Branko Brkić - koji je bio u vijeću i bio je protiv osuđujuće presude za Glavaša, a sada je sudac Ustavnog suda, pomoćnica ministra pravosuđa Marina Dujmović Vuković - koju nazivaju “Veza u Zadru”, bivši političar Ivić Pašalić kojeg zovu “onaj s dva prezimena”, bivši predsjednik Stjepan Mesić - kojeg nazivaju “Stari”, “Čiča” ili “Brada”… Iz snimljenih razgovora očito je da su Tadić i suoptuženici izravno ili preko posrednika uspostavljali kontakt s najmanje još troje sudaca Vrhovnog suda. Razvidno je i da su slučaj Glavaš pokušavali “okrenuti” preko dvije sutkinje čiji se identitet teško može i naslutiti, s time da jedna od njih nikako nije pristajala na njihovu varijantu.

Tu je i osoba s Vrhovnog suda kojeg nazivaju samo slovom “S”, preko koje poduzetnik Petar Pripuz za Tadića prikuplja informacije o stanju predmeta i mogućim koracima koje bi trebalo poduzeti. U mjerama tajnog nadzora SOA-e spominje se još poznatih imena, poput tadašnjeg ravnatelja policije Olivera Grbića - o kojem govore u kontekstu čovjeka iz Švicarske koji im je voljan dati novac, iskusnog političara Vladimira Šeksa - kojeg je Tadić pokušavao pitati poznaje li sudsku savjetnicu na Vrhovnom sudu Gordanu Korotaj, ali mu Šeks ništa nije odgovorio, pjevača Miroslava Škore koji je očito na svoju ruku s jednim prijateljem iz Osijeka u Zadru pokušavao pomoći Glavašu, ali bez uspjeha, Mesićevu zetu Renatu Obrenoviću za kojeg govore da dolazi u Osijek…

U mjerama tajnog nadzora SOA-e provedenim od 4. do 20. srpnja 2010. Drago Tadić najčešće je kontaktirao sa splitskim poduzetnikom Srećkom Jurišićem, sa svojom ženom Ružicom Ćavar Tadić, sa zagrebačkim poduzetnikom Petrom Pripuzom, s bivšim političarom Ivićem Pašalićem, s HDZ-ovim članom Uprave HAC-a (koji je kasnije bio jedan od voditelja kampanje Kolindi Grabar-Kitarović za predsjedničke izbore i Tomislavu Karamarku za parlamentarne izbore) Ivicom Mlinarevićem, s vlasnikom Inženjerskog biroa (koji je kasnije uz Sanadera bio suoptuženik u aferi “Planinska”) Mladenom Mlinarevićem, s osječkim sucem (koji je upravo u to vrijeme postao predsjednik Trgovačkog suda u Osijeku) Tihomirom Kovačevićem te sa saborskim zastupnikom HDSSB-a Ivanom Drmićem.

Najzanimljivije iz mjera tajnog nadzora SOA-e prikupljenim od 4. do 20. srpnja 2010. odnosi se na okolnosti u kojima je dogovaran i održan susret Drage Tadića s predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Hrvatinom 14. srpnja 2010. u zagrebačkom restoranu Baltazar te njihov raniji susret o kojem je Tadić govorio osječkom sucu Tihomiru Kovačeviću.

Dan poslije

Naime, Hrvatin je dan poslije njihova sastanka u restoranu Baltazar, 15. srpnja 2010., prijavio glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da je Tadić raspitujući se o slučaju Glavaš “prešao granicu”, a kasnije je svjedočio na suđenju Tadiću za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Glavaš. Hrvatin je rekao da je do njegova susreta s Tadićem 14. srpnja u restoranu Baltazar došlo slučajno.

- Nakon što je rekao da se odluka može izmijeniti više s njim nisam mogao razgovarati jer je prešao granicu. Prijavio sam ga jer mi je Tadić tvrdio da zna kakva se odluka sprema na Vrhovnom sudu. Ljudi moji, ja bih već visio da to nisam napravio. Tada nisam znao sve. Nisam znao tko se krije iza toga. Nikad ne bih vjerovao da se ide na takvo potkupljivanje na takav brutalan način, iskazivao je Branko Hrvatin, a govoreći o okolnostima pod kojim se susreo s Tadićem, rekao je da mu je on pristupio na ručku koji je organizirao Mladen Mlinarević s kojim je surađivao jer je organizirao stručne seminare a planirao je pokretanje pravosudnog časopisa.

