Od školske godine 2023./2024. učenici osnovih škola od prvog do osmog razreda trebali bi imati mogućnost slušati novi izborni predmet za sada radno nazvan Kritičko mišljenje. Zamišljen je kao alternativa za učenike koji ne upisuju konfesionalni Vjeronauk, provodit će se dva puta tjedno u svih osam razreda osnovne škole, a u tijeku je javna rasprava o njegovom kukikulumu u koju se, uz struku, može uključiti sva zainteresirana javnost.
Po sadašnjim pravilnicima u školama, djeca od prvog do četvrtog razreda mogu birati dva izborna programa (Vjeronauk i Informatika), a od četvrtog razreda tom se izboru dodaje i drugi strani jezik. Sad bi na izbor imali i novi predmet, Kritičko mišljenje, čiji je cilj naučiti učenike, uz ostalo, kako izabrati i upotrebljavati valjane argumente u raspravi, biti kreativniji i originalniji, ali i naučiti prihvaćati argumente sudionika rasprave bez potrebe za dominacijom vlastitoga mišljenja.
Autor programa i voditelj Radne skupine za izradu nacrta prijedloga kurikuluma ovog predmeta je doc. dr. sc. Bruno Ćurko, profesor na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Splitu. Ovaj Zadranin tijekom svog dosadašnjeg rada u sustavu odgoja i obrazovanja održao je više od 1300 radionica s djecom u suradnji s najmanje 30 škola u Hrvatskoj, aktivno je sudjelovao brojnim edukativnim međunarodnim EU projektima, a prije zaposlenja na Fakultetu radio je kao srednjoškolski nastavnik. Osnivač je Udruge za poticanje neformalnog obrazovanja, kritičkog mišljenja i filozofije u praksi "Mala filozofija" i upravo to iskustvo bilo je presudno za Ćurkov angažman u radnoj skupini.
Kažete kako je kurikulum novog predmeta usmjeren prema nemanipulativnoj školi. U praksi, što to znači?
Često ponavljam krilaticu američkog filozofa i pedagoga John Deweya po kojem je cilj škole da djecu nauči kako misliti, a ne što misliti. Tako smo i koncipirali ovaj kurikulum te odabrane sadržaje iz svih nastavnih predmeta i međupredmetnih tema transferirali u ovaj predmet i tu ih kritički preispitali. Tu su naravno još i teme iz svakodnevnog života. U ovom predmetu puno je važnija metoda nego sadržaj. O tehničkim stvarima tko će predavati te kako će nastava biti organizirana mi kao radna skupina možemo samo predlagati. Prijedlog je da u razrednoj nastavi taj predmet podučavaju učitelji/ice, a u predmetnoj nastavnici filozofije i drugih humanističkih predmeta koji u osnovnim školama sad predaju svoj drugi predmet. Bilo bi odlično kad bi ga predavali učitelji i nastavnici koji su na studijima imali kolegij iz logike. Ponavljam, cilj predmeta je djecu naučiti kako misliti, a ne što misliti.
Što su, u sadržajnom smislu, temeljne odrednice Kritičkog mišljenja? Odnosno, kakvu bi novinu taj predmet donio u odnosu na već postojeće programe u školskom kurikulumu?
Temeljne odrednice ovog kurikuluma su tri domene. Prva, odnosno A domena je ozbiljno igranje logike, nazvano "Upravljanje informacijama i primjena strategija kritičkoga mišljenja" u kojem bi učenici trebali formirati konkretne i apstraktne pojmove, definirati ih, naučiti organizirati i procesuirati informacije, znati postaviti jasna i precizna pitanja, procijeniti i objasniti dobivene podataka, zaključivati na jasnim argumentima i obrazloženjima. Recimo, kad učenik krene u školu u prvi razred, sve mu je novo, pomalo nejasno. Predviđeno je da tad, uz pomoć učitelja, učenici sami definiraju što je to škola, učitelj, učenike, odgovornost. Napominjem kako se ne preporuča da učitelj objašnjava nepoznati pojam ili informaciju dok se ne iscrpe ideje učenika, odnosno da na temelju učeničkih ideja dođu do zajednice definicije pojma. B domeni koja je nazvana "Osobna i društvena odgovornost, etičnost djelovanja" cilj je učenicima pružiti odgojno-obrazovna iskustva koja omogućuju razvijanje moralnih i etičkih kompetencija, odnosno stjecanje znanja, razvijanja vještina i formiranje stajališta za moralno i etičko odlučivanje i djelovanje te razlikovanje ispravnog od neispravnog sagledavanjem različitih pristupa u rješavanju životnih situacija. Recimo, preporuča se u trećem razredu raspravljati s učenicima o materijalnim i nematerijalnim vrijednostima. Treća, C- domena je možda i najzahtjevnija - Upravljanje vlastitim mišljenjem. Radi se o važnom segmentu metakognicije – a to je ono što učenik zna o svom procesu razmišljanja uz razumijevanje obrazaca koji stoje iza toga. Uključuje i sposobnost upravljanja procesima planiranja, nadgledanja i evaluacije mišljenja.
