"Zadar je sazidan od klesnog kamena kao kremen, bedemi su izbočeni prema vani kao oklop kornjače, prostrani su i široki da se vojnici tjeraju po njima na konjima, zidovi se sjaju kao bijeli biser, s istočne strane vidi se samo jedna kapija zaklonjena drvenim mostovima a s kopnene strane sagrađeno je osam tabija. Prošao sam mogo svijeta, ali zaista nisam vidio ovako tvrda grada".
Zapis turskog putopisca Evlije Ćelebije nastao sredinom 17., koji je na Zadar gledao, kako ističe akademik Ivo Petricioli, "očima neprijatelja", možda najbolje ilustrira dotjerani sustav fortikifikacija koji je "od Zadra zaista za ono doba učinio neosvojivu tvrđavu". Osnovu te neosvojivosti stoljeće prije Ćelebijinog dolaska pred zadarske zidine podigla je mletačka vlast u svrhu obrane svoje dragocjene luke, tog mekog trbuha Dalmacije, od osmanlijskih nasrtaja s kopna i mora.
Od prve četvrtine pa sve do pred kraj 16. stoljeća, na ostacima dotrajalih srednjovjekovnih zidina, Zadar dobiva četiri kilometra novih gradskih utvrda, građenih po sustavu "alla moderna". Paralelno sa Zadrom na malom otočiću na ulazu u kanal svetog Ante ispred Šibenika Mlečani podižu trokutastu utvrdu Sv. Nikole s polubastionima na vrhovima. Sa utvrde, istina, nikada nije opaljen ni jedan topovski hitac, ali je do danas ostala u potpunosti sačuvana.
Ta dva spomenika mletačke vlasti u Dalmaciji nedavno su uvrštena na svjetsku listu spomeničke baštine pod zaštitom UNESCO-a, ali ne kao zasebni spomenici, već nego kao dio sustava venecijanskih obrambenih gradnji između 15. i 17. stoljeća, zajedno s talijanskim gradovima Bergamom, Palmanovom i Peschiere del Garda, te Kotorom u Crnoj Gori.
Glavni koordinator tog zajedničkog projekta Italije, Crne Gore i Hrvatske bio je Miljenko Domijan (71), bivši dugogodišnji zadarski i glavni državni konzervator, aktualni savjetnik i predsjednik Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture. Domijan je napisao poglavlje o Zadru, a zatim u nekoliko navrata pred ICOMOS-om, međunarodnom komisijom UNESCO-vih stručnjaka u Parizu, branio predloženu kandidaturu koja je, četiri godine od nominacije, u svibnju dobila zeleno svjetlo da bi, konačno, 9. srpnja na 41. sjednici Odbora za svjetsku baštinu UNESCO-a u poljskom gradu Krakovu, bila i službeno potvrđena.
Nakon što su Zadar i Šibenik ušli na listu UNESCO-a proširila se glasina da za to treba prije svega zahvaliti Talijanima. Ne samo starim Mlecima, čija se baština honorira, nego talijanskoj inicijativi na koju smo se mi "prištekali"?
- To su gluposti. Prijedlog za nominaciju došao je u naše ministarstvo iz Ministarstva kulture Republike Italije. Prijedlog je u početku uključivao sustave obrambenih mletačkih utvrda od Bergama do Grčke i Cipra. Vremenom se broj kandidata smanjio zbog različitih razloga. Grci i Cipar se, primjerice, nisu htjeli uključiti jer drže da je Venecija bila okupator i da bi takva nominacija bila priznanje njihovoj agresiji. No njihova nominacija je još uvijek otvorena za upis. Ostali smo na trileteralnoj nominaciji, Italija, Crna Gora i Hrvatska. Ali i tu se broj predloženih lokacija počeo osipati. Naime, kad su u pitanju fortifikacijski sustavi postoji tipologija: utvrđeni grad, pojedinačna utvrda i sustav fortifikacija. I kriteriji, u ovom slučaju nova tehnologija gradnje obrambenih utvrda "alla moderna" od 15. do 17. stoljeća koja je bila prilagođena obrani od tada suvremenog artiljerijkog oruđa. To je prorijedilo listu s 15 na konačnih šest kandidata. Treba reći da je pokretač nominacije bio grad Bergamo, a ja sam posao glavnog koordinatora prihvatio na zamolbu ministrice Andree Zlatar i njenog zamjenika, potom i ministra, Berislava Šipuša. Meni je desna ruka bio arhitekt iz Ministarstva, viši savjetnik Bruno Diklić. Njihovu odluku kasnije su podržali i svi drugi ministri, pogotovo u ovom mandatu ministrica Nina Obuljen Koržinek.