- Na sastanku je trebao biti i Bajić, no Mlinarević mi je nepunih sat vremena prije dogovorenog ručka rekao da je iz Ureda glavnog državnog odvjetnika obaviješten kako je službeno spriječen. Na ručku su se pojavili Tadić i tadašnji direktor Hrvatskih voda Jadranko Husarić. Kada sam ustajao od stola, Tadić je krenuo za mnom i progovorio o nepravdi koja je u sudskom postupku nanesena Glavašu. Rekao sam mu da o tom postupku ne znam ništa te da sam uvjeren da će se provesti po svim pravilima struke, kao i svaki drugi predmet. Razgovor sam prekinuo kada mi je Tadić rekao kako zna kakva je drugostupanjska odluka te da je moguće da se “predmet iz evidencije vrati vijeću koje može izmijeniti odluku”. Bio sam malo revoltiran, odmahnuo sam rukom, on je još nešto govorio, a ja sam ponovno odmahnuo rukom i otišao do automobila koji me čekao ispred. S Tadićem se nisam niti rukovao. Dan kasnije nazvao sam Bajića i dogovorio sastanak na kojem sam ga o svemu izvijestio - iskazao je kao svjedok na suđenju Tadiću i suoptuženima predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin.

Na samom početku primjene mjera tajnog nadzora SOA-e 4. srpnja 2010. Drago Tadić i Srećko Jurišić telefonom su razgovarali o tekstu koji je objavljen toga dana u Jutarnjem listu.

Tadić: Izgleda da novinari znaju prije objave.

Jurišić: Čuješ šta mi je Stari reka, ja kažem njemu izgleda da će ono što smo pričali da će se polupat lončići, da će bit sve ponovo.

Tadić: Kad ti je to reko?

Jurišić: Jebo ga ti, reko sam ti. Zna on prije novinara, on je sa svima njima u kontaktu.

Tadić: Aj vidi još malo sa Starim da stisne malo.

Jurišić: Idući tjedan imamo ručak kod njega, ono što si ti ponudio. Ali, nećemo to spominjat puno.

Narednog dana, 5. srpnja 2010., Drago Tadić prvo se čuo sa Srećkom Jurišićem.

Jurišić: Bio je onaj s onim čovjekom jutros.

Tadić: I?

Jurišić: Pa, postoji interes, ići će s njim na ručak danas, pa ćemo se vidjeti on i ja, javio se odmah, kaže bio sam s onim čovjekom, postoji interes.

Mesićev zet

Nakon toga Drago Tadić nazvao je svoju ženu.

Tadić: Zaboravio sam ti reć, onaj čovjek je prihvatio razgovor. Sad dolazi ovaj čovjek kod mene, dovodi zeta od Mesića je ide on sa Zoranom u Prištinu danas.

Drago Tadić se 6. srpnja prvo nekoliko puta čuo sa svojom ženom, a zatim s Jurišićem.

Jurišić: Šefe, zvao si me.

Tadić: Jesam, imali smo neke dogovore za onog čovjeka.

Jurišić: Ja dolazim u Zadar taman.

Tadić: Ali ovaj što je rekao nakon današnjeg dana.

Jurišić: On će se večeras javit, mi ćemo se sutra vidit.

Tadić: Možeš li ga pitat kad će se vidjet s onim čovjekom.

Jurišić: Sutra dopodne, aj nazvat ću te s drugog broja. Otišli gore kod Brade, rekao sam da ništa ne spominje. Čekam da se Mladen i onaj predsjednik jave, čekam Ljigeša, Ljigeš ugovara taj sastanak, ručak.

Tadić se tog 6. srpnja još nekoliko puta čuo s Jurišićem, razgovarali su o poslu, a spominjali su Bradu i Renata.

Tadić: Imamo li za onog Ranka išta?

