Težak je bio novinarski put do vremešnog šibenskog glumca Špire Guberine, "Vaše visosti" ili škovacina Jockana iz Smojina "Velog mista". Više je u Klajićevoj bolnici nego u svojem zagrebačkom domu. Zbog toga se na mobitel najprije javila medicinska sestra, koja ublažava Špirine zdravstvene tegobe, uz ispriku "da svog pacijenta upravo masira, pa će se on vjerojatno javiti kasnije" - piše Slobodna Dalmacija.
– Nije dobro, kume, moj. Izdale su me noge. Ne mogu se više dobro kretati. Dapače, katkad nisam sposoban ni korak učiniti – javio nam se Guberina pomalo turobnim glasom, koji je jasno dočarao njegove staračke probleme.
Čini li vam u tim mukama kakvu-takvu radost repriza "Velog mista" na malim ekranima?
– Fala bogu! Ne samo serija, nego i sjećanja na ugodno druženje sa sjajnom glumačkom ekipom. Jednako me raduje da su tu seriju, koliko čujem, prihvatili i mladi. Ona i sada potencira neke naše aktualne teme. Konačno, ona otkriva da smo u jednom trenutku bili prestrogi prema Miljenku Smoji. Velikom piscu i Dalmatincu.
"Velo misto" se, za razliku od aktualnih sapunica, snimalo dugo i pomno?
– Snimali smo ukupno devet mjeseci. Za usporedbu, jednu smo epizodu "Velog mista" snimali tri tjedna, a u "Larinom izboru" smo tri epizode snimili u dva dana! Joakim Marušić je bio ozbiljan i pedantan redatelj.
Koliko se Smoje miješao u Marušićev posao?
– Ne bih koristio termin "miješao". Neovisno o tome što je gotovo do posljednjeg daha bio uključen u snimanje serije. Smoje se minimalno petljao, jer je bio izuzetno zadovoljan time kako teče posao.
Kakve su bile reakcije Splićana za vrijeme snimanja serije?
– Ćutila se simpatija na svakom kantunu. Nemali broj Splićana koji su pratili snimanje zapravo su poznavali tog Smojinog škovacina. Uvjeravali su me da sam ga "skinija" sto posto.
Ljudi su vas dugo vremena poistovjećivali sa škovacinom iz "Velog mista"?
– Dok sam još bio u pogonu, na nogama, ljudi su me zaustavljali zbog Strikana. A, vjerujte mi, ja sam više volio biti stopostotni Strikan nego 90-postotni Špiro Guberina!
"Velo misto" nije bilo iznimka na vašem glumačkom putu. Najveću su vam popularnost donijele upravo televizijske serije "Buža", "Prosjaci i sinovi", Špiro Špula...
– Sve su se te uloge dogodile stjecajem okolnosti. Ni za "Velo misto" ni za "Bužu" nisam bio prvi redateljski izbor. Bio sam, nogometnim rječnikom rečeno, prva pričuva na klupi. Redatelj se već bio odlučio za pomalo zaboravljenog Vladu Gaćinu prije snimanja "Velog mista". Zašto se predomislio u zadnji tren, nisam ni ja shvatio. Glavnu ulogu u "Buži" je, pak, trebao imati Boris Dvornik. No, posvađali su se on i Smoje, pa sam opet ja profitirao. Boris i Miljenko su se stalno međusobno, kako mi Šibenčani kažemo, štucigavali, a spomenuti sukob podgrijala je i dobra kapljica.
Za vas se govorilo da ste često kasnili na pokuse. Je li se to događalo i na snimanjima "Velog mista"?
– Prema pravilima, dolazi se jedan sat prije predstave. Meni se znalo dogoditi da se, kad dođem tako rano, zapričam i zaboravim na početak predstave! Zato sam volio dolaziti u zadnji tren. A imao sam i preventivu, jer mi je sat uvijek bio naštiman deset minuta naprijed!
Za razliku od kašnjenja, kolege su uvijek hvalili vašu dramsku energiju. Posebno u trenucima kada glumci zaborave tekst, pa sve prijeti slomom…
– Dobro je rekao Ćiro Blažević da se iskustvo ne može kupiti na pazaru! Više sam se izvlačio iskustvom nego, kako su rekli, dramskom energijom. Ako zapneš s tekstom, napraviš mali đir po pozornici i pričekaš da ti netko šapne riječi!
Pamtite li posebno neku scenu sa snimanja "Velog mista"?
– U hotelu "Bellevue" snimali smo scenu u kojoj nismo znali što ćemo od novca. Razbacivali smo se jelom, pićem. Govorili smo kako smo "mi gosti o' troška, a ne od belle figure". A kako smo svi bili bonkulovići, snimanje je išlo glatko. Naravno, poslije se priključio i Smoje, koji nikad nije bježao od dobrespize i društva.
Vjerujem da vam je prošlog ljeta falilo društvo i dobra spiza. Nije vas bilo u rodnom Šibeniku, na Jadriji vaše mladosti, omiljenom vikend-naselju i kupalištu Šibenčana…
– A kako ću, kume moj, kad su me ka Isusa na križu izdale moje stare noge!? Radovao bih se da još jednom mogu na Jadriji proćakulati s mojim starim prijateljima, barem malo skvasiti noge u plićaku. Čuti našu šibensku pismu i poneku pizdariju, o kojima mi najčešće pričamo kad se nađemo uz kavicu ili čašicu bevande.
Stranka VAU
Prije nekoliko godina patili ste od depresije, no niste se doimali depresivnim kad biste lajali ili oponašali psa na koncertima, pred TV kamerama!?
– Bolje je lajati nego zaboraviti tekst! Jednom sam prilikom književnika Ranka Marinkovića zapitao mogu li zalajati umjesto pročitati tekst. On je, umjesto odgovora, samo puka od smija! Ako se vratimo Strikanu iz "Velog mista", najtipičnijem Vlaju, rado se sjećam koncerta u predizborno vrijeme, kad sam pitao publiku koliko je među njima Vlaja. Predložio sam im da osnuju stranku pod nazivom VAU iliti Vlaška autonomna ! Za to sam tražio potporu u lajanju. Za minutu-dvije sa mnom je lajalo gotovo pet tisuća ljudi! – ispričao je stari šibenski glumac.
Nesuđeni zavodnik
Žalite li za nekom ulogom u svojoj karijeri?
– Za mojeg glumačkog trajanja gotovo uvijek glumio sam starijeg čovjeka, a nikad mladog zavodnika. Nisam se tada bunio zbog toga. Imao sam sreću da su to bile uloge koje su mi posve odgovarale. Puno se dobroga u mojoj karijeri događalo u pravo vrijeme. Ne prerano ili prekasno. Sada, pod stare dane, znam žaliti što nisam glumio mladića, ali više nemam uvjeta za to – smije se Špiro.