Tko je sve i zašto ispao s nominacijske liste?
- U početku je u igri bio i Knin, ali njegove zidne su dominantno nastale u 18. stoljeću. Korčula ima zidne iz 15. stoljeća, ali nisu "alla moderna". Hvar je otpao zbog utvrde Foritce koja je pretrpjela previše promjena za vrijeme austrijske i napoleonske vlasti, ali i zbog današnjeg načina korištenja. Crna Gora je bila predložila još Herceg Novi i Ulcinj, no nisu prošli ocjene evaluatora. Dovoljno je reći da su u Ulcinju na mletačkoj utvrdi podigli hotel. Tako su u konkurenciji ostala tri spomenuta talijanska grada, Zadar, Šibenik i Kotor.
Kako je izgledala obrane nominacije prem ICOMOS-om u Parizu?
- Dosta smo se svađali. Teško je objasniti "politiku" kojom se stručnjaci ICOMOS-a, pa i sam UNESCO katkad znaju rukovoditi. Mi smo imali sreću da smo dobili uistinu sjajnog evaluatora, profesora Nicolas Faucherrea, direktora Medievističkog instituta Francuske. Vrlo potkovana osoba. Već je imao iskustva s uspješnim nominacijama nekih fortifikacijskih sustava. Posjetio je zajedno samnom sve nominirane gradove, dolazio je u Zadar i Šibenik, obilazili smo teren i komentirali svaki sporan dio pojedinog spomenika. Natezali smo se, ali na kraju je ipak napisao afirmativni prijedlog.
Prije ove zadnje nominacije Zadar je dva puta samostalno pokušao proći na UNESCO-vu listu i oba puta je bio odbijen. Vi ste također stajali iza tih kandidatura, zašto niste prošli?
- Povijesna jezgra Zadra je nažalost najvećim dijelom obnovljena nakon katastrofalnih razaranja u Drugom svjetskom ratu. Prvi put smo pokušali nominirati monumentalni sklop na Forumu. Episkopalni kompleks sa crkvom sv. Donata iz 9. stoljeća, krstionicom iz 5. stoljeća, istina faksimilno obnovljenom, katedralom Sv. Stošije i kompleksom Samostana sv. Marije, uključujući i Stalnu izložbu crkvene umjetnosti (SICU). Međutim, u Petrogradu smo došli na korak do upisa, dobili smo odgodu s doradom, odnosno s misijom. Od suportne misije nije nažalost bilo ništa, u ICOMOS-u je prevladala klima da je UNESCO previše europocentričan, a takvih sličnih kompleksa u Europi ima na stotine. Dakle umjesto misije dobili smo negativan sud. Potom smo, na nagovor kolega, pokušali s novom nominacijom, "Rimski urbanizam na zadarskom poluotoku i monumentalni spomenički sklop na Forumu". Kad smo predali vrlo opsežnu dokumentaciju rekli su nam da to nema univerzalne vrijednosti.
Tvorci i graditelji zadarskog obrambenog sustava u 16. stoljeću, ali i tvrđave sv. Nikole jesu arhitekt Michele Sanmicheli i njegov nećak Giangirolamo. Što je od njihovih objekata do danas uistinu sačuvano?