Jurišić: Čuješ šta ti govorim, on će večeras znat više i sutra se trebamo vidjet do podne.

Tadić: Dobro, dobro.

Jurišić: I on ako kaže da je večeras, da je dan prošao u redu, on će pristat na onu varijantu, mogući pristanak na onu varijantu.

Tadić se, osim s Jurišićem, 6. srpnja desetak puta čuo i sa svojom suprugom.

Tadić: Bio je Ljigeš, kaže to je sto posto sad gotovo, to je ono ti si učinio, nitko nije znao za tebe, sutra ako se vraćam iz Beča, čeka me s predsjednikom, a je preda mnom ga zvao, ne mogu reć da nije. I ovaj mu se javio, što je najgore.

Žena: Onaj bivši predsjednik?

Tadić: Ma ne, H., H.

Žena: Aha.

Tadić: Kao može li se s Dragom. I kaže sutra popodne, pa kaže nek se javi Drago kad se vraća, oni su tili sutra da mi ručamo, al ne mogu kad imam kolegij…

Drago Tadić se 7. srpnja čuo s Ivicom Mlinarevićem, te četiri puta s Jurišićem.

Prvi Tadićev poziv 8. srpnja iz Sarajeva bio je upućen Mladenu Mlinareviću u Inžinjerski biro.

Mlinarević: Kakav je tvoj program, prijatelju?

Tadić: Evo ovako, ja moram ić u Sarajevo, sutra sam u Zagrebu cijeli dan. A sutra možemo s onim Brankom.

Mlinarević: Sutra ti dolaziš, pa ćemo se mi dalje oko svega, može?

Hrvatinov prijedlog

Zatim Tadić zove Tihomira Kovačevića.

Kovačević: Halo, Drago, bok.

Tadić: Poštovani gospodine predsjedniče, kako ste?

Kovačević: Šta ima?

Tadić: Ništa, pita me predsjednik, ovaj, jel Tiho častio, ja kažem nema, ne časti taj lako.

Kovačević: A šta da častim kad…

Tadić: Kad si postao predsjednik. Jesi ti postao predsjednik?

Kovačević: Nisam.

Tadić: Pa, imenovan si, koliko ja znam.

Kovačević: Kada?

Tadić: Pa neki dan, kad je to bilo? Pa, on mi je reko, Hrvatin mi reko.

Kovačević: Nije ništa bilo još.

Tadić: On meni kaže da si ti predsjednik.

Kovačević: Ja bih tebi već javio, ne, ne, nije, nije. Nije nitko iz tog natječaja, to ni je 60 i nešto ljudi bilo na tom natječaju, nije nitko još…

Tadić: On meni tako kaže, bio sam neki dan s njim, prošli tjedan, pita kako Tiho, ja kažem nisam bio s njim dugo, pita jel častio, ja kažem častio bi da zna, pojma nemam.

Kovačević: Nije to još gotovo.

Tadić: Pa zašto on tako kaže? To mi je on reko, bili u širem društvu, mrtav hladan reko.

Kovačević: Možda je Hrvatin dao svoj prijedlog, znaš.

Tadić: Da, da, on kaže da je dao prijedlog, to mi je on rekao.

Nakon toga, Drago Tadić nazvao je ženu.

Tadić: Evo, završavam ručak i krećem iz Sarajeva za pet i po minuta. Sutra je ručak s njim, Ljigeš, i Brankom.

Žena: Došlo je do promjena bitnih i značajnih, ovaj naš što s rebrima ima problema navodno neće on ić tamo jer ga bole rebra pa će ga neka ženska zamijenit.

Šeks ne zna

Nakon toga, Drago Tadić kod Vladimira Šeksa pokušao se raspitati o sudskoj savjetnici na Vrhovnom sudu, Gordani Korotaj.

Tadić: Alo Vlado, Drago je.

Šeks: Je, je.

Tadić: Pa nešto mi ova riječ nije jasno nešto, Kotromanović neka, Korotni.

Šeks: Ne razumijem, šta?

Tadić: Supruga me zvala, neka riječ Korotni da je jako važna, ja kažem da nije.

