Na Dan grada Zadra, 24. studenoga, na uvid javnosti je preko internetske stranice Grada Zadra stavljen Nacrt prijedloga nove Odluke o zakupu javnih površina.
Time je Ured za gospodarenje gradskom imovinom iskoristio mogućnost korištenja instituta "savjetovanja s javnošću" u trajanju od 15 dana od objave. Isto tako, ove godine izabrani novi pročelnik tog Ureda Tomislav Korona time je ispunio dva obećanja: da će promijeniti staru Odluku koja je po mnogima bila glavni razlog za dojam općeg javnog nereda, pogotovo na Poluotoku tijekom turističke sezone, te da će se pri izradi nove odluke konzultirati sa zainteresiranom javnošću.
Naravno da Nacrt nove Odluke u najvećem dijelu regulira niz tehničkih pitanja i detalja oko davanja u zakup gradskih površina za različite namjene, ali se u šumi neophodnih pojedinosti (tek će život pokazati treba li takav dokument biti još detaljniji) mogu razaznati i neke važne novine koje će već sljedećeg ljeta utjecati na odvijanje ne samo sezonskih djelatnosti, već i na cjelokupni javni život grada.
Manje od 10 mjeseci
Najvažnija novina jest dio prijedloga po kojem tzv. sezonski ugostiteljski lokali, oni koji rade manje od 10 mjeseci godišnje (za renoviranje i korištenje godišnjih odmora predviđeno je maksimalno dva mjeseca) uopće neće moći dobiti u zakup javnu površinu. Takav će prijedlog pozdraviti ne samo ugostitelji koji rade čitavu godinu, što znači zapošljavaju, plaćaju davanja i čine primarnu ugostiteljsku i gastronomsku ponudu gradu, već i građani kojima brojni sezonski lokali s ponudom najniže razine sa svojim okupacijskim udarom na javne površine istinski oduzimaju životni prostor.
Na drugoj strani te svijetle točke prijedloga Odluke nalazi se stara i svima vidljiva nelogičnost: nije uspostavljena proporcija između veličine ugostiteljskog objekta i njegovih minimalnih tehničkih uvjeta, prvenstveno veličine sanitarnog čvora, s jedne strane, i zakupljene javne površine, s druge.
Dakle, i dalje je moguće da tzv. fast food lokalić od svega 20-ak kvadrata i praktički bez ijednog unutarnjeg stola može "zapasati" javnu površinu od 100, 200 i više kvadrata... To je i do sada bila uobičajena praksa, a čak ni zakonski takvi lokali uopće nemaju mogućnost korištenja terase veće od one koju zauzimaju dva ili tri visoka stola. U novim uvjetima jedina mu je obveza da takav kakav je radi 10 mjeseci godišnje. Time se gradska uprava naprosto ne želi baviti.
Druga važna manjkavost Nacrta nove odluke je ovlast koju zadržava gradonačelnik pri dodjeli javnih površina u zakupu bez javnog natječaja, odnosno neposrednom dodjelom, što uvijek opasno smrdi na izravno pogodovanje nekome ili nečemu. Ta se mogućnost odnosi na sve one koji su prije potpisivali ugovore o zakupu, što znači da se ne želi dirati u davno podijeljene karte i da će do daljnjega sve biti isto kao i prije.
Neposredna dodjela javnih površina od strane gradonačelnika, bez javnog natječaja, za stare zakupe, predviđena je za ove djelatnosti: kioske u kojima se prodaju prehrambeni proizvodi i neprehrambeni proizvodi i pružaju jednostavne ugostiteljske usluge; štandove, banke i klupe za prodaju neprehrambenih proizvoda, te štandove za ljetnu prodaju (suvenira, razglednica, eteričnih ulja i ručnih radova), štandove (klupe) za prodaju sokova od svježeg voća; naprave za prezentaciju brodskih izleta, naprave za prodaju plodina (kokice, kukuruz, kesten), balona i bombona, naprave za prodaju vlastoručno izrađenih predmeta, nakita i rukotvorina, prodaju izrađenih razglednica s umetnutom fotografijom, portretiranje, te prodaju umjetničkih slika i oslikavanje tijela.
Procjena gradonačelnika
Dakle, sve ono što pamtite iz ove "raznolike" ponude bit će na istom mjestu i sljedećeg ljeta.
Osim toga, na gradonačelniku je, nakon donošenja nove odluke, definirati gradske zone koje će se razlikovati po sadržajima koji će se nalaziti na pojedinim javnim površinama i, naravno, cijenama zakupa. Tek će se nakon toga vidjeti hoće li gradska uprava, pa i sam gradonačelnik i njegov sada savjetnicima ojačani Ured, znati prepoznati posebnost i značenje pojedinih gradskih lokacija, pogotovo na Poluotoku.
Naime, bez obzira na spomeničku, kulturološku i urbanu vrijednost cijelog tog prostora, neki gradski dijelovi i točke imaju neko svoje posebno značenje i u takvom, a i u dnevnom-praktičnom i socijalnom kontekstu.
Konkretno, ako gradska vlast i dalje dopusti da glavna Gradska vrata budu komunalna sramota s "ukrasom" od štanda sa šarenim gumenim bombonima kao "dobrodošlicom" pred njima, onda cijela priča oko nove Odluke nema smisla.
Ključno pitanje zapravo uopće nije tehničko, nego suštinsko: da li gradski "zakon" o korištenju zajedničkog bogatstva, javnih površina, doprinosi ili šteti ne samo turističkoj ponudi i rejtingu ovoga grada nego i svakodnevici i životu njegova domicilnog stanovništva čiji bi interesi, bez obzira na sve, morali biti ispred svih drugih.