Prvo da nešto raščistimo: mazge i mule nisu magarci niti konji već „nešto između”. Mazga je potomak pastuha, dakle konja i magarice, dok je mula potomak magarca i kobile. Laicima je vrlo teško razlikovati mulu i mazgu, a vašem potpisniku ovih redaka teško je razlikovati i mazgu od konja, pa čak i od većeg magarca. E sad kad smo razriješili ove osnovne dileme, put pod noge pa pravac Velebit, selo Matak blizu Starigrada Paklenice, gdje oduvijek živi obitelj Matak.
Nediljko Matak zvani Buble, pozvao nas je u svoj dom kako bi upozorio na potrebu – zaštite mazgi. Ne konja niti magaraca (koji su već zaštićeni) već upravo mazgi jer je život u Velebitu i bavljenje stočarstvom nemoguć bez tih životinja. Samo je mazga, odnosno mula, sposobna satima prenositi teret velebitskim stazama kojima ne može proći automobil. Konji su preteški za takve staze i brzo bi oštetili noge i kopita, a magarac je slabiji i ne može prenijeti toliko tereta koliko može mazga.
- Ja imam šest mazgi, od ukupno 14 koliko ih ima u ovom kraju. Mi se bavimo Velebitom, tamo su nam naši stanovi, tamo držimo blago, a bez mazgi ne možeš ništa. Nekada ih je bilo puno više, svaka kuća imala je jednu ili dvije. Velebit je bio glavna hrana za blago i ljude, pa se bez mazgi nije moglo. Kupovale su se u određenim mistima gdje ih se uzgajalo, kao jedini transport u ovim krajevima. Ona je idealna jer je najjača u takvom terenu, nije puno teška kao konj i nejaka kao magarac. Na mazgu se, ako je malo bolja, može staviti stotinu i više kilograma tereta, na magarca ne može niti 50 kila – kaže nam Buble koji svoje mazge ljeti drži u ispaši na Velebitu, dok ih zimi spusti niže, u štale pored kuće.
- Mazga nije zaštićena poput magarca ili konja, nju zapravo nitko niti ne spominje, a nama u Velebitu doslovno život znači. Kod nas je i poskok i vuk zaštićen, ne smijete ih ubiti niti kad napadaju mazge, a mazgama se nitko ne bavi i sve ih je manje. Bojimo se da ih uskoro nećemo imati gdje niti kupiti, jer one se ne razmnožavaju prirodno već se moraju kupiti tamo gdje nastanu između konja i magaraca. Postoje magareće farme, najviše zbog mlijeka, postoje i ergele konja, ali mazgi je sve manje. Zato bih apelirao na Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva da odrede za mazgu neku vrstu zaštite ili poticaja za uzgoj, jer nestane li mazge, nestat će i čovjeka s Velebita – zabrinuto će Nediljko.
Dok razgovaramo ispred njegove kuće, otiđe za trenutak u kuću pa se vrati s – uokvirenom fotografijom svoje omiljene mazge Gare.
- Eto toliko smo privrženi mazgama i toliko nam puno znači za preživljavanje u ovim surovima velebitskim uvjetima, da njihove slike držimo na zidu u kući – ozbiljno će Buble.
Prije su se nabavljale na jugu, u Šestanovcu, zatim na Braču, Novom Vinodolskom, a cijena bi im bila oko 2,5 tisuće njemačkih maraka. Uzgajivača koji prodaju mazge i mule sve je manje i trebalo bi sve učiniti da ne nestanu, kaže Matak.
Njegovih 6 mazgi su u dobi od 3 do 15 godina. Znaju živjeti i do 30 godina, s redovnom ishranom i pažnjom. Nitko još do sada nije pokrenuo nikakvu inicijativu da ih se sačuva, pa se Nediljko nada da će njegov apel uroditi plodom i da će se mazge sačuvati.
- Ustvari i mazge i mule. Nama čak više odgovaraju mule, jer mazge znaju biti krupnije kao konji, dok su mule nešto manje, a opet vrlo snažne, tako da bi bilo dobro da se poticaji odnose i mazge i mule – domeće Nediljkov sin Jure.
- Mi imamo poticaj za uzgoj jaradi i goveda, ali ne i za mazge. A dobro bi došao i nama i uzgajivačima. Na taj bi se način spriječio nestanak mazgi. Osim toga zaboravilo se da je u staro doba dok nije bilo magistrale, sva nabava išla mazgama. Napunile bi se vriće i natovarile na njih, pa goni. Hrana za ljude, za životinje, prasad, sve bi to mazga prevozila, nije bilo auta. Mazga je bila velebitski taxi. I dan danas nama s mazgama treba oko dva sata da dođemo do naših imanja u Velebitu. Koriste se i za opskrbu Planinarskog doma u kanjonu Velike Paklenice. Nikada im nikakva zasluga nije priznata, iako su veliku ulogu imale su i u Domovinskom ratu i to od ličke strane pa sve do Dinare. Sve su položaje one u ratu opskrbljivale municijom. Helikopteri nisu smjeli letjeti prema Velebitu, ali su zato sve postrojbe mazge opskrbljivale svom logistikom, od hrane do municije, od Tulovih greda do Alana. Praktično cili Velebit su one snabdijevale i to samo po noći, jer preko dana se nije smilo ići. Ona kad jednom prođe nekim putem, zapamti ga i svejedno joj je nakon toga je li noć ili dan. Toliko je pametna da joj je jednom dosta proći, ne treba joj vodič. Ima najbolje osobine od konja i magarca. A ne priznaje joj nitko ništa. Kad već nije dobila zasluge u ratu, barem da je u miru sačuvamo od nestajanja - zaključuje Nediljko Matak apelirajući još jednom da Ministarstvo zaštiti mazge i mule na bilo koji način.
Jedan od većih, ako ne i jedini uzgajivač mazgi, mladi je stočar iz Šestanovca Andrija Ribičić. Osim 40-tak konja i magaraca, Andrija ima i mazge, ali do kad će ih još uzgajati nije siguran, a ne misli niti da će se mazge zaštititi.
- Mazga je križanac, nije čista pasmina niti ima daljnju reprodukciju. To je radna životinja, nije rasplodna i ne može je se zaštiti da bi se razmnožavala, jer je stvorena kao hibrid vrsta. Mulu koti kobila, a mazgu magarica, mi svi govorimo o mazgama, a zapravo svi mi uzgajamo mule. Znam da im je na Velebitu važna za život, ja sam ih do sada puno prodao na tom području, dvije ili tri mule kod Buble su moje. Ja ih sad nemam puno, možda šest-sedam. Neće njih nestati, ali mora ih se pošteno platiti, jer je mazga, odnosno mula, skuplja od konja, tako je uvik bilo i bit će. Razlog je taj što se za njih triba uzgajati i magarce i konje da bi se dobilo nju. Njena se cijena kreće od tisuću eura, pa naviše. Ja ih više ne namjeravam uzgajati, ove godine nisam dobio niti jednu, a i prodao sam tog magarca što je skaka na kobile. Ovo što imam prodat ću i to je to. Neću ih više držati, osim ako koju ne nabavim od kolega po Europi koji ih uzgajaju za svoje potrebe. Budućnost njihovog uzgoja kod nas je - nikakva. Čemu i zašto? Za cijenu pet – šest mazgi probiješ bagerom put i voziš se pickupom ko gospodin. Ja uzgajam hrvatske rodokrvnjake konje, primorsko-dinarske magarce, goveda buše, ali mazge i mule ne, jer mi se iskreno, to ne isplati – kaže nam Ribičić.
Sudbina mula i mazgi u Dalmaciji je, kako vidimo vrlo neizvjesna, jer ako ih ne bude imao tko uzgajati, neće ih imati tko niti koristiti.
Je li Ministarstvo poljoprivrede na potezu ili im je sudbina zapečaćena?