Šeks: Ne razumijem šta govoriš.

Tadić: Pa dobro onda, jel vama nešto znači Korotni riječ, Gordana Korotni? Gordana Korotni?

Šeks: Ne!

Tadić: Korotnaj?

Šeks: Ništa mi ne znači.

Tadić: Onda dobro.

Šeks: Ajde.

Nakon toga, Jurišić zove Tadića.

Jurišić: Da ti pojasnim, znači savjetnik na Vrhovnom sudu, to je isto ko inžinjer, a izvjestitelj je šef gradilišta, znači ti možeš biti diplomirani inžinjer ali ti je funkcija šef gradilišta. Tako ona ima titulu savjetnika na Vrhovnom sudu.

Tadić: Dobro, shvatio sam.

Nedugo zatim, Tadić zove Jurišića.

Jurišić: Samo da ti javim da sam se čuo ja s gospođom.

Tadić: I?

Jurišić: Ova će bit ta savjetnica, neplanski. Možemo mi do nje doć isto. To nije bilo predviđeno da će ona bit, kaže ona. Ali možemo i do nje doći, reći ću ti sve sutra.

Tadić se tijekom 9., 10., 11. i 12. srpnja više puta čuo s Petrom Pripuzom i Srećkom Jurišićem te su uglavnom razgovarali o sudskoj savjetnici Gordani Korotaj i sucu Anti Poterebici, koja je umjesto njega, po njihovim informacijama, postala sudski evidentičar u postupku Glavašu. Tadić se 13. srpnja prvo čuo s Pripuzom, nekoliko puta sa ženom, a onda ga je nazvao Mladen Mlinarević.

Mlinarević: Sutra smo organizirali u jedan sat ručak zajednički, Branko. Ja sam bio jutros kod njega.

Tadić: Reko si mi danas da ćeš bit kod njega.

Mlinarević: Jesam, al ne može on u četiri, ima…, viša sila…, ne može nikako danas.

Tadić: A ne mogu, jedino u petak bi mogo.

Mlinarević: Aj, ja ću sutra ovo s njim odradit, uglavnom on čini sve ono šta je moga, mi smo inače sutra u devet i po kod ovoga…

Tadić: Dobro, dobro, sve mi je javljeno. A, ima li šta pozitivno ili je sve negativno.

Mlinarević: On je rekao da sve ide na tragu ovoga da je ova nebitna, da je onakva odluka kako je i tebi i meni rekao, a ja sam sutra s njim, ne znam di si ti sutra.

Tadić: Ne može se mijenjat ništa?

Mlinarević: Ne, ova je nebitna osoba, nebitna, nebitna.

Tadić: A, ti misliš da bi bilo dobro da ja dođem?

Mlinarević: Pa, ja bih volio da si ti na ručku zajedno, jer sam mu ja rekao da ćeš biti.

Tadić: Aj dobro, doći ću. U koliko je ručak?

Mlinarević: Ja ću tebi javiti, oko jedan i po. Bit će još jedna tebi osoba bitna, a to je Hrvatske vode Husarić.

Navečer 13. srpnja Jurišić zove Tadića.

Jurišić: Zva me oni odvjetnik što je prije bi sudac, pita me je li to sigurno, može li ovome potvrdit da je to dogovoreno. Da, sutra popodne da će bit kod nas, to ću mu reći. Nemoj da čovik uzme a dogodi se da nikad ne vrati. Nek drži u sefu, to smo ponovili pet puta.

Mladen Mlinarević 14. srpnja zove Tadića.

Mlinarević: 13.30, Baltazar. Da, bit će Branko i Husarić. Možda čak i Mladen bude, zovem i njega.

Poziv iz WC-a

Iza 13 sati Mlinarević ga ponovno zove.

Mlinarević: Ideš prema gore, ako Branko prije mene dođe, za isti stol sjedajte. Vidimo se za par minuta.

Drago Tadić nazvao je ženu iz WC-a restorana Baltazar.

Tadić: Ušo je i Mesić iza mog stola, pozdravio mene, on se digo i čuo sam da mu je reko jesi pokušao po onom što raditi. A on mu kaže da pokušava sve što je u mojoj mogućnosti, a on mu aj to završi, nije dobro da ide u onom smjeru. I meni se smije i namigiva. Nismo bili sami ni u jednom momentu.

Nakon završenog ručka Tadić je odmah nazvao ženu.

Tadić: Sad sam ušao u auto. Mislim da će to biti pozitivno. Bio sam sam 20 min u četiri oka.

Zatim se Tadić čuo s Jurišićem.

Tadić: Načelno info bila u redu, tvoj, ne onog ćelavog. Imali volju dat onoj ženskoj, zbog atmosfere, zbog svega, neće. Onom što kreće iz Dubrovnika trebaš reći da se strpi do ponedjeljka, dotle će ovaj gospodin znati hoće li to biti u redu ili ne, znači vraćanje, ja ću to znati sutra, on će sutra tijekom dana razgovarati s onom Mazalinkom i on nju mora uvjerit u to, ima volju, ali nije sto posto dao garanciju. Znaš što se dogodilo, ja i on sjedimo, a stigne tvoj prijatelj Stipica, pozdravi mene, pozdravi njega, čujem da ga pita da pomogne po tom pitanju, a on ti je sjedio s… Vidim da je Mirjana ovog mog zvala dva puta sa stola, ali ne znam je li zbog toga.

Kasnije je Tadić nazvao Pripuza.

Tadić: Bio sam s njim, razgovarali dugo ja i on sami. Prvo rekao preostaje nam samo ono što si i ti rekao, ono više gore tužba, a kad sam mu rekao da je sve to provaljeno, da s tim mogu imat problema, da ovaj nije za podcijenit, onda je on reko da se malo plaši onoga B. Inače bi on to odmah riješio. Sve sam ti rekao, samo da znaš, korektan čovjek. Rekao sam mu ovo što pričamo je samo između nas dvojice, a on da ne bi došao na razgovor da ne misli da je tako, recite sve što vi znate, ja ću što ja znam.

Zatim Tadić zove Jurišića.

Tadić: Ja ću to riješiti danas. Sad zovem onog Ćelavog s drugog telefona da ti preda 55.

Jurišić: Bilo je 50.

Tadić: E, jebi ga, ja sam ti rekao da on traži pet za sebe. (Di si Pero - govori na drugom telefonu)

Pripuz: Evo me još u Baltazaru.

Tadić: Moš se malo dignut. Trebaš 55 tisuća eura dat onom čovjeku, večeras je to moguće…

Pripuz: Večeras? Upravo sam 50 tisuća eura prije šest minuta dogovorio da dam, idem kod bilježnika.

Tadić: Ovih daj u moje ime. Ako ne bude, za sedam dana je nazad.

Tadić opet zove Jurišića.

Tadić: Hotel Laguna u devet.

Nemoralna ponuda

Zadnji poziv 15. srpnja Tadić je uputio ženi.

Tadić: Onaj je uzeo s dva imena i prezimena, večeras to je riješio naš prijatelj iz Zagreba. Bio naš prijatelj Ćelavi na primopredaji.

Drago Tadić 16. srpnja u nekoliko navrata zove Srećka Jurišića.

Tadić: Ono je krenulo prema tvom scenariju, sada Zadar i idemo dalje u pobjede.

Jurišić: Ona neće da prihvati onu tvoju nemoralnu ponudu.

Tadić: Prihvatit će ona kad dobije na stol.

Jurišić: A, jesi ti zadovoljan kako se Brada angažirao?

Tadić: Svi smo zadovoljni.

Jurišić: Brada je rekao da želi da tvoj prijatelj zna da mu on pomaže. To me je on zamolio.

Tadić: Ja ću mu to reći.

Nedugo zatim, Tadić i Jurišić ponovno su se čuli i prvo su razgovarali o hidrocentrali vrijednoj 500 milijuna eura, za koju Brada, kako je rekao Jurišić, ima cjelu dokumentaciju.

Jurišić: Jesi vidio kako moja prijateljica Marina, pomoćnica ministra, ima dobre informacije.

Tadić: Dobro nemoj na telefon, jebo te. Kako se ono preziva, uvijek zaboravim?

Jurišić: Dujmović.

Tadić: A, jesi joj dao onu moju kovertu?

Jurišić: Molim???

Tadić: Dobro, dobro, čut ćemo se.

Drago Tadić 17. srpnja zove Ivića Pašalića.

Tadić: Onaj predsjednik je na našoj strani, samo da znaš.

Pašalić: Dobro, čujemo se.

I 19. srpnja Tadić se čuo s Pašlićem te nekoliko puta s ženom i Jurišićem, koji se u hotelu Lav kupao s Igorom Štimcem.

Tadić: Sad ću ja reć 70.

Jurišić: Ja rekao 50, ja mislim da je u redu i ovo što ja kažem, ma više nego u redu.

Tadić: Više me brine hoće ona to odradit nego ovo. Kaže da hoće i da joj je Brkić reka da će on bit za.

 

Informacije službi nisu dokaz na sudu

Informacije do kojih dolaze tajne službe ne mogu se upotrijebiti kao dokaz na sudu, no njihova je težina u tome što su često policiji i tužiteljima indikator što se zbiva u podzemlju i smjer u kojemu treba prikupljati zakonite dokaze. U nizu slučajeva, pa tako i u ovome kada se na Vrhovnom sudu pokušala kupiti sloboda za Branimira Glavaša, dogodi se da glavni akteri neposredno nakon uključivanja tajnog praćenja telefonskih kontakata postanu sumnjičavi i šutljivi. Sloboda izražavanja koja je postojala dok su ih pratile samo sigurnosne službe (a za to je znao samo jedan sudac Vrhovnog suda koji je službi izdao nalog s odobrenjem) vrlo često isčezne kada se tijela kaznenog progona (policija, državni odvjetnici i suci istrage) uključe u postupak prikupljanja dokaza. Tajno prikupljanje informacija (od prisluškivanja telefona i mobitela, preko praćenja i presretanja mailova) u svrhu prikupljanja dokaza u kaznenom postupku povjerno je policiji. Po Zakonu o kaznenom postupku državni odvjetnik od suca istrage traži nalog a kada sudac odobri prisluškivanje, provodi ga policija. Sigurnosnim službama prisluškivanje odobrava sudac Vrhovnog suda.

 

Još se čeka odluka Vrhovnog suda nakon Tadićeve žalbe

Drago Tadić u veljači 2013. na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno je osuđen da je tijekom lipnja i srpnja 2010. povezao u zajedničko djelovanje više osoba, Srećka Jurišića, Sanju Marketić, Ivana Drmića i Božicu Ćavar Tadić, s ciljem činjenja kaznenih djela, odnosno da izravno ili preko posrednika pronađu suce Vrhovnog suda koji bi za novac bili spremni utjecati na krajnji ishod presude Branimiru Glavašu u slučajevima Garaža i Selotejp. Tadić je dobio dvije godine zatvora, te se kasnije žalio na presudu, a Vrhovni sud još nije odlučivao po njegovoj žalbi.

Svi drugi suokrivljenici, najprije Srećko Jurišić, a potom i Sanja Marketić, Ivan Drmić i Tadićeva supruga Božica Ćavar Tadić, sklopili su s USKOK-om sporazum o priznanju i kaznenoj sankciji te su na temelju nagodbi osuđeni na uvjetne kazne.

Branimir Glavaš u to vrijeme, u ljeto 2010., bio je u bijegu u BiH, a tada je Vrhovni sud odlučivao o žalbama na prvostupanjsku presudu zagrebačkog Županijskog suda kojom je Glavaš bio osuđen na deset godina zatvora za ratni zločin počinjen 1991. u Osijeku. Vrhovni sud na koncu je potvrdio osuđujuću presudu, ali je kaznu od deset godina smanjio na osam godina zatvora. U siječnju 2015., kada je Glavaš već izdržao veći dio kazne u zatvoru u BiH, Ustavni sud ukinuo je pravomoćnu presudu zbog povrede ustavom zajamčenh prava Glavaša i drugih okrivljenika u tom postupku, zbog čega će se suđenje ponoviti.

Mark Cigoj / Nedjeljni Jutarnji