U centru grada, niti deset metara od Narodnog trga, jutros se zbog kiše i dotrajalosti urušio stop u garsonjeri od 26 kvadrata koja je u vlasništvu Grada Zadra. U istom stanu, zbog loših instalacija i vode koja po njima curi već godinama, eksplodirali su redom svi kućanski aparati, a plafonjera se rasprsnula u milijun komada. Otvori oko prozora “zapušeni” su dekama kako ne bi propuštali vodu i hladnoću. U kupatilu curi sa stropa, vlaga je uništila sve zidove. Prostor je, doslovno, opasan po život. U tom prostoru već deset godina živi Mauricio Krstić, 51-godišnji ratni vojni invalid sa šipkom u nozi i nizom drugih teških dijagnoza, kojemu je taj strop na četvrtom katu jutros mogao pasti na glavu.
- Ako sam ja ovo zaslužio, nakon 1519 dana borbenog sektora i svega što sam prošao otkako sam kao 20-godišnji dragovoljac otišao u rat, onda je bolje da se odmah ubijem. Ionako sam pokušao već dva puta. Ovdje sam na “privremenom” smještaju od 2012. godine, jesam li bio dovoljno strpljiv? Ponavljam, jesam li nakon svega zaslužio živjeti kao pas. Mortadelu na podu držim jer frižider ne radi. Koga da više molim, koga da pitam. Čuje li me itko - pita se Krstić na rubu očaja u mračnoj garsonjeri gdje je sve svoje stvari uredno posložio u kartonske kutije. Prošlog petka, naime, trebao se sa suprugom konačno preseliti u obećani stan na Bilom brigu, a onda mu je dan ranije javljeno kako od toga ponovno nema ništa jer Grad Zadar nije uspio sastaviti potrebno povjerenstvo. I neka se još malo strpi i pričeka. Jutros mu je pao strop, a onda i mrak na oči...
- Ovdje će do večeri sve plivati, uključujući i ove ormariće za struju. Ne smijem sad ovdje ništa upaliti jer ćemo svi odletjeti u zrak. Tako živim već mjesecima. Uporno im šaljem slike, da vide u kakvom je stanju jedan gradski stan. Vlažilo je otkako sam uselio, tobože privremeno. Sanirao sam sam koliko sam mogao do operacije, ali sada s ovom nogom ništa ne mogu. Zamislite kako sa šipkom u nozi izgleda moje penjanje u stan po ovim strmim stepenicama, uz to sam devet mjeseci bio na štakama zbog dvije teške operacije kičme. Ja više nemam što izgubiti, ionako sam mrtav odavno. Imam kronični PTSP, ne pijem, ne pušim, samo pokušavam živjeti u miru, u uvjetima koji su dostojni čovjeka. Zašto mi se ne omogući ako imam sva prava na to - pita Krstić koji je u rat kao dragovoljac otišao prije negoli je navršio 20 godina.
Prošao je najteža ratišta kao zapovjednik tenka, bio profesionalni vojnik u četvrtoj gardijskoj brigadi "Paucima”, nebrojeno je puta odlikovan, a dva puta je ranjavan. Nakon završetka rata završio je dočasničku školu i radio u policiji. Stambeno pitanje, unatoč svim rješenjima, molbama i obećanjima, ostalo je na privremenom riješenju od 26 neadekvatnih kvadrata u garsonjeri gdje se jutros urušio i strop.
Gradu Zadru poslali smo upit o slučaju Mauricija Krstića. Odgovor ćemo objaviti čim ga dobijemo.