- Tvrđava Sv. Nikole sačuvana je u potpunosti. U početku smo razmišljali da uz nju nominiramo i druge šibenske tvrđave, ali se na moje inzistiranje od toga odustalo. Naime, u to se vrijeme već izbili problemi s konzervatorskom obnovom tvrđave Sv. Mihovila, a uveliko se govorilo i o povezivanju tvrđava žičarom, na što se evaluatorima UNESC-a podigla kosa na glavi. Što se tiče Zadra, ostalo je sačuvano oko tri kilometara bedema, odnosno sustava utvrda i kortina koje okružuju grad sa tri strane. Kao što je poznato oko 700-800 metara zidina, s južne strane Poluotoka prema Zadarskom kanalu, porušeno je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. No sačuvana je, primjerice, utvrda Forte, koju je projektirao čuveni kondotijer Sforza Pallaviciono, najveća mletačka utvrda u cijeloj tadašnjoj Republici. Na njenim renesansnim vratima još uvijek stoji njegov grb, sedmoglava aždaja. Sačuvan je i najveći bastion na području tadašnje Republike, Ponton, na kojem je danas Park Kraljice Jelene Maidijevke. Tom sustavu bastiona i kortina treba dodati i Trg pet bunara sa sačuvanim sustavom cisterna, Kopnena vrata (Porta Terraferma), najljepši renesansni spomenik u Hrvatskoj, kao i druge bastione poput Kaštela, Citadele, Sv. Nikole. Sv. Frane, Sv. Marcele... U 16. stoljeću Zadar dobiva brojne civilne i sakralne građevine koje su bitno dopunile njegovu povijesnu sliku, a buja i umjetnički i književni život. Tada u Zadru pišu hrvatskim jezikom klasici naše književnosti Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Krnarutić, a djela im se tiskaju u Mlecima.
UNESCO-va zaštita se ne odnosi samo na spomenik nego i na okolnu, kontaktnu tzv. buffer zonu. Što će to značiti za Zadar koji je defakto okružen bedemima, odnosno za tvrđavu Sv. Nikole?
- To znači da UNESCO-vu zaštitu ima cijeli Kanal sv. Ante u Šibeniku, odnosno cijelo područje starog grada u Zadru koje je već sada pod nacionalnom konzervatorskom zaštitom. Za svaku intervenciju na tom prostoru morat će se u buduće informirati UNESCO.
Što će to značiti za najavljene projekte u Zadru kao što su Vrata Zadra kojim se namjervaju otkopati nekadašnji kanali i Zadar opet prevoriti u otok. Odnosno u Šibeniku gdje Nikola Bašić radi na revitalizaciji trvđave sv. Nikole?
- Projekt Vrata Zadra je evaluator Nicolas Faucherre ocijenio vrlo dobrim i rehabilitirajućim za istočni dio gradskih utvrda. No sadržaje i gabarite novogradnje u kontaktnoj zoni, na području Ravnica, morat će dobiti suglasnost UNESCO-a. Također, planovi za uređenje Muraja, odnosno pretvaranja sjeverno-zapadnog dijela zadarskih bedema u pješačku zonu sa javnim sadržajima i šetalištem, su dobri i predstavljaju snažan prilog njihovoj revitalizaciji. Također, sve što se radi u Šibeniku na samoj tvrđavi i u Kanalu Sv. Ante nimalo ne odstupa od uvjeta zaštite koje propisuje UNESCO. Znate, UNESCO nije banka, ali njegova zaštita, da se tako izrazim, diže kreditni rejting u svakom pogledu.
U svojoj karijeri dobili ste najviša domaća i međunarodna priznanja, u mirovinu se krenuli prije pet godina, ali ste sve do danas ostali savjetnik u Ministarsvu kulture. Je li ovo prilika za definitvan odlazak? Je li ovo ipak vrhunac vaše karijere?
- Ovo svakako doživljavam kao vrhunac karijere. Nisam od onih koji misle da bi se ne znam što još moglo dogoditi. Često spominjem da sam izuzetno ponosan na svoja dva zavičaja, Rab, u kojem sam rođen, i Zadru gdje živim već pol stoljeća, u kojima sam se emocionalno i profesionano asooutno ostvario. Izuzetno sam ponosam na činjenicu što sam sudjelovao i obnovi i svjetskoj afrimaciji bogate kulturne baštine tih dvaju gradova, ali i u brojnim drugim zahvatima, poglavito nakon Domovinskog rata, u kojem smo uspjeli obnoviti i sačuvati sakralne spomenike od Paga do Dubrovnika. Posebno bih tu izdvojio obnovu franjevačkog samostana u Karinu koji je doslovno bio pretvoren u hrpu kamenja. Uspjeli smo mu vratili ne samo najbolji mogući oblikovni identitet već dragocjenu fratarsku dušu sukladno njihovom geslu: "Mira i dobra".