Koliko je odgojni moment u školi danas zanemaren i koliko je Kritičko mišljenje važno u tom smislu, kao doprinos upoznavanju i raspravi o brojnim životnim temema?
Osobno mislim da kod nas najbolje funkcionira nastava u razrednoj nastavi. Nakon toga, čini se, počinje zapinjati. Puno nastavnih predmeta, puno teorija, puno informacija. Onda i brojčane ocjene koje vrednuju učenike i njihovo znanje. Meni se sviđa ideja da se brojčano ocjenjivanje ne uvodi do nekih 10 ili 11 godina. Mi imao hiperinflaciju odlikaša i lako se vidi da kriteriji brojčanih ocjenjivanja nisu isti jer za istu težinu znanju u jednoj školi dobiješ 4, u drugoj 2. Još se ispostavi da roditelji utječu na nastavnike radi ocjena. Na kraju, ocjena ostaje jedino mjerilo znanja učenika, a to je, napominjem, vrlo nepouzdano mjerilo. Djecu treba poticati da sudjeluju u raspravama, ali u kvalitetnim raspravama s kvalitetnim argumentima. Danas se događa da svi sudjeluju u raspravama, pa i neki koji nemaju pojma o čemu govore. Sjetimo se samo javnih debata oko virusa Covid- 19. Pa imali smo više različitih mišljenja negoli je bilo ljudi, a velik dio tih mišljnenja nije imao nikakvu valjanu argumantaciju.
Imate dugogodišnje iskustvo rada s djecom kroz projekt Mala filozofija. Što vam to iskustvo govore o potrebi za jednim ovakvim predmetom?
Od 2008. godine u kontinuitetu radim na radionicama, projektima, programima modulima u kojima se radi s djecom. Radi tog iskustva su me i izabrali u radnu skupinu, na kraju i za njezinog voditelja. I doktorirao sam s temom o kritičkom mišljenju, odnosno o kritičkom mišljenju u nastavi logike, etike i filozofije. Svo to moje iskustvo dolazi iz sfere neformalnog obrazovanja. Neformalno obrazovanje je puno fleksibilnije i puno jednostavnije, ali u njemu treba puno, puno više entuzijazma i upornosti. Kad imam ideju, projekt i program, ponudimo ga tržištu ili prijavimo kao projektnu aplikaciju. Ako je program kvalitetan, pronađemo sudionike, financiranje i sve što treba. Projekt se provede i evaluira. Ovo formalno je puno teže i kompleksnije. Jer se radi odjednom za veliki broj učenika i učitelja,a sve to treba odraditi s mnoštvom ljudi i institucija.
Kakva su iskustva drugih zemalja? Kako su oni riješili problem alternative Vjeronauku, odnosno imaju li praksu ovakvih predmeta u školama?
Bio sam tajnik "Sophia - European Foundation for the Advancement of Doing Philosophy with Children" i član sam nekoliko asocijacija koje se bave filozofijom s djecom i kritičkim mišljenjem diljem svijeta. U posljednjih nekoliko godina događa se da se sve više uvodi etika kao alternativa, kao što je kod nas u srednjim školama. Ipak, ako postoji Vjeronauk kao izborni predmet u osnovnim školama onda postoji još nekoliko izbornih predmeta koji učenici mogu izabrati. Mislim da bi kod nas to bilo najbolje rješenje, za koje naravno treba najprije razraditi logistiku po svakoj pojedinoj školi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....