Kad Hrvati krenu u napad, razbit ćemo ih i izbiti na srpsko more, osvojiti obalu od Biograda do Šibenika. To bi bio sažetak i, što se Dalmacije tiče, osnovni cilj srpskih ratnih planova u finalu Domovinskog rata.
Tri srpske vojske - ona "Republike Srpske Krajine", zatim vojska Republike Srpske iz BiH i vojska Jugoslavije iz današnje Srbije, koje su bile organizacijski, personalno i logistički potpuno povezane, zajednički su pripremile dva ključna plana koja su trebala onemogućiti ono što danas znamo kao "Oluja". Uostalom, cilj cijele velikosrpske politike koja je dovela do agresije na Hrvatsku bio je pripajanje trećine teritorija Hrvatske Srbiji. Željeli su i više od trećine, ali toliko su uspjeli "otkinuti"u agresiji tijekom 1991.
Budući da je i bosanskim i hrvatskim pobunjenim Srbima cilj bio sjedinjenje sa Srbijom, jasno je da su se stvarali i planovi za obranu osvojenog teritorija. Ti planovi pokazuju odlučnost da se zajedničkim snagama ostvari zajednički, gore navedeni cilj. Da se međusobno pomogne. Ipak, do toga nije došlo...
No prije nego što objasnimo zašto tako precizno pripremljene ratne operacije protiv oslobodilačkih akcija HV-a nisu i ostvarene, valja navesti koji su to uopće planovi.
Velikosrpski san
Kako je to objavio Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, jedan ratni plan zvao se Drina i nastao je u studenome 1993. godine. Njime je bilo predviđeno da u slučaju bilo kojeg napada na "srpske države" zapadno od Drine i Dunava sve tri "srpske vojske" zajednički djeluju kako bi se obranila jedna od njih.
Takvo djelovanje mogli smo vidjeti kod operacije "Maslenica" kada su, nakon početnih poraza, Srbima iz Krajine u pomoć pohrlile elitne trupe iz Banje Luke i Beograda. Doduše, slomili su zube pa ih je i to malo opametilo kod kasnijih odluka treba li opet pojuriti u pomoć...
Plan Drina predviđao je da se nakon slamanja hrvatskog napada prijeđe u napadne operacije, u "osvajanje teritorija s većinskim srpskim stanovništvom", kako je to obično propagandno i bilo "odrađivano". Planom su bili razrađeni i precizirani napadi u Istočnoj Slavoniji.
Mnogo konkretniji, što se tiče dalmatinskog bojišta, bio je ratni plan Gvozd iz veljače 1995. Tu se sasvim precizno predviđala intervencija Vojske Jugoslavije. Plan je bio da vojska pobunjenih Srba zaustavi hrvatske napade, uskoro bi im pristigla pomoć "s one strane Drine", a zatim bi zajednički krenuli u protunapad na cijelom bojištu, od istočne Slavonije do juga. U Dalmaciji bi se, nakon slamanja "Oluje", jednostavno probili do mora. Plan "Gvozd" predviđao je osvajanje prostora od Biograda do Šibenika.
Ovdje treba podsjetiti na to da je izbijanje na more stari velikosrpski san i predmet njihovih ratnih planova. Umalo su ih i ostvarili, baš na tome području. Naime, srpski pobunjenici i JNA u početku rata kod Bibinja su došli na samo dva kilometra od mora, a osvojivši brdo Križ iznad Bibinja, imali su na dlanu i Zadar. U operaciji "Jaguar" u ljeto 1992. otjerani su s Križa, ali ne daleko.
Ratni plan "Gvozd" oživio je tu staru žudnju.
"Drina" i "Gvozd" dokazuju još nešto: i pobunjenim Srbima i Beogradu bilo je savršeno jasno da Hrvatska vojska priprema udar. Štoviše, bili su im i poznati planovi za oslobodilačku operaciju. Znali su za "Oluju", pripremili su se školski da bi na nju odgovorili. Ali, nisu napravili ništa.
Obavještajne procjene
Za to je bilo više razloga. Hrvatsko vodstvo bilo je svjesno da bi, kad krene "Oluja", lako moglo doći do miješanja Srbije i Srba iz BiH u rat u Hrvatskoj. Zato su u Zagrebu razrađeni planovi kako bi to onemogućili. Na području istočne Slavonije obavljene su značajne pripreme koje su, prije početka oslobodilačke "Oluje", obuhvatile stavljanje u pripravnost osam brigada i sedam pukovnija uz topničke i zračne snage. Bili su raspoređeni u dva pojasa obrane.
Procjene vojske Jugoslavije govorile su da bi takve snage ne samo zaustavile udar na koji se Beograd obvezao planom, nego bi razbile srpsku paravojsku u nekoliko dana, a onda ni VJ ne bi mnogo pomogao. Štoviše, doživjeli bi velike gubitke i nove osude i sankcije međunarodne zajednice.
Osim toga, VJ je u samo nekoliko godina znatno nazadovao, zbog sankcija, ratnih gubitaka i polaganog unutarnjeg raskola više nisu raspolagali onom moći s početka rata, nisu imali ni motiviranog ljudstva ni novca ni materijalne pričuve.
Premda je obećala, ni vojska Republike Srpske iz BiH nije mogla pomoći vojsci Krajine. Nju su u doba "Oluje" razdirali unutarnji sukobi između šefa paradržave Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom, a imali su itekakvog posla sa zbivanjima oko Srebrenice i genocidom koji je tamo počinjen.
Milošević je poslije našao dobro opravdanje: zamjerio je Srbima u Krajini što se nisu borili, prigovarajući im da su krenuli u povlačenje već prvog dana borbe. Tvrdio je da su im htjeli pomoći, ali da nije bilo šanse da bilo što naprave kad je krajinsko vodstvo tako ekspresno pobjeglo. "Zašto bi Jugoslavija jurišala tamo braniti te teritorije s kojih su oni utekli kao zečevi?!”, navodno ih je korio Milošević. A time je zapravo sa sebe i vojske Jugoslavije skinuo odgovornost i dobio opravdanje zašto nisu intervenirali.
A da je tu bilo i drugih igara, pokazuju i stenogrami telefonskih razgovora prisluškivanih od hrvatskih snaga, vođenih u Kninu 4. kolovoza 1995.
'Sve po dogovoru'
Tako je umirovljeni bojnik Mile Budiša, koji je vodio elektroničko osmatranje, za Braniteljski portal iznio transkript zanimljivog razgovora vođa krajiških Srba, koji pokazuje kako ih je zbog hrvatske "Oluje" uhvatila potpuna panika, pogotovo kad su shvatili da ih je Beograd napustio.
"Gori sve, u p… materinu", referirao je šef "vojske" Mile Mrkšić jednom od vođa pobune Milanu Babiću.
"‘Razgovarao sam s Galbraithom, nema šanse da oni stanu", uzvratio mu je ovaj.
Potom Babić, koji se nalazio u Beogradu, traži od Mrkšića da se "izlazi iz te rupe", misleći na Knin, a u dogovor se u jednom trenutku uključuje i šef "države" Mile Martić.
"Znači da se izvlačimo, je li to to?" upitao je Martić.
"Jeste", odgovara Babić
"‘Dobro, onda idemo gore po dogovoru", zaključio je Martić.