Fritz Schneider rodio se 18. siječnja 1905. godine u malom mjestu Gemmerichu u pokrajini Rhein-Lahn-Kreis, smještenoj na zapadu savezne njemačke države Rhineland-Palatinate. Život je provodio u Himmingshofenu sve dok ga moćni Wehrmacht nije unovačio za ratne operacije na području Jugoslavije. Pretpostavlja se da je sudjelovao u borbama oko Knina gdje je zarobljen i 1945. prebačen u radni logor u Zadar. Kao ratni zarobljenik radio je na prokopu trase vodovoda od Zadra do desetak kilometara udaljene zračne luke u Zemuniku, sve do svoje smrti 18. rujna 1945. U župnim knjigama crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu na latinskom kao uzrok smrti piše „inanitio”. Fritz je, naime, umro od izgladnjenosti.
- Na ovoj lokaciji na Bokanjcu imamo označena 126 ukupnih mjesta i podatke o 123 ukopa njemačka vojnika s kraja Drugog svjetskog rata. Oni su samo dio od oko dvije tisuće ratnih zarobljenika koji su bili u Zadru. Vlasti su ih koristile za javne radove, a oni koji su umrli, preminuli su najčešće od tifusa, difterije i izgladnjelosti – kaže Leonardo Lukinić, voditelj iskapanja njemačkih vojnika na području Republike Hrvatske.
Pretraživanje starog njemačkog grobišta na području groblja Bokanjac počeli su 9. veljače i do kraja ovog tjedna trebali bi završiti. Do sada su otkrili oko 90 posmrtnih ostataka njemačkih ratnih zarobljenika.
- Ekshumacija se provodi na zahtjev Njemačkog saveza za skrb o vojnim grobljima, a u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja, Upravom za zatočene i nestale, odnosno u skladu s ugovorom između Vlade RH i Vlade SR Njemačke o njemačkim ratnim grobovima u RH iz 1997. godine. Sve troškove snosi njemačka država – govori nam Lukinić koji već tri godine vodi ovakve ekshumacije po Hrvatskoj.
Ekshumacije njemačkih vojnika na području Hrvatske organizirano se provode od 1993. i do sada je pronađeno od 10 tisuća posmrtnih ostataka. Posmrtni ostaci prenose se u centralne grobnice u Zagrebu, Splitu i Puli. Lukinić kaže da je unatoč postojanju popisa pokopanih vojnika na Bokanjcu problem njihova identifikacija jer su pokapani u zemljana grobišta bez oznaka.
- Ako pronađemo vojnu pločicu ili neki drugi dokaz identifikacije pokojnika, onda takve osobe možemo kasnije premjestiti u individualnu grobnicu. Za druge, koji su pronađeni u masovnoj grobnici ili nemaju identifikacijske oznake, najčešće pokapamo u masovnu grobnicu – navodi Lukinić.
Prije nekoliko godina na isti način iskapali ostatke njemačkih vojnika pokopanih u Arbanasima, gdje je bilo njemačko vojno groblje u Zadru. Pronađeni su ostaci 140 zarobljenih vojnika. Nedavno su dva groba ekshumirana kod Babinduba, a na području stare Karaule, kod Vodovoda, ostaci 30-tak zarobljenika, za koje su imali podatke, nisu pronađeni. Ovdje na Bokanjcu bi ih trebalo biti ukupno 123: 94 pokopana izvan područja starog bokanjačkog groblja i 29 unutar groblja.
- Nitko ne zna točan broj grobnica njemačkih vojnika na području Hrvatske. Od masovnih grobnica na području Knina, gdje je poginulo oko 13-14 tisuća njemačkih vojnika, ekshumirano je manje od pola. Na riječkom području ih ima, pretpostavlja se, oko deset tisuća poginulih, a koliko ih je stradalo na srijemskom frontu, nitko ne zna - ističe Lukinić.
Predsjednik mjesnog odbora Bokanjac Enio Meštrović od prvog dana prati iskapanja. Pokazuje nam nacrt svih njemačkih grobova s popisom ukopanih vojnika koji se čuva u arhivu bokanjačke crkve.
- Tu su točno navedena imena svih ukopanih, datumi rođenja, gdje su živjeli te kada su i od čega preminuli. Stari Bokanjani se sjećaju da je tu u središtu sela bila stara kasarna, Kažerma su je zvali, u kojima u ti zarobljenici živjeli i spavali. Radili su teške fizičke poslove i jedan za drugim su brzo umirali. Prosječna starost im je bila oko 30 godina, čak i manje, a svi su umrli u razdoblju od 1945. do 1947. godine - kaže Meštrović.
Sjeća se da su Bokanjani uvijek iskazivali pijetet prema pokopanima. Iako su grobovi bili označeni samo kamenim humcima, s rijetko kojim natpisom, mještani su groblje održavali, a za bladan Svih svetih znali bi donijeti i cvijeće. U godinama poslije rata, kaže Meštrović, kada su počeli dolaziti turisti, na groblje su svraćali članovi obitelji sahranjenih. Neki su, prema pričama mještana, iskapali svoje najmilije i krišom ih prenosili u Njemačku ili Austriju, odakle su svi došli. Društvo za posmrtnu pripomoć Bokanjac već 30 godina nastoji osigurati da se ratni zarobljenici ekshumiraju i dostojno pokopaju.
- Radovi su počeli 9. veljače i eto, slučaj je htio da prvog iskopaju čovjeka koji je umro 9. veljače, ali prije 75 godina. Kad se završi ekshumacija, ovaj ćemo prostor urediti i svakako staviti spomen ploču jer, kako kaže Gibonni, „sve su to dica daleko od kuće” - poručuje Enio Meštrović